Ne pamtim kada me je jedna vijest potresla kao poruka u kojoj je pisalo: “Nema više našeg Seje”.
Iza ljudi koji odlaze po pravilu ostaje osjećaj praznine. U našem društvu iza Seje je ostao vakum koji ne mogu popuniti ni svi veliki objekti koje je gradio, nagrade koje je osvajao, niti kompletna ostavština bosanskohercegovačke arhitekture, jer ništa ne može nadomjestiti gubitak dobrog, hrabrog i iskrenog čovjeka – pravog optimiste.
Sejo je bio autentična osoba, dobronamjerna prema drugima i dosljedna vlastitom svjetonazoru. Njegovi stavovi i mišljenja uvijek su bili jasni, precizni i iskreni, bez obzira da li se drugi slažu sa njima ili ne. Bio je čovjek sa lijepim manirima, lišen bespotrebne sujete, čije je prisustvo drugim ljudima poklanjalo apsolutnu slobodu da budu svoji i imaju svoje mišljenje, čak i kada misle potpuno drugačije. Bio je duhovit, vedar, karizmatičan i neposredan, bio je hrabar i pragmatičan, razmišljao je nesterotipno, hvatao se u koštac sa problemima i izazovima, i bio vješt u njihovom rješavanju.
Arhitektonski fakultet je izgubio mnogo, jer je otišla osoba koja je ovu ustanovu punila dignitetom i optimizmom. Studenti su izgubili mnogo, jer je otišla osoba koja im je nudila nadahnuće, bila uzor i osvjetljavala put ka izlazu iz opšte apatije bosanskohercegovačkog prosjeka. Asocijacija Arhitekata je izgubila čovjeka zbog kojeg se najprosperitetniji period ove organizacije u gradskom žargonu zove „Sejino doba“, kao sinonim za zlatno doba Asocijacije arhitekata u BiH. Kompletna struka je izgubila neizmjerno puno, jer je otišao čovjek koji je izgradio fascinantan broj kvalitetnih objekata, a mogao ih je izgraditi još puno, puno više. Ipak, najviše su izgubili njegovi najbliži jer su ostali bez nesebičnog prijatelja, brižnog i predanog sina, brata, oca i supruga.
Kažu da se čovjek čisti kroz tugu i bol, jer u tim trenucima u njemu izgaraju zloba, sebičnost i malodušnost. Iskreno se nadam da će nam ovaj gubitak dati životnu lekciju i da ćemo kada vrijeme prođe iz svega izaći kao bolji ljudi.
U ovoj tragediji je teško pronaći riječi utjehe i ohrabrenja, jer nije nimalo lako biti optimista. Optimizam je vještina kojom su ovladali samo rijetki među nama i takvih, na žalost, poznajem sve manje i manje.
Nedostajat ćeš nam Seade, optimisto, prijatelju.
napisao:
Vedad Islambegović
Ovim putem želim izraziti iskrenu sućut najbližima, prijateljima i porodici, kao predstavnik Arhitektonskog fakulteta, Katedre za projektovanje, Kabineta za stambene zgrade i kao član Asocijacije Arhitekata u Bosni i Hercegovini.
