Autorica: Katarina Bošnjak

“Ja sam građanin/ka svijeta.”

― Sylvia Beach

Identitet? ( www.theendofhistory.net/wp-content/uploads/2016/02/Identity.png)

Šta je urbani identitet i koje su njegove komponente? Koji su interni i eksterni faktori koji na njega utječu? Jesmo li mi svoj grad?

Na početku, potrebno je definirati neke ključne pojmove:

‘urbano’ ( lat. urb) –
      1. u, koji se odnose na ili karakteristika nekog grada ili mjesta,
      2. živjeti u gradu,
      3. naviknut/a/o na grad

‘identitet’ ( lat. identitās) –  
      1. stanje bivanja sobom, a ne nekim drugim,
      2. svojstvo osobe ili stvari, koje je razlikuju od druge osobe ili stvari,
      3. osjećaj sebstva, koje pruža istovjetnost i kontinuitet u ličnosti tijekom vremena, a do njegovog poremećaja može doći u duševnim bolestima, kao što je shizofrenija.

‘urbani identitet’ – može biti definisan kao korisnikova intuicija, koja se tiče jedinstvenog izgleda grada, te objedinjuje okolišne, istorijske, socio-kulturološke, funkcionalne i prostorne vrijednosti urbanog prostora. U tom smislu, pozitivno ili negativno, učinci urbanog razvoja i diferencijacije na fizičko okruženje i korisnika prouzrokuje razlikovanje dojma o urbanom prostoru i crtama njegovog identiteta.[1]

Međutim, o samom poimanju identiteta možemo pronaći razne definicije, proizašle iz različitih pogleda i primarnih postavki pri promišljanju o pojmu ‘identitet’. Psiholozi najčešće koriste termin ‘identitet’ kako bi opisali osobni identitet ili idiosinkrazijska svojstva koja osobu čine jedinstvenom. Sociolozi se često koriste terminom pri opisivanju društvenog identiteta. Identitet mjesta ili identitet na temelju mjesta se odnosi na skupinu ideja o mjestu i identitet u polju geografije, urbanog planiranja, urbanog dizajna, pejzažne arhitekture, okolišne psihologije, ekokritike i urbane i ekološke sociologije.

Filozofi, opet, imaju svoja promišljanja o identitetu. Uzmimo kao primjer promišljanja Martina Heideggera, koji se protivi mišljenju da je identitet nešto konstantno, nešto ustaljeno, a sva previranja i patnje su samo ‘alat’ kojim ‘gulimo’ slojeve koji nam maskiraju uvid u naše ‘ja’, dakle, protivi se mišljenju da pronalazimo identitet ‘pretraživanjem ljudskih dubina’, te nalaže kako je identitet nešto što ljudi uistinu formiraju tek nakon smrti. Smrt je ono što dozvoljava čovjeku da bira između društveno konstruisanih značenja u svijetu društva, te da sastavi krajnji identitet od, naizgled, beskonačnih značenja. Prema Heideggeru, većina ljudi nikad ne pobjegne od onoga ‘mi’ – društveno konstruisanog identiteta onoga ‘kakvi bismo trebali biti’. Oscar Wilde je, također, imao slična promišljanja o identitetu, decenijama prije Heideggera, iako se, kao pisci, potpuno razlikuju. Wilde smatra da su ljudi entiteti čiji identiteti zavise od različitih veza i relacija u kojima se manifestuju u ‘stvarnom’ svijetu, te u svojim zrelijim djelima, često prikazuje svoje likove kao jako površne ličnosti, te uvodi promišljanje o identitetu kao javnoj manifestaciji identiteta, odnosno, projekciji slike o nama u društvu, na način na koji želimo da budemo doživljavani. Wilde je svoju teoriju i živio – danas poznati homoseksualac, koji je svoje vrijeme proveo u sretnom, heteroseksualnom braku.

“Većina ljudi su drugi ljudi. Njihove misli su tuđa mišljenja, njihovi životi mimikrija, a njihove strasti citati.”

― Oscar Wilde

Međutim, koja je veza između ovoga i urbanog identiteta? Iz vlastitog iskustva, svi možemo reći da su urbana okruženja uistinu raznolika, stoga, da bi se definisao urbani identitet, što je zaista širok pojam, potrebno je posmatrati ga kroz određeni primjer, a onda dati sud da li je navedeni pojam uopće primjenjiv.

Prije svega, potrebno se osvrnuti na sljedeće – suština urbanog identiteta možda nije lako odrediva, obzirom na količinu varijacija koje su moguće. Urbani identitet se razlikuje kod stanovnika grada (počevši od najjednostavnijeg – razlika kod stanovnika koji je rođen i proveo život u gradu, ili stanovnika koji je doselio u grad), kod površinskog zadovoljstva turiste, kod arhitekte koji bi trebao biti educiran i posjedovati senzibilitet koji njegovo shvatanje urbanog identiteta uslovljava na drugačiji način, ili kod političara. Ako ubacimo i aspekt razlike između individualnog identiteta i poistovjećivanja kolektiva sa određenim mjestom, to nam ostavlja skoro bezgranične varijacije u pitanju identiteta mjesta.

Po Edwardu Relphu, kanadskom geografu, iskustva, emocije, sjećanja, mašta, sadašnjost su različita kod svake osobe, tako da svaka osoba doživljava mjesto na drugačiji način. S obzirom na to i potrebu individualca da se poistovjeti sa zajednicom, kakav je odnos zajednice prema identitetu mjesta? Bitno je, dakle, naglasiti vezu između ljudi i urbanog prostora. Stanovnici grada, njihove životne pozadine, životni stilovi, percepcije, fizičke i mentalne karakteristike, njihove veze sa urbanim prostorom, uključujući prirodnu i stvorenu sredinu, dovode do različitog odnosa prema urbanom identitetu. Stoga, možemo reći da urbano okruženje dobija svoju vrijednost i značaj kroz ljudsku percepciju i život.

Kroz formiranje urbanog identiteta, odrazi istorijskog, prirodnog, društveno-kulturnog i prostornog učešća u urbanom prostoru stvaraju određenu ideju o mjestu kroz vrijeme. Karakteristični prostorni dokazi gradova, koji preživljavaju vrijeme, ispostavljaju se kao bitni znaci urbanog identiteta. Dakle, da zaključimo, možemo reći da se jedinstveni urbani karakter razvija sloj po sloj, kroz duge periode, u vezi sa životnim stilom njegovih stanovnika, kulturnim identitetom, tradicijom, jezikom, religijom.[2]

Sa ovim na umu, koja je priča iza urbanog identiteta Sarajeva?

Sarajevo © Michał Huniewicz

Sarajevo, sa svojom bogatom istorijskom pozadinom i društvenom mješavinom nudi iznimnu količinu varijacija prostornih percepcija. Kada promišljamo o fizičkoj strukturi Sarajeva, prvo nam se nameće njegova longitudinalna formacija nastala kroz 5 milenija društvenih previranja.

Karakteristini prostorni dokaz grada koji je preživio vrijeme je, svakako, Baščaršija, istorijska jezgra Sarajeva, a kao turistička atrakcija, često prvi dojam turiste o Sarajevu.

Baščaršija © Mariana Maoduš

Zatim, austrougarska gradnja, koja je sa sobom donijela i prve prostorne konflikte, integrirajući industrijske građevine u usitnjenu strukturu nastalu tijekom Osmanskog carstva.

Ferhadija © Dan Perez

Nakon II svjetskog rata, grad se dalje širi prema zapadu i donosi sa sobom racionalizaciju stambene gradnje, a zauzvrat, stanovnici se otuđuju od svojih stambenih prostora, jer, gledajući svana, percipiraju samo ćelije u nizu ćelija koje čine stambenu zgradu okruženu monotonim prostorom, te sam urbani identitet postaje teže formirati i doživjeti. Količina prirode u gradu se smanjuje, Sarajevo nikad nije dobilo pravi ‘trg’, a trgovi u gradovima, kao žarišta društvene aktivnosti, često doprinose formiranju identiteta jednog grada.

Željeznička stanica Sarajevo © Marco Fieber

Turisti u Sarajevu, nakon kratkog boravka, uglavnom dobiju dojam grada sa gostoljubivim ljudima i zanimljivom arhitektonskom slojevitošću, koja je u gradu toliko dugo da su ljudi ‘naviknuti’ na nju, a multikulturalnost i multietničnost iza toga je ‘tolerisana’ – dakle, daleko od toga da smo pomirili i riješili konflikte, ali smo se prilagodili životu s njima. Posmatrajući prirodno okruženje, pronalazimo nedorečenost i nedosljednost. Nedostaje nam prirode, ali je ne znamo ni cijeniti. Obožavamo Trebević, ali ga nismo nikad posjetili, a obzirom na to koliko smo ekološki osviješteni, možda je i bolje. Jedva čekamo skijanje na Bjelašnici, a u međuvremenu gradimo kružni tok tik uz stazu. Imamo rijeku koja protiče kroz čitav grad, ali mi je karakteriziramo i pomažemo joj nemarom da bude ‘potok koji smrdi’.

Stadion Željezničar © M.ČOKO.

Šta se dešava kada posmatramo stanovnike? Gledajući manje mjerilo, odmah ćemo prepoznati određena identificiranja ljudi sa svojim susjedstvima, a razlike između njih su očigledne – osoba odrasla na Alipašinom ili na Čaršiji evocira drugačije slike nego osoba iz Hrasnog ili Ilidže – stanovnici imaju drugačija gravitaciona područja, drugačije navike, pa čak i naglaske i manire. A šta je s ljudima ‘u prolazu’? Izvana posmatrano, možemo percipirati Sarajevo kao studentski grad, dok se veliki broj studenata ne identificira sa Sarajevom kao ‘svojim’ gradom, nego kao gradom u kojem se trenutno nalaze, dok ne završe svoje obaveze, te su indiferentni prema svom okruženju. A u međuvremenu, javlja se jaz između ‘starosjedilaca’ i ljudi ‘sa strane’. Ako se fokusiramo na određenu generaciju, kakva je percepcija identiteta? U tom slučaju, potrebno je uzeti u obzir sadržaje i dešavanja koja grad nudi svojim stanovnicima – određene grupe imaju višak istih ili sličnih sadržaja, dok druge grupe ne mogu zadovoljiti svoje potrebe.

Isto tako, fizička struktura Sarajeva nema isto značenje za različite generacije. Veliki dio starijeg stanovništva živi u sjećanju na prethodne režime i doživljava ratne ožiljke Sarajeva onako kako ga neko ko nije živio u Sarajevu u to vrijeme nikad neće doživljavati, ali, ne pomiču se s mjesta – žive u prošlosti, a često prenose svoj doživljaj na mlađe generacije koje nisu vidjele Sarajevo tim očima. Veliki dio mlade generacije živi u prošlosti koju nisu doživjeli, a traže budućnost za koju se ne žele boriti. Vremenom, stvorilo se društvo karakteristično po snažnom mišljenju o svemu, ali slabom kolektivnom voljom za promjenama, dakle, imamo jaz između individualnog i kolektivnog identiteta.

Sarajevska ruža (romneymanassa.wordpress.com)

‘Otvorio sam se nježnoj ravnodušnosti svijeta.‘ 

-Albert Camus, Stranac

Za kraj, prateći ovogodišnji program Sarajevo Film Festivala, izdvojila bih dokumentarac pod nazivom ‘Sarajevo – femme fatale’, poljske režiserke Joanne Zielinske koja se na svoj način poigrava s ovom temom i koristi zanimljivu metaforu. Dokumentarac prikazuje priču o poslijeratnom Sarajevu iz perspektive šest žena različitog životnog doba i iskustva. Naslov filma opravdava posljednja priča žene koja opisuje Sarajevo kao fatalnu ženu – ne možeš bez nje, ali ne možeš dugo biti blizu nje, jer te njeno prisustvo truje. Naratorica priče se konstantno seli u druge gradove, ali se, ipak, uvijek vrati u Sarajevo.

Femme fatale (fr.) je književni i umjetnički arhetip. To je lik misteriozne, zavodljive žene, čije čari zarobljavaju njene ljubavnike, te ih često dovodi u opasne i smrtonosne situacije.

Jedan zaključak koji se iz ovoga može izvući – Sarajevo je fragmentiran grad pun diskontinuiteta, disbalansa i paradoksa, kako u fizičkoj, tako i u društvenoj strukturi, a izvući primjenjiv, jedinstven zaključak je nemoguće. Mišljenja sam da je Sarajevo potrebno posmatrati u manjem mjerilu i dozvoliti svakom od njegovih mnogobrojnih lica da nas očaraju. Dakle, možemo reći da je urbani identitet Sarajeva promjenjiv, sa određenim konstantama, a sastoji se od mikronarativa koji sačinjavaju cjelinu ispunjenu konfliktima koji svi vuku na svoju stranu, ali ipak koegzistiraju. Ako se vratimo još jednom na Heideggerovo shvatanje identiteta, možda Sarajevo čeka još promjena identiteta, a ako zanemarimo njegovo stanovište o identitetu, možda možemo reći da Sarajevo istražuje dubine svoje duše i čeka svoj trenutak da pokaže svoj pravi identitet.

“ Saletješe me sjećanja na život koji mi više ne pripada u kojem sam nalazio svoje najsitnije i najtrajnije radosti — ljetne mirise, gradsku četvrt koju sam volio, određeno večernje nebo, Marijin smijeh i haljine.”

― Albert Camus, Stranac

[1] 2005, A. Ebnem Arbak (Erdem), ‘An analysis on the transformation of urban identity: Case study of Bodrum’, Middle East Technical University

[2] Ibid.