Gdje su žene u historiji arhitekture?
Kada je Anne Griswold Tyng ušla na Radcliffe College 1938. godine, ona je već jasno znala koji je njen budući poziv. Kako je bila intenzivno privučena kombinacijom nauke i umjetnosti, pragmatičnosti i estetike, rigoroznih činjenica i intuitivnosti, Anne je znala da je arhitektura pravi izbor.
Godine 1942. na Harvardu svoju profesorsku karijeru započinje Walter Gropius i njegov proteže Marcel Breuer koji napuštaju Njemačku 1934. u periodu turbulencija koje će biti uvod u II svjetski rat. U klasi Waltera Gropiusa, pionira moderne arhitekture, 1942. godine, našla se i Anne Griswold Tyng – prva žena koja je primljena na Harvard Graduate School of Design. Anne je imala dugu karijeru kao pionirka i teoretičarka arhitekture. Istraživala je ezoterične strane arhitekture, otkrivajući univerzalne geometrije i matematičke sekvence kao što su prirodne dinamičke simetrije, nepobitnu snagu Platonove čvrste tvari i cikličko tumačenje ljudskog postojanja Carl Junga. Dizajn koji nastaje iz ovih istraživanja istodobno je radikalan i tradicionalan, nepredviđena struktura koju daju drevni principi i prirodni svijet. U pedesetim godinama prošlog stoljeća počinje raditi s Louisom I. Kahnom, pionirom moderne arhitekture, s kojim je poslije stupila u brak. Historija arhitekture ju je izostavila, a nerijetko biva spomenuta kao: Kahnova muza. Meni je draži opis Bucky Fullera koji ju je nazvao “Kahnov geometrijski strateg“.
Godinu dana nakon što Frank Lloyd Wright napušta firmu Adler and Sullivan, gdje je radio direktno pod nadležnošću Louis Sullivana, i otvara svoju vlastitu praksu, zaposlit će svog prvog radnika. Prvi zaposlenik Frank Lloyd Wrighta je bila žena – Marion Mahony Griffin (1871-1961) ujedno jedna od prvih žena na svijetu koja je imala licencu arhitekture (arhitektura je profesija zvanično od 1857.g). Svježe sa MIT-a (1894.g), Marion počinje raditi za Franka. Međutim ono što nije poznato jeste da je utjecala na razvoj Prairie stila, po čemu je Frank Lloyd Wright ostao najpoznatiji. Akvareli zgrada i krajolika koji su postali sinonim za Wrightov rad su djelo za koje Marion Mahony Griffin nikad nije dobila zasluge. Izradila je crteže za Wasmuthov portfolij, knjigu litografija koje su Wrighta proslavile diljem svijeta. Ilustracije Mahony Griffin, inspirisane Japanom, postale su ono što mnogi ljudi do danas zamišljaju kada čuju ime “Frank Lloyd Wright”. Način na koji je vizuelno ova litografija predstavljena je revolucionaran jer do tada nešto slično nije postojalo; nakon toga – postao je način predstavljanja arhitekture u Americi.
Svestrani Le Corbusier je osim po doprinosu arhitekturi, i nekim, na sreću, neostvarenim urbanističkim vizijama, ostao upamćen i po dizajnu namještaja. Susret koji je 1927. godine na jednom od sajmova namještaja imao sa tada 24-godišnjom dizajnerkom Charlotte Perriand (1903-1999) ostao je za nju označen njegovim riječima: „Ovdje ne vezemo jastučiće.“ Par mjeseci poslije, nakon što je Charlotte izložila svoj rad u Salon d’Automne, dobija ponudu za posao upravo od Le Corbusiera. Godinu dana kasnije, Charlotte je prenijela estetiku „mašinskog doba“ na enterijere i dizajn te oblikovala tri, do danas kultne i nebrojeno puta replicirane stolice koje su pripisane Le Corbusieru – B301 (Basculant Sling Chair), B306 (The Chaise Lounge) i LC2 Grand Comfort.
Historija ima običaj da izostavi ženu, pa tako opća neprisutnost žene u arhitekturi i prethodne priče nisu ništa neuobičajeno.
Arhitekt je stoljećima bio anonimni graditelj čijem se imenu nije pridavao značaj – u službi namjesnika za cilj je imao materijalizirati svu moć vladara/boga. S renesansom i humanizmom, l’uomo universale postaje središte univerzuma pa tako i arhitekta izlazi iz sjene svog vladara i dobija zasluženu ploču sa imenom, status i sve što sljeduje. Iz sjene izlazi u liku muškarca, vizionara, heroja i skoro do današnjeg dana prometejski okovano čuva tu poziciju. Ta mitološka figura, najjasnije utjelotvorena u likovima ranih modernista poput Gropiusa, Frank Lloyd Wrigt-a, Le Corbusiera, Mies van der Rohe-a, poput lika iz Fountainheada – Howard Roarka, je arhetip heroja, oslobodioca, usamljenog kreatora koji je spreman izabrati smrt zarad svojih ideala.
Gdje je žena u ovoj priči? Pokušajte se prisjetiti jednog imena, iz moderne historije arhitekture, a koje nije Zaha Hadid.
– Ništa? Ili nekoliko koji stanu na prste jedne ruke.
Ako pogledamo rodnu strukturu na profesorskim pozicijama ili odnos broja studentica i studenata na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu vidjet ćemo da se ta brojka bliži odnosu 1:1, što vrlo lako može navesti na zaključak da ne postoji problem.
Međutim, situacija u praksi je mjesto gdje nastaje raskol, tačnije na upravljačkoj razini žene bivaju izostavljene. Kao što Denise Scott Brown pojašnjava, institucije formalnog obrazovanja su možda najmanje diskriminatoran ambijent na koji će žene naići u svojoj karijeri. Isto tako, prve godine prakse neće pokazati veću diferencijaciju između muškarca i žene na istoj poziciji. Teškoće se javljaju kada je potrebno prepustiti veći nivo odgovornosti – firme i klijenti češće biraju muškarca ispred žene. Ova situacija nerijetko kod žena izaziva osjećaj krivnje za takav neuspjeh, iako su u pozadini ukorjenjene predrasude prema ženama i inferioran odnos tj. mizogini obrazci koji su se repetitivno upisivali u kruti i rigidni sistem patrijarhalnih vrijednosti.
Rezultati ankete koju je za 2017. godinu sproveo The Architectural Review pokazuju da nismo mnogo odmakli od 1975. kada je Denise Scott Brown objavila svoj esej Room at the Top? Sexism and the Star System in Architecture. Ovogodišnji online upitnik od 77 pitanja, u kojem je učestvovalo 1.277 žena i 340 muškaraca, pruža uvide u vezi s iskustvima u radu i odgovornostima izvan radnog mjesta arhitekata i arhitektica širom svijeta. Oko 70% ispitanica/ka ima sjedište u Ujedinjenom Kraljevstvu, 12% u Sjevernoj Americi, 8% u Europi, 3% Australije i Novog Zelanda i 3% s Bliskog Istoka i Azije. Tri četvrtine ispitanica/ka je u 20-im i 30-im godinama, od kojih većina rade kao arhitekti/ce ili asistenti. Sveukupno, 63% ispitanice/ka koji su završili istraživanje su potpuno kvalificirani arhitekti/ce.
Više od 50% anketiranih žena (i gotovo četvrtine muškaraca) kažu da su tokom prošle godine doživjeli diskriminaciju, neizravnu ili izravnu, uključujući seksizam, nasilničko ponašanje i / ili seksualno uznemiravanje. 70% žena koje su prijavile diskriminaciju prijavilo je zlostavljanje u uredu. Diskriminacija se najčešće odvija na sastancima.
Odakle početi/nastaviti sa promjenama?
Prvo i najočitije mjesto jeste obrazovni sistem – upišimo arhitektice u historiju arhitekture, odnosno vratimo ih tamo gdje im je mjesto i bilo!
Kako se konvecionalne metode istraživanja, arhivi i biblioteke, pokazuju neuspješnim jer se sporo ili nikako, skupljao ženski rad, okrećem se internetu i nailazim na ime bugarske arhitektice – Milka Bliznakov. Mene i Milku je povezala frustracija uzrokovana nedostatkom informacija i pisanog materijala o ženi u arhitekturi. Milka Bliznakov je 1985. godine odlučila ovom problemu stati u kraj tako što je osnovala IAWA – Međunarodni arhiv žene u arhitekturi, smješten u Virginiji Tech u Blacksburgu.
Svrha arhiva je dokumentirati povijest ženskih doprinosa izgrađenom okolišu prikupljanjem, očuvanjem i omogućavanjem pristupa dokumentima ženskih arhitektonskih organizacija i stručnih radova arhitektica, pejzažnih arhitektica, dizajnerki, arhitektonskih historičarki i kritičarki, i urbanistica.
Treba naglasiti da IAWA (The International Archive of Women in Architecture) započinje s prikupljanjem radova žena u arhitekturi koje su se bavile arhitekturom u vrijeme kada je bilo malo žena u praksi. Međutim, IAWA pozdravlja materijale koji dokumentiraju sve generacije žena u arhitekturi kako bi se ispunili ozbiljni nedostaci u dostupnosti primarnih izvora materijala arhitektonske, ženske i društvene povijesti. Žene zainteresirane za povećanje povijesne dokumentacije arhitekture i srodnih dizajnerskih zanimanja se mogu obratiti IAWA-u i donirati materijal.
S istom misijom – vraćanja žene u historiju arhitekturu, Despina Stratigakos otvara članak na vikipediji pod nazivom „Žene u arhitekturi“. Despina posljednih 15 godina opsežno radi na bilježenju arhitektica, a njena knjiga „A Women’s Berlin: Building the Modern City“ je nagrađena Milka Bliznakov nagradom koja se dodjeljuje za doprinos dokumentiranju postignuća i rada žena koje su oblikovale izgrađeni okoliš.
Wikipedija stranica “List of women architects” se zahvaljujući naporima aktivistkinja i aktivista i skupina poput ArchiteXX i Parlor udvostručila. Liste su organizovane prema državama, a trenutno pod Bosna i Hercegovina se nalaze tri arhitektice – mahom one koje žive i djeluju u inostranstvu.
Poražavajuća je činjenica da informacija o ženi u arhitekturi Bosne i Hercegovini nema. U knjizi profesorice Sabire Husedžinović u kojoj je opisala 500 spomenika u BiH nema niti jedne žene arhitektice. Poređenja radi, u zemljama regiona postoji već zavidna dokumentacija o radu i doprinosu žene u arhitektonskoj praksi pa ćete vrlo lako naći informacije o prvoj dami crnogorske arhitekture Svetlani Kani Radević, beogradskom arhitektonskom studiju Atelje Lik koje su osnovale i dugo rukovodile žene (projekat i izvođenje pristanišne zgrade aerodroma u Surčinu), Jelisaveti Načić, Milici Krstić, Snežani Vesnić, Pranveri Hoxha (Internacionalni kulturni centar, Tirana), i druge o kojima će biti više govora u okviru rubrike u narednim sedmicama. U tu svrhu pozdravljamo i pozivamo sve koji imaju informacije o radu BiH arhitektica i smatraju bitnim dokumentovati isti da nam dostave materijal a aktivni članovi AABH će svakako nastojati dati svoj doprinos.
Zaključit ću ovaj tekst referencom na savjet koji je Denise Scott Brown dala mladim arhitekticama i ženama generalno: da bismo prestale razbijati glavu o stakleni strop potrebno je više feminističke svijesti.
