ZABORAVLJENI KRAJOLICI
Evolucija groblja – ilustracija: Ajla Čavkić
Evolucija groblja – ilustracija: Ajla Čavkić
  • 2020-05-08
  • „The graveyrad is the richest place on the surface of the Earth because there you will see the books that were not published,ideas that were not harnessed, songs thet were not sung, and drama pieces thet were never acted.“ – Myles Munroe


    Odnos prema grobljima, njihov izgled i položaj unutar urbane strukture se mijenjao kroz dugi period čovjekove potrebe da, na neki način, oda počast preminulim i obilježi mjesto njihovog vječnog počivališta.

    U svojoj knjizi „Western attitudes towards death; from the Middle ages to the present“ (1974.) Philipe Aries spominje statičnost promišljanja ove teme, unutar dužeg vremenskog perioda, koju bi trebali promatrati u vezi s religijskim i spiritualnim faktorima.

    Smrt kao fenomen kojem se ne možemo oduprijeti kod ljudi je nailazio na različite načine prihvatanja; neki narodi su mu prilazili kao božanstvu koje treba obožavati (tanatofilija), dok su drugi razvili određenu vrstu straha (tanatofobija). Oba pristupa su diktirala način formiranja i lociranja mjesta namjenjenih za ukop ili smještaj tijela umrlih.

    Antički narodi su težili da odvoje „svijet živih“ od „svijeta mrtvih“, zbog čega su antička groblja bila pozicionirana van zidina gradova, duž puteva ili na posebnim lokacijama udaljenim od gradova – tzv. „gradovima mrtvih“. Monumentalnost i izgled spomenika, koji su određeni društvenom pozicijom pokojnika, susrećemo kako u antičko, tako i u srednjovjekovno doba. Srednji vijek je pod parolom „onozemaljski život ispred ovozemaljskog“ groblja smjestio u sama središta gradova, kao sastavi dio crkve i crkvenog zemljišta, pretvorivši ih u centralna mjesta okupljanja.

    Srednjovjekovni pristup sahranjivanju, koji je negirao individualnost, a ujedno predstavljao i veliki higijenski i zdravstveni problem doveo je do prve značajnije reforme groblja, koja se desila u Francuskoj u 18-om stoljeću s ciljem da se pokuša transformirati urbana okolina. Promišljanje groblja na način da kult memorije prestaje biti vezan za Crkvu i okreće se individui izrodila je novi tip groblja, tzv. pejzažno groblje. Ideja je uskoro dobila svoje inačice i u drugim europskim gradovima, a vremenom i van europskog kontinenta. (P. Aries,1974.)

    Pod uticajem nordijske kulture i afiniteta prema prirodi skandinavski tip pejzažnog groblja odiše duhovnošću i spiritualnošču, sa prirodom kao glavnim elementom, unutar koje je groblje sakriveno.

    Ova specifična atmosfera koju čovjek može osjetiti u direktnom kontaktu s prirodnim okruženjem, koje uvjetuje način formiranja groblja i njegov budući izgled,u potpunosti je opisana švedskom riječju„stämning“ – sklop ljudskih emocija,licem u lice s prirodom. (C. Constant, 1994.)

    Evolucija groblja – ilustracija: Ajla Čavkić

    Evolucija groblja – ilustracija: Ajla Čavkić

    „Stämning“ je upravo ono što nerijetko nedostaje savremenim grobljima. Urbanizacija, porast broja stanovništva, nedostatak prostora i ekonomski faktori otuđili su groblja skoro svake spiritualnosti.

    Njihovo pozicioniranje van gradskih jezgara, prethodno pomenuti faktori, ali i sve manji uticaj religije uzrokovali su stigmatizaciju groblja kao prostora „jedne svrhe i jedne emocije“.
    Ignoriranje je postalo novi način nošenja čovjeka sa fenomenom smrti, što je groblje, koje je nekoć bilo mjesto kolektivne memorije i individualne spiritualnosti, bacilo u ambis ljudske svijesti, iz kojeg isplivava samo iz prijeke potrebe.

    Ovakav rastući trend može da se osjeti i na području Bosne i Hercegovine. Mnoštvo faktora utiče na način na koji čovjek doživljava prostor oko sebe. Ovi faktori mogu biti vezani za individualne afinitete osobe, ali zavisiti i od kulturološke pozadine i načina na koji smo naučeni da shvatamo i prihvatamo određene prostore.

    Zbog čega su onda groblja, koja su na teritoriji Bosne i Hercegovine pod uticajem kulture, tradicije i religije kroz dugu historiju prihvatana kao dio urbane sredine i na taj način i korištena, danas zanemarena i izopćena iz okoline, kao prostori koji se ne uklapaju?

    Većinski stav bh stanovništva, koji potvrđuju i rezultati ankete koju sam sprovela kako bih stekla jasniji uvid u ovu tematiku, je formiran na osnovu uvjerenja koje nalaže da „mrtve ne treba uznemiravati“, a koje je vjerovatno ostalo kao mali religijski fragment, nekad označavajući „poštovanje prema umrlim“, a danas  iracionalnim strahom i nelagodom, pretvoreno u ignoriranje, pod istom parolom.

    Više od 70% ispitanika groblja ne smatra zelenim, gradskim površinama, a preko 80% groblja posjećuje veoma rijetko ili nikako.

    Na pitanje „Kakva osjećanja u Vama pobuđuje boravak na groblju?“ veliki broj ispitanika naveo je tugu kao primarni osjećaj, zatim poštovanje, mir, ljubav i olakšanje, ali i anksioznost, dosadu i nelagodu.

    Na pitanje „Kakav bi osjećaj po Vama trebao da pobuđuje boravak na groblju?“ većina ispitanika odgovorila je sa mir i spokoj, sjećanje na lijepe trenutke i osjećaj produhovljenosti.
    Ovakvi rezultati upućuju na to da ljudi svjesno tragaju za spiritualnošću i terapeutskim učinkom kakav mogu da nude ovakvi prostori – osjećaj duševnog mira, traženje smisla i mirenje sa gubitkom, ali i da te prostore ne koriste u navedene svrhe, vjerovatno iz podsvjesnih, predrasudnih uvjerenja. Ovakva uvjerenja, zbog kojih se groblja doživljavaju isključivo u ulozi mementa mori, direktno mogu biti vezana i za njihov izgled i dizajn, tj. njihov vizualni identitet.

    Prema rezultatima ankete više od 42% ispitanika je odgovorilo da bi groblja posjećivali češće ukoliko bi ona bila bolje i ljepše uređena.

    Prijedlog dizajna groblja u Sidneju - CHROFI & McGregor Coxall (preuzeto sa: www.archdaily.com)

    Prijedlog dizajna groblja u Sidneju – CHROFI & McGregor Coxall (preuzeto sa: www.archdaily.com)

    U knjizi „Old Man’s War“ (2005.) američki pisac John Scalzi kaže: „Koliko god mrzim groblje, zahvalan sam što postoji. Nedostaje mi supruga. Lakše mi je da mi nedostaje na groblju, na kojem nikad nije bila ništa drugo, sem mrtva, nego da mi nedostaje na svim mjestima na kojima je nekad bila živa.“

    Iako se obredi vezani za zbrinjavanje tijela umrle osobe razlikuju u zavisnosti od religije i uvjerenja, žaljenje i nošenje s gubitkom drage osobe je zajedničko. Proces žaljenja može biti dugotrajan i uglavnom ne završava s obredom ukopavanja ili spaljivanja tijela. Ovdje dolazi u pitanje mogućnost korištenja groblja kao terapeutskog pejzaža.

    Roger S. Ulrich, profesor na Katedri za arhitekturu i Centru za arhitekturu zdravstvene namjene, Tehnološkog univerziteta Chalmers, prirodu naziva „pozitivnom distrakcijom“, što je upravo i razlog zbog čega se koncept terapeutskih pejzaža koristi u sklopu rehabilitacijskih centara, domova za stare i nemoćne, bolnica i zatvora. Korištenje istog principa na mjestima izrazite tuge, na kojima ljudi pokušavaju pronaći olakšanje i mir, jedino je logično.

    Prepoznavanje prednosti prirodnog terena na kojem se groblje pozicionira, a zatim i korištenjem odgovarajuće vegetacije, umirujućih zvukova vode, uređenih šetnica i mjesta za odmor moglo bi igrati ključnu ulogu u ponovnom identificiranju grobalja kao prostora kolektivne memorije i individualne spiritualnosti i njihovom vraćanju s ruba zaborava.


    Ajla Čavkić je mlada arhitektica iz Bosne i Hercegovine. Studirala je na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu gdje je i diplomirala, nakon čega je jedan semestar svog master studija provela na Univerzitetu u Sttutgartu. Svoje interesovanje usmjerila je ka urbanizmu i prostornom planiranju, te nadogradnji u ovom pravcu kroz radionice, dodatne edukacije i profesionalni rad.
    Trenutno radi na svom magistarskom radu na temu „Transformacija gradskog groblja Humci u Bihaću“, u kojem se dotiče i problema uređenja i zaštite kulturnog pejzaža – Spomen parka žrtava fašističkog terora Garavice.

    Podijeli

    Iz arhive