Autorica: Vedrana Ikalović

Prijatan glas najavljuje sljedeću stanicu. Vrata sa lijeve strane vagona se otvaraju, izlazim i ulazim – izlazim iz voza, a ulazim u stanicu. Glasovi prolaznika se miješaju sa hučanjem motora, hučanje motora sa lupkanjem potpetica, lupkanje potpetica sa objavama o dolascima i polascima. Strpljivi putnici u redovima čekaju da se vagoni isprazne. Sunčeve zrake se odbijaju o sve metalno što im se nađe na putu; udišem vazduh, gust i vreo nakon (pre)rashlađenog, voznog.

Do izlaznih šaltera me vodi nekoliko stepenica i nekoliko svijetlećih natpisa. Provlačim karticu i tu sam, na centralnoj kapiji, na izlazu. Ali ne izlazim. Svod koji se udobno smjestio na čeličnu konstrukciju me zadržava. Pogled ne može da ga obuhvati. Tražeći tačku iz koje bi to bilo moguće, klizim gore, bliže, eskalatorima od kojih se pruža sljedeći nivo, obojen novim bojama, uokviren novim prizorima, slikama grada.

Šetam sa jedne na drugu stranu, popijem gutljaj čaja, napravim nekoliko fotografija, zatim nastavljam više, preko stepenika ka krovnom parku (preko stepenika koji su bina, stepenika koji su displej, i stepenika koji su, na kraju, samo stepenici). Dovoljno su prostrani, široki, za zadržavanje, sjedenje i penjanje u krug (to se ja rotiram da vidim što više) koje se jedino čini prikladnim u prostoru poput ovog, prostoru koji se na sve strane otvara.

Pogledam naprijed,

pogledam nazad,

zatim gore,

svuda – ljudi.

Prolaze,

gledaju,

osluškuju.

I ja osluškujem

i čujem ih kako se idući ka svojim ciljevima,

skoro beščujno, pogledima, sreću i mimoilaze.

U tome je čar stanice –

stanice mjesta susreta,

stanice kapije grada

i stanice pozdrava pred rastanak.

Ova u Kjotu je posebna po tome što je ispunivši pomenute suštinske zadatke, uspjela i da stavi grad ispred sebe i da ga ugradi u sebe. On se provlači kroz bezbroj okvira i prozora, ogleda se, poput Narcisa, na fasadama i proteže se, ulicama, od nje i ka njoj, uokviren brdima i vidljiv tačno toliko da se kojim slučajem, zaneseni, ne bismo zaboravili i ostali na stanici, diveći mu se izdaleka. Napravljena je 1997, praćena polemikama da li u hiljadu godina staroj prestonici, koja je ponajmanje modernizovan japanski grad, sačuvan od infrastrukture i gigantskih, nadljudskih proporcija, i njegovoj usitnjenoj, pravilnoj strukturi, ima mjesta za futurističku grdosiju dugu 470 metara u dužem pravcu (istok-zapad) i visoku 15 spratova, sa tržnim centrima, bioskopom, muzejom, pozornicom, prostorijama za lokalnu samoupravu i koja je pored  željeznice i autobuskog terminala do 2002 udomljavala čak i terminal! I danas se, sa distance od 20ak godina, diskutuje o tome, jer kao i svaka druga dominantna struktura, i ona je prouzrokovala izgadnju još nekoliko pretencioznih projekata, koji mijenjaju sliku i vizure grada.

Penjući se, stepenik po stepenik, zastajkujući i čitajući romantičnu inspiraciju autora koji u svoju tvorevinu kosinama i dubinom ugrađuje planine i doline, koji želi da uhvati nebo i ortogonalnu mrežu ulica u rešetkastu zid zavjesu koja se proteže u visini od nekoliko spratova,; i koji sa svakim sljedećim nivoom otvara još jednu vizuru, upliće još jednu funkciju, otkriva još jednu boju; koji nije osmislio objekat ni građevinu, nego je obuhvatio, zagrlio, prostor, prihvatam poziv i nastavljam u grad, da dohvatim bar jedan od, ovaj put dostižnih, uokvirenih, dalekih pogleda.

Kyoto stanica, Kyoto

Arhitekta Hiroši Hara

Otvorena 1997.