Projekt za poboljšanje dječijih i javnih prostora za igru

Autor: Saša Rađenović

” Nedostupnost modernog grada djeci predstavlja ujedno i nedostupnost grada za sve ostale građane^[1].”

Aldo van Eyck (1962.)

Uvod

Godina 2015. Proljeće se budi u Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Prošlo je dvadeset godina od kraja rata iz koga sam, tada još kao student, otpočeo novi život. Sada otac dvoje mališana i već više od polovine života provedenog u Nizozemskoj. Pri svakoj novoj posjeti gradu uvijek iznova upada u oči da je jako malo prostora za igru i malo djece koja se igraju. Gotovo da je svaki mali, iole mogući prostor za igru iskorišten za drugu funkciju ili pak zauzet od gomile auta.

Neposredno nakon Drugog svjetskog rata u Nizozemskoj je raspisan, od strane Amsterdamske gradske uprave iz odjela za javne radove, konkurs za niz igrališta rasprostranjenih diljem Amsterdama (vidi kartu ispod). Igrališta su najvećim dijelom izvedena u skladu sa idejama i nacrtima arhitekte Aldo van Eyck-a. Van Eyck, koji je došao neposredno nakon Drugog svjetskog rata iz Ciriha, na početku bogate karijere, bio je pun ideja i aspiracija. U to vrijeme,  kao otac dvoje male djece, bio je posebno zainteresiran za svijet i percepciju djeteta. On smatra da “nedostupnost modernog grada djeci predstavlja ujedno i nedostupnost grada za sve ostale građane”.

Na ovoj karti iz 1957. su naznačene lokacije igrališta izvedenih po dizajnu Aldo van Eyck-a. Na karti se vidi oko 95 igrališta, a do kraja 70-tih je izvedeno čak više od 700 igrališta.[2]

Ovaj stav i nasljeđe Aldo van Eyck-a, te problem stanja i neprilagođenosti javnog prostora za djecu u Sarajevu me je doveo do teme ovog istraživanja ‘Urban Playscapes’, gdje sam poslijeratnu situaciju tadašnjeg Amsterdama uporedio sa Sarajevom; moja ideja je i da se napravi usporedba i most između ova dva moja ‘hometown’-a.

Amsterdam, Westerpark 2016, igrališta Aldo van Eyck-a zbog svoje univerzalnosti (slika desno) se još uvijek koriste u Amsterdamu, a gradska uprava želi da sačuva preostala igrališta i da im zastićeni status.

U projektu ‘Urban Playscapes’ želim iskoristiti bogato nizozemsko iskustvo i stručnost u domenu gradnje igrališta u gradu. Relevantnost ideja Aldo van Eyck-a će zauzeti središnje mjesto u istraživanju. Ideja je da se ovo bogato znanje i iskustvo iz Amsterdama prenese i implementira u Sarajevu. Intervencije Aldo van Eyck-a su puno značile za Amsterdam, a mišljenja sam da ne bi bile ni trunku manje vrijedne za Sarajevo. Cilj ovog projekta je da djeluje i kao platforma za razmjenu ideja na ovom području. Kontekst je drugačiji, ali potrebe djece se ne razlikuju. Sarajevske vladine institucije su se poprilično povukle iz društvenog i domena javnih prostora i konsekvence su očigledne. Možda u nekom vidu mogu biti poučne nizozemske prilike u kojima se vladine institucije povlače iz javnog domena, a koji se sve više prepušta inicijativi organiziranih građana.

Foto: Elsa Turkušić, Naselje Breka, Sarajevo 2016.

Davanje oblika idejama i analiza prostornih površina će biti rezultat uske saradnje između nizozemskih i bosanskih dizajnera, istraživača, vladinih dužnosnika, projektnih radionica koje su organizirane u cilju generiranja što više mogućih ideja. Uključivanje studenata u takav projekt može stvoriti iznenađujuća i neočekivana rješenja; ovaj dio je baziran na mom iskustvu iz prethodnih projekata rađenih u saradnji sa studentima Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu 2014. na projektu: ‘Re-inventing Modernism’ i kroz saradnju nizozemskih i bosanskih firmi upućenih u ovu temu.

Kratki uvod

Nakon Drugog svjetskog rata bivša Jugoslavija se kao nova država ubrzano razvijala iz jedne gotovo feudalne zemlje u moderno socijalističko društvo. Zemlja je vođena ‘čvrstom’ rukom od strane predsjednika Tita i Socijalističke partije. Država je radila na formiranju novog identiteta i nacionalne svijesti. Status predsjednika Tita je dobio gotovo mitološke razmjere, ali zahvaljujući elanu stanovništva, povoljnoj ekonomskoj klimi i strategijskom položaju izgrađena je jaka cestovna mreža, dobro obrazovanje dostupno svim stanovnicima, stambeni uslovi su poboljšani, industrija ojačana, a nezaposlenost minimalizirana.

U gradovima su stambene četvrti najčešće izgradene prema modernističkom idealu, sa puno svjetlosti, zraka i slobodnog okolnog prostora. U stambenim četvrtima su građeni i popratni kulturni i javni sadržaji (tzv. domovi kulture).

Puno zeleninla i prostora za igranje u poslijeratnom periodu za vrijeme bivše Jugoslavije. Naselje Grbavica, oko 1960

Nakon smrti Tita 1980. godine, Jugoslavija ulazi u prelazni period u trajanju od deset godina, gdje se sve više i više čuje glas za neovisnost od strane republika. Ulazak u ovaj period je značio i bio početak kraja za Jugoslaviju. Pad Berlinskog zida u 1989. godini je ovaj kraj učinio definitivnim. Nestajanje granice između istočnog i zapadnog bloka je značio i kraj važnog geopolitičkog statusa Jugoslavije. Razvoj ovih događaja je otvorio Pandorinu kutiju, probudio potiskivani nacionalizam sa katastrofalnim posljedicama najkrvavijeg rata u Europi od Drugog svjetskog rata. Posljedice i rane ovog rata se još uvijek osjete na svim dijelovima bivših republika bivše Jugoslavije. Kraj doba Jugoslavije je ujedno značio i kraj socijalističkog jednostranačkog sistema i početak kapitalističkog, sada vođenog nacionalnim strankama.

Samobogaćenje i individualni interesi zauzimaju mjesto kolektivne svijesti, pa se gotovo svi društveni sadržaji (osim vjerskih) raspadaju velikom brzinom. Balkan je i mjesto poznato po tome da se povijest često “briše”, a gdje retorika, većinom predvođena nacionalističkim partijama, ima funkciju da usporava demokratske procese i remeti razvoj javnog i društvenog područja s jedinim ciljem da sama sebe drži u funkciji. Nedostaje politička volja sa ciljem razvoja zemlje, znanjem i dobrim upravljanjem. Građani imaju veliko nepovjerenje u gradska upravna tijela. Sve gore navedeno ima kao rezultat da društvene funkcije i javni prostori slabe i bivaju osiromašeni.

Prostor, mjesto i igra

“Ako želimo grad koji otvara oči te doprinosi razvoju i aktivaciji ljudi, umjesto grada koji sugerira prividan, idealan, ugodan život i mir,  onda možda bolje da mladost (i potrebe mladosti) uzmemo kao mjere za javni prostor. Grad za djecu i mladost je bolje polazište za grad za sve građane”^[3].

Sarajevo je nakon posljednjeg rata ušlo u razdoblje tranzicije koja traje već više od dvadeset godina, gdje su ‘najslabije’ skupine društva najviše pogođene. Srednja klasa društva jedva da postoji, bogati čine manju skupinu, grad uglavnom čine velike skupine ljudi na granici siromaštva, njihove djece i starijih osoba s mršavom mirovinom sa kojom se jedva može spojiti kraj sa krajem. A to je grupa ljudi koja najviše koristi javne prostore u gradu. A ovaj javni prostor je oskudan i okupiran od strane parkiranih automobila. Vlada daje posebnu pozornost ekonomskim i nacionalnim (vjerskim) interesima, te nastoji sto više olakšati stranim investitorima izgradnju novih trgovačkih centara. Ovo već prerasta u trend, gdje pokrivena igrališta postaju nedostupna za ‘običnu’ djecu i djecu koja nisu u mogućnosti da plate ulaz.

Na četrvrtom spratu je naš stan, na slici ispred se vidi zapušteno igralište, za vrijeme rata

U ovom momentu većina igrališta je zapuštena i loše održavana, skoro neupotrebljiva za djecu.

Stambeni objekti sa puno zelenila i otvorenih međuprostora. Alipašina ulica, Sarajevo, autor Juraj Neidhardt, 1947-1958

Modernistička arhitektonska škola u Sarajevu, tada predvođena od strane Juraja Neidhardta^[4], imala je jasan stav o korštenju javnih prostora u kontekstu grada. Jedna od glavnih osobina projektovanih planova bili su slobodni prostori  sa obiljem zelenila, zadržani između stambenih objekata. Ovi prostori su bili vrlo podesni za igru djece. U okviru naselja su bili građeni školski i kulturni centri sa bibliotekom, vrtićem, prostorom za proslave, priređivanje banketa, a ponekad i sa kinom. Oko ovih centara uvijek su bila predviđena i dječija igrališta.

Društvena relevantnost

Nakon posljednjeg rata u Sarajevu, obnova odnosa između objekata i javnih prostora ima višestruko značenje. Pokretanje urbane aktivnosti doprinosi povećanju kvaliteta stanovanja. To potiče lokalne inicijative i unapređuje odnose među stanovnicima, te doprinosi boljoj stambenoj kulturi građana.

Dvadeset godina nakon rata, situacija još uvijek nije poboljšana, a u većini opština još je i pogoršana. Ovdje najslabiji i najmanji (djeca) plaćaju izuzetno visoku cijenu za to. Gotovo da ne postoje prostori i igrališta u kojima se djeca nesmetano mogu igrati. Auto kao ‘statusni’ simbol dobiva najistaknutije mjesto u gradu. Nije realno očekivati da se svi auti “istjeraju” iz grada, ali je moguće napraviti pametnija i funkcionalnija parking rješenja, te prema potrebi prilagoditi cirkulaciju prometa.

Cilj

Glavni cilj projekta je razviti strategiju koja će, kroz operacije i intervencije na razini grada, doprinijeti poboljšanju i unaprijeđenju javnih površina. Ova strategija bi trebala otvoriti nove mogućnosti te stanarima ukazati na rješenja sa ciljem poboljšanja životnog kvaliteta.  Između ostalog, to je i razlog zašto želim ovaj projekt raditi u suradnji sa lokalnim arhitektima i drugim zainteresovanim sudionicima. Studio Rađenović već surađuje sa Studijem “Zec”, “Filter arhitekturom” i Studijem “Non-Stop”, te postoje i dobri kontakti sa platformom “Lift”, koja trenutno radi na kreiranju zajedničke osnove za uključivanje stanovnika u lokalne projekte. Postoje i bliski kontakti sa odjelom za urbanizam na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu.

Moje rodno naselje Koševo, Sarajevo, slika Saša Rađenović,1978.

Prve studije na lokacijama u Sarajevu.

^[1] “Met de ongeschiktheid van de moderne stad voor de kinderen, is de ongeschiktheid voor iedereen aan orde.”Aldo van Eyck

^[2]Aldo van Eyck, Humanist Rebel, Inbetweening in a Post World; Liane Lefaivre en Alexander Tzonis, 199.

^[3]Herman Hertzberger “Space and Learning”, The Learning City, 2008

^[4]U periodu između 1932. i 1936. je arhitekta Juraj Neidhardt bio jedini plaćeni asistent u Pariskom ateljeu Le Corbusier-a.

Literatura

De nieuwe generatie stadskinderen – Lia Karsten, Naomi Felder, 2016
Seventeen Playgrounds, Aldo van Eyck – Anna van Lingen en Denisa Kollarova, 2016
Time out with the Family- The shaping of Family Leisure’s in New Urban Consumption Spaces and Cafes, Bars and Restaurants, Leisure studies; Karsten, Kamphuis en Remeijnise, 2015
Nestelen in de stad –Jeroen Atteveld, BNA, 2013
Manifest voor de Spontane Stad – Urhan Urban Desigen, 2010
Verbeter de wereld, begin bij de opvoeding- M. de Winter, 2015
Sport in the City, ontwerpend onderzoek tussen de relatie tussen sport  en stad – Paper Casas Valle Kompier, 2013
Urban Playground spaces –J.M.Minguet, 2011
Op zoek naar nieuw publiek domein. Analyse en Strategie, M.Hajer en A. Reijndorp, 2001
De speelplaatsen en de stad, Aldo van Eyck – Liane Lefaivre en Ingeborg de Roode, 2002
Aldo van Eyck, Humanist Rebel,Inbetweening in a Post World –Liane Lefaivre en Alexander Tzonis, 1999
Writings –Collected Articles and Other Writings, 1947-1998; The child, the city and the artist, Aldo van Eyck, 1962
The Guardian: The trials and triumphs of the city – Edward Glaeser in conversation, 2015
Growing up in an urbanizing world – L.Chawla, 2002
Relativiteit en verbeelding – Francis Strauven, 1994
Ruimte en leren –Herman Hertzberger, 2008
Balkan in de polder –Ellen Holleman, Robert Jan de Kort en Sabrina Lindeman, 2012
Architecture of Bosnia and the Way Modernity – J.Neidhardt, D.Grabrijan, 1957

Istraga

Gemeente archief Amsterdam
Team 10 arhiva van Het Nieuwe Instituut, Rotterdam
Arhiv grada Sarajeva
Urbanistički odjel u Amsterdamu i Sarajevu