U saradnji sa Asocijacijom arhitekata BiH, Oslobođenje će dva puta mjesečno objavljivati tekstove koji tematiziraju pitanja i probleme urbanog planiranja. U prvom objavljenom tekstu otvoreno je pitanje usmjeravanja investicija u BiH.

“Produkcija, reprodukcija i rekonfiguracija prostora centralni su u razumijevanju političke ekonomije kapitalizma.” – David Harvey

Stanovnici bosanskohercegovačkih gradova trenutno se suočavaju sa mnogobrojnim urbanim problemima koji utiču na nizak kvalitet života – zagađen zrak, zagađena voda, kolaps javnog prevoza, nedostatak parkinga i okupacija svakog pedlja autima, nedostatak javnog prostora i javnih objekata, bespravna gradnja, te nesrazmjeran odnos izgradnje privatne i javne infrastrukture. Pored toga, u posljednjih 10 godina svjedoci smo izgradnje novih naselja stanovanja i trgovačkih centara kroz priliv novca sa Bliskog istoka, iz Rusije, Turske i EU. U dosadašnjem pristupu takvom razvoju vrlo je mala količina izgrađenog javnog prostora – trgova, škola, vrtića, garaža, sportsko-rekreativnih centara, parkova. Uzroke i potencijalna rješenja za ovakvo stanje možemo potražiti kroz širu analizu socio-ekonomskog i političkog modela urbanog planiranja.

Nauka planiranja gradova i životne sredine počinje u vrijeme prve industrijalizacije kada dolazi do razvoja savremenog grada zbog naseljavanja ljudi u blizine fabrika koje su omogućavale redovan rad i plaću. Bez određenih regulativa, zakona i razmatranja načina stanovanja, ono postaje vrlo neuslovno, uzrokuje širenje bolesti i kraći životni vijek. Engelsova opservacija života u stambenim jedinicama Manchestera 1845. godine kroz “Položaj radničke klase u Engleskoj” prouzročila je razvoj urbane socio-ekonomije, prvih promišljanja prostora kroz radove Louisa Wirtha i drugih intelektualaca, a koja je potom uslovila njen razvoj kroz XX stoljeće. Kapitalizam nije mogao dozvoliti gubitak radnika krucijalnog za akumulaciju, dok je uporedni razvoj humanističkih nauka zastupao podizanje standarda radnika i njihovih ljudskih prava.

Regulacija nevidljive ruke

Filozofija i nauka planiranja gradova uvijek su u sprezi sa politikom i ekonomijom, te je u svom razvoju kroz XX stoljeće prošla različite faze promišljanja: ideje garden cityja, koherentno planiranje modernizma, pokreta New Urbanism do trenutno predominantne ideje smart cityja. Razvoj evropskih gradova u periodu nakon Drugog svjetskog rata nastaje na fordovskom ekonomskom modelu, gdje se sva produkcija kapitala privatnog sektora preusmjerava kroz javni sektor na dostupno stanovanje, infrastrukturu, kulturne objekte po modelu američke međuratne politike New Deala i zapadnoevropske Welfare state (država blagostanja). U vrijeme implementacije tih modela, tzv. zlatnog doba Evropa i SAD bilježe visoke nivoe društvene jednakosti, podizanje srednje klase i neviđen kulturni razvoj. Iako na modelu socijalizma, u istom periodu svoj najznačajniji period urbanizacije, promišljanja gradova, i ekonomskog razvoja ostvaruje i bivša Jugoslavija.

Krajem 70-ih godina ovaj ekonomski model prolazi kroz veliku krizu, a New York kao jedan od glavnih ekonomskih centara SAD-a – doživljava bankrot. Sa ciljem spašavanja ekonomije i pod velikim uticajem ekonomske misli Fridricha Hayeka, Margaret Thatcher i Ronald Reagan uvode liberalizaciju tržišta. Proglašava se “smrt društva” sa naglaskom na individualni interes i uspjeh, te se drastično smanjuju porezi i uticaj javnog upravljanja privatnim sektorom. Sa idejom da će “nevidljiva ruka” tržišta sama regulisati dobrobit društva kroz privatnu dobrobit, liberalizam i sloboda dovode se u direktnu vezu sa slobodom trgovine i individualnog razvoja. Usvajanje istih metoda 70-ih godina rezultuje nevjerovatnom urbanizacijom Kine. Danas je kineski Pearl River Delta na putu da postane najveći megalopolis na svijetu sa 8 gradova od po 4 do 12 miliona stanovnika i prihodima većim od ukupnog GDP-a Indonezije. Preko 50% svjetskog stanovništva živi u gradovima, a 80% ekonomske produkcije nastaje u gradovima.

Višak akumuliranog kapitala uvijek ide u izgradnju. Urbanizacija i eksplozija gradova nastaju zahvaljujući kreativnoj destruktivnosti kapitala, onome što David Harvey naziva prostorni fiks – u smislu ovisničkog fiksa konstantnog traženja novog mjesta reprodukcije kroz novu izgradnju. Pod primatom privatne investicije, dolazi do zamjene primarne vrijednosti izgrađenog – ona postaje prvenstveno vrijednost razmjene na tržištu, umjesto njene korisne vrijednosti. Ovaj proces moguće je vrlo lako posmatrati i kroz transformaciju bh. gradova u posljednje 23 godine gdje je društvena infrastruktura Olimpijade, stanovanja i kulture zamijenjena arhitekturom i objektima čiji je nastanak vođen isključivo principom tržišne vrijednosti i vrijednosti investicije. Objekti nastaju špekulativno sa ciljem zarade na m2.

Neusmjerene investicije

U isto vrijeme, vrlo kompleksan i nefunkcionalan državni aparat uzrokovao je da Bosna i Hercegovina nema urbani i razvojni plan na državnom nivou, plan na nivou Federacije još nije usvojen, te je sve planiranje prepušteno kantonima i kratkotrajnim političkim pritiscima. Princip urbanizacije i razvoja kroz korištenje privatnih investicija, a prema iskustvu vrlo razvijenih evropskih gradova, funkcioniše samo uz jak razvojni plan i upravljačku strukturu javnog sektora. U BiH upravljanje prostorom je vrlo fragmentirano, bez savremenog razvojnog plana i strategije, pa se lokacije u gradu prepuštaju ad hoc domaćim i stranim investitorima. O gradu kao cjelini, njegovom povezivanju i usmjeravanju stranih investicija se ne razmišlja strateški.

Jedan od primjera ovakvog pristupa gradnji, te predstava prostornog fiksa kreativne destrukcije, na bosanski način, bila je nedavna najava rušenja Skenderije:

“Arena na Skenderiji koja podrazumijeva novu dvoranu ‘Mirza Delibašić’, koja treba biti multifunkcionalna i rađena prema najvećim svjetskim standardima, zatim novi Dom mladih, odnosno koncertna dvorana, hotel, stambeni i poslovni kompleks i još mnogo toga je revolucionarni projekt za koji su zainteresovani međunarodni investitori predvođeni investicionim fondom iz UAE. Žele uložiti više od pola milijarde KM i Vlada KS-a je u ozbiljnim pregovorima s tim investitorima….Nova Skenderija trebala bi se prostirati na ukupnoj površini od 195.000 m2, što je planirano inicijalnom studijom….Cijeli kompleks trebalo bi da osmisli jedan od najrenomiranijih svjetskih arhitektonskih biroa. Ono što je bitno naglasiti jeste da je dio tima koji će raditi na ovom projektu i čovjek koji je projektovao najvišu zgradu na svijetu Burj Khalifu.” (Klix.ba)

Isti princip očigledan je i sa projektom “Beograd na vodi”, izgradnjom crnogorske obale ili prodajom industrijskog naslijeđa i luka u Hrvatskoj.

Višak kapitala prodaje nafte na jednom mjestu izrazit će se kroz prostorni fiks i kreativnu destrukciju izgradnje “nove Skenderije”, a projekat je već dogovoren sa arhitektom odabranim od investitora bez bilo kakvog učešća građana kojima Skenderija pripada. Njena korisna vrijednost sa vrlo značajnom ulogom u kulturnom razvoju Sarajeva, te arhitektonska vrijednost reprezenta modernizma su zapostavljene. Brojni primjeri iz bliske Slovenije ili razvojni modeli gradova istočne Evrope već su dokazali da regeneracija postojećih sportskih centara može biti zlatna koka grada i u isto vrijeme omogućiti sportski i kulturni razvoj generacija. Neumitno je da i takvi modeli razvoja nastaju kroz učešće privatnih investicija, jer je trenutno jako mali broj gradova na svijetu koji u potpunosti finansiraju bilo kakve velike infrastrukturne projekte.

Jednokratna potrošnja

Razlika je naravno u znanju usmjeravanja investicija u korist i privatnog i javnog sektora. Znanja koje tako očigledno nedostaje u upravljačkim strukturama i trenutnom urbanom planiranju u BiH. Samo zato što je BiH dugo vremena imala problem sa privlačenjem velikih inostranih investicija, ne znači da će jednokratna potrošnja velike sume stranog novca dovesti do istinskog razvoja grada.

Brojni su i drugi primjeri i najave “regeneracije” – izgradnja SCC-a, Bijela tabija, Željeznička stanica i Remiza, trg ispred Pozorišta mladih itd. Totalni nedostatak znanja ispravnog upravljanja prostora u ovakvom ekonomskom modelu jasan je i kroz domaće privatne investicije – u Sarajevu jako brzo su nikla naselja Tibra, Miljacka, Sarajevo tower (u najavi nove izgradnje) bez bilo kakve prateće analize ili plana javne društvene infrastrukture, obrazovanja, javnog prevoza i garaža, zdravstvenih centara. Sa uspješnom prodajom m2 i populističkim najavama investicija grad se doslovce guši. Osim potvrde da smo kapitalističko društvo u tranziciji koje će se povinovati pravilima tržišta pošto-poto, šta nam je donijela zgrada Sarajevo City Centra?

Diskusija da li nam investicije i stanovnici iz nekog drugog dijela svijeta trebaju ili ne, možemo li ih spriječiti da dolaze, da li mijenjaju našu kulturu itd. u suštini je suvišna. Pomjeranje kapitala uzrokuje i pomjeranje ljudi. Bosna i Hercegovina ukoliko želi da postane dio evropske zajednice i rješava nagomilane probleme, neumitno će morati da se otvara sve više i neće moći birati da li su investicije evropske, ruske ili arapske. Ključni argument i diskusija jeste u tome kako ih koristimo, kako ih usmjeravamo pa makar i na nivou kantona. Za to postoje konkretne metode, dokazane uspješne strategije za koje, kako izgleda trenutno plan razvoja, izgleda da malo ko iz uprave i planiranja grada želi da zna. Ako želimo da riješimo trenutni urbani kolaps kako glavnog, tako i drugih gradova u BiH, moramo početi implementirati razvojne strategije koje ispravno koriste ekonomski model u kojem živimo i usmjeravaju privatne investicije tako da se stvara i društvena dobrobit.