Tama i tuga nad nama se nadvila u ovom vakumu od vremena. Ovakve vijesti o odlasku, najboljih među nama, koje razum neće da prihvati,zakucaju nas u ovu distopijsku stvarnost gdje je život postao rulet, u kojem ne znaš ko je sljedeći. Imam jednu ljudsku potrebu da se u ime arhitekata, kao arhitekta, oprostim od jednog od najboljih arhitekata koje je ova zemlja imala, od prijatelja, kolege, ali prije svega dobrog čovjeka, našeg Seje Gološa.

Kada sam pisao članak o velikanu naše arhitekture Ivanu Štrausu, to je bio hommage na jednu sklopljenu životnu priču gdje se jasno čitao životni put, od početkado logičnog kraja, jer pokojni akademik se “nauživao“ u toj poziciji. Sejo je otišao na početku drugog poluvremena svog života. Izbacila ga je ova opaka bolest i navukla tamu u naša srca. Kada sunce zađe i zapadne nestaje svjetla i dođe tmina noći. Sejo je bio svjetlo. Da, postoje ti lumen ljudi koji zrače i sjaj oko sebe imaju, ljudi svijetla, “dobri“ kako ih je naš stari narod znao zvati. Sejo je uvijek nosio onaj šeretski sarajevsko-gorički osmjeh. Osmjeh koji je sve razoružavao. Ne pamtimo ga, ne znam da ga je neko vidio, mrzovoljnog ili nevoljnog. Evo ove slike koje kruže sada nakon ove tužne vijesti po portalima, to su slike nasmijana i vedrinom obasjana lica, svjetle aure. Zato je Sejo bio istinski „medij“, jer nakon susreta sa njim odlazio si pozitivniji ili pozitivnija, nahranjeni dobrim vibracijama i vjerom u bolje.

Sejo je jedinstvena pojava u modernijoj istoriji bosansko-hecegovačke arhitekture,  jer malo ko je za kratka života napravio opus koji ima po obimu, ali važnije po kvalitetu, kao malo koji arhitekta moderne Bosne. Objekti nastali u ovoj post-dejtonskoj Bosni njegov su jasan autorski potpis. To su ujedno svjedočanstva ovog vremena, a  to arhitektura i jeste, okamenjeni nijemi svjedok koji sve kaže onom koji zna gledati. Ovi prostori su kroz turbulentni rat koji je unazadio ovaj prostor, vratio ga nazad u njegove atavizme dok je oko njega buknula i plamtila informatička revolucija, našao se u novoj paradigmi, u novom odnosu do prostora. Iz nekad kolektivnog načina razmišljanja i upravljanja prostorom, upali smo kroz “vremensku crvotovčinu” (to je ono kada uđeš u jednoj dimenziji, a nađeš se po izlasku u nekoj drugoj), ušli u rigidni i hibridni neoliberalni odnos do prostora. Pišem o ovome,  jer Sejo je bio taj koji je kao ledolomac krčio smrznute i neljudske odnose u kapitalu, jer do tada je arhitekta bio društveno koristan naglo postao roba. To je segment naše istorije o kojem se malo govori i piše, ali ja ovde moram da se zahvalim upravo Seji Gološu, hrabrom vitezu ove profesije jer je dignitet poziva arhitekte kao persone, odbranio i podigao na nivo da je sa pravom bio svjetionik, koji je ukazivao put mladim arhitektima. Da, ovaj nagli odlazak jasno ukazuje koliko je Sejo svojom pojavom, jer biti arhitekta ne znači biti samozatajan, bio javna ličnost koja pravi za ljude i dijeli to sa ljudima. Sejo je taj novi tip gradski priznatog arhitekte, jer u doba njegovog oca, rahmetli Mirze Gološa, profesora i uglednog arhitekte, tadašnje njegove kolege bili su elita koja se esnafski poznavala, a ujedno bili dio tima ili firme, recimo tadašnjeg Doma ili Arhitekta. Danas si ti firma i sve je na tebi, a kada si roba oko tebe su najveći trgovci. Zato znam šta je Sejo ostvario za buduća pokoljenja. Bio je pionir tog novog odnosa do arhitekte, u ovom nemilosrdnom neoliberalnom poimanju svijeta gdje se sve pokušava spusti na nivo robe sa kojom se trguje, tako da onaj koji ima pare, ima zadnju riječ .

Kada te taksista u gradu prepozna kao arhitektu – onda si se ovjerio u ovom zahtjevnom gradu – rekao je jedan moj prijatelj. Ne znam ko u ovom gradu Seju nije znao. Sejo je svojim šarmom osvojio sve, od klijenata, izvođača do korisnika. Živio je javno, sa svojom familijom. Milina ga je bila sresti u poznatim gradskim restoranima kako uživa u okruženju svoje porodice i vremenu koji djeli sa njima. Njima je sada najteže. Danas sam negdje u nekom razgovoru ovaj njegov rani odlazak poredio sa Kenedijevom tragedijom. Sejo jeste stilom svog života, pojavom, ekspozicijom bio samoproglašeni princ – pozitive. Nije čudo što je bio potajni idol mladima i njihov profesor. Mislim da upravo ostavareni autori, kao i ljudi, a Sejo to jeste u punini te riječi bio, su dužni da budu profesori. Zato ne samo da je prekinut u naponu svog života, a na početku zrelih i plodnih godina kad mu se otvarala međunarodna karijera, jer Sejo je ne samo reginalno nego i šire priznat kao arhitekta, nego mi je žao što taj bogati put prekinut, koji bi da je pravde bilo, to zasluženo bogato iskustvo, koje jeste istinsko znanje, na kraju djelio sa mladima. Takvi imaju što reći. Znam, jer djelio sam tu muku sa njim, šta znači nešto izgraditi i napraviti u ovom šizofrenom vremenu. Jedno je idejni, jedno je izvedbeni, a posebnost našeg posla je nešto izvesti i ostvariti, a da je to svjetsko. Upravo tako, mladi arhitekto, uči se na primjeru rahmetli Gološa. Sejo je odavde, iz svog Sarajeva i svoje Bosne, osvajao svijet i donosio savremene principe među nas. Zato danas zovu iz cijele regije, svijeta, jer simbol uspješnosti, a Sejo je to bio, jer je bio mlad, priznat, potvrđen, porodičan i ostvaren, otišao i nažalost, nenadano u tom svom usponu, prekinut. Zato ovo jeste tragedija. Znamo mi arhitekti šta znači kada se nešto ne izvede do kraja. Šta bi nam još priredio, u tom za arhitektu najvažnijem periodu, u zrelim godinama? Šta se još moglo i trebalo ostvariti, koje je samo njegova jaka i ubjedljiva osobenost mogla dovesti do ukazanja. Sejini objekti isijavaju tu njegovu personalnu snagu da istraje u poruci. Veliki filozof dvadestog stoljeća L.Wittgenstein, koji je obožavao arhitekturu i bio prijatelj Adolfa Loosa, pa se usudio i sestri isprojektovati kuću, u tada modernom arhitektonskom izrazu , znao je za arhitekte reći: „Ostvariti se i postati arhitekta je zahtjevnije nego biti filozof – jer arhitekta si kada ostvariš, kad uspostaviš svoju gestu i osoben izraz, kad tvoj rad bude iskaz jednog svjetonazora koji postaje tvoj lični manir po kojem te drugi lako prepoznaju.“ Sejo je, za svog kratka života uspio da izgradi svoj jasno čitljiv i prepoznatljiv manir. Svi mi u svom stvaranju ne možemo pobjeći od sebe i svog karaktera. Neki arhitekti su arogantni, neki dopadljivi, neki jasni i određeni. Arhitektura Seje Gološa govori o njegovom kozmpolitizmu, svjetskoj širini i komunikaciji. Njegovi objekti su nam uvijek donosili zračak svježine i ostvarenog sna. Znajući njega i stil njegova života, mnogi su mislili da je to jednostavno. Ko god je komunicirao sa Sejom znao je da njegova inteligencija hvata misao u letu i da on svaki problem nadleti. Bio je ko leptir jer nije se dao uvući u turobne i nerješive probleme. Znamo odlično svi mi koji tu borbu djelimo, šta znači nagovoriti, ubjediti investitora da primjeni i materijalizuje ono što je Seji uspijevalo. Ko radi, zna cijenu toga. Koliko zdravlja i života za to treba dati. Zato me iritirala konstatacija da je Seji lako, jer on samo kaže, a investitor mu želju ispuni. Nije tako nikad bilo, jer znam to, ponavljam, taj hljeb jedem. To su pravi perfomansi kada treba ubjediti proračununatog klijenta u svoje viđenje, a ugoditi podsvjest onog koji investira. Istorija umjetnosti je istorija narudžbi – rekao je Brega. Ko plaća uvijek se pitao. To su svakodnevne borbe i odbrane ravne doktorskim disertacijama. To je arhitektura mogućeg. Od takvog limita, Sejo Gološ je pravio nemoguće. To je tajna njegovog šarma. Uvijek je stajao na braniku digniteta profesije. Upravo tim svojim stavom borio se i bio lučonoša bolje budućnosti za ovu profesiju. Otišao je kada je najviše trebao, kad smo na incijativu ministra Kapidžića, grupno spremali novi zakon o prostornom uređenju i spremali se za veliko pospremanje, na bolje u razmišljanju o prostoru. Bez Seje to će nam biti teže, ali upravo zbog njega trebamo to primiti kao amanet i ostvariti. Sejo je nezaobilazan i u budućnosti ovog grada, jer postavio nam je reperne objekte koji će se tek u vremenu koje dolazi pokazati u jasnoj poruci koju su nosili i koju nam je Sejo ostavio. Grad jeste jedna pozornica, zato jeste tuga kada ode neko ko čini taj grad gradom. Ponavljam, Sejo je u svojim manirima života, a on ga je tako i na taj način iskreno slavio, bio figura u životu grada.

Svi smo izgubili, a svi znamo ko najviše i kome će ovo najteže pasti.

Ovakva gromada kada ode, pola brda nestane i promjeni se krajolik. Nije Sarajevo isto sa Sejom i bez njega, ali dužnost nas koji ostajemo dok mu se ne pridružimo je da ostvarimo njegove humane vizije i kroz nagradu za mlade arhitekte održimo to sjećanje.

Majstore, otišao si prerano…

Napisao:

Vuk Amir Zec