Autor: Merdžana Mujkanović
Po prvi put u historiji većina svjetske populacije živi u gradovima što sve intenzivnije oblikuje i ostale društvene procese. U samo posljednjih godinu dana značaj urbanizacije i gradova u kontekstu geopolitičkih i ekonomskih promjena prepoznat je kroz tri svjetske konferencije i usvajanje pratećih agendi: Sustainable Development Goals (NY, septembar 2015.), COP20 (Pariz, decembar 2015.) te upravo završeni UN Habitat III (Quito, oktobar 2016.). Posljednja stavlja fokus na pitanja stanovanja i održivog razvoja pri budućim procesima urbanizacije, te posmatra mogućnost implementacije političkih odluka koje bi usmjeravale iste. Okvirna postavka Habitat III konferencije jeste pokušaj promjene vizije urbanizacije kao distopičnog moderatora problema, ka posmatranju grada kao sredstva za rješavanje nastalih problema i kreiranja održive životne sredine. Rezultat mnogobrojnih razgovora i sastanaka preko 30. 000 učesnika jeste Nova Urbana Agenda, dokument koji su potpisale i obavezale se na ispunjenje ciljeva sve zemlje članice, ali i mnogobrojne nevladine organizacije, privatne kompanije i akademske institucije.
Iako postoji opravdana doza kritike i skepticizma prema dokumentima i odlukama nastalim na nivou internacionalnih organizacija kao sto je UN, pogotovo kada dođe do konkretnog sprovođenja u zemljama u razvoju gdje spada i Bosna i Hercegovina, oni ipak predstavljaju značajan korak u globalnom prepoznavanju značaja i konteksta grada kao naše neposredne realnosti. U vremenu vrlo intenzivne globalizacije i tehnoloških promjena, gradovi su sve više ekonomski generatori, mjesta ključnih socio-ekonomskih i klimatskih promjena, ali i jedina sredina gdje se mogu iznaći rješenja za prateće probleme razvoja.
Rast svjetskih gradova kroz vrijeme (Izvor: Endless City, Phaidon Press, 2018)
Povezanost gradova kroz prikaz godišnjih letova na svjetskom nivou (Endless city, Phaidon Press, 2008)
Kontekst
UN Habitat konferencija prvi put je organizovana 1976. godine kada raste i generalno prepoznavanje značaja urbanizacije u kontekstu ljudskih prava i uticaja na okolinu. Do sada je održana u razmacima od 20 godina, što je objašnjeno kao potreban vremenski period za praćenje procesa, promjena i implementacije usvojenih smjernica.
Prilikom održavanja prve konferencije u Vancouver-u 1976. godine, 37,9% svjetske populacije je živjelo u urbanim sredinama, skoro svi svjetski gradovi su bilježili rapidan porast stanovništva, međutim značaj i problematika urbanizacije su bili vrlo malo prepoznati od strane internacionalne zajednice. Ovaj prvi skup imao je za cilj pokrenuti razgovor o globalnom značaju obezbjeđenja smještaja za buduće stanovnike gradskih sredina, te ujedno dolazi i do zvaničnog osnivanja Habitat ogranka UN-a, kao organizacije koja će podizati svijest o istom.
Do Habitat II konferencije u Istanbulu 1996. godine, populacija u gradovima je porasla do 45,1% zajedno sa svjesnošću o rastućim problemima života u modernim gradovima i njihovim uzrocima. Po prvi put se usvaja Urbana Agenda koja prepoznaje značaj grada kao budućnosti socijalne organizacije, glavnog ekonomskog pokretača, urbanizacije kao prilike za pozitivne promjene i, najznačajnije, jednog od glavnih uzročnika klimatskih promjena.
Već Habitat III nastaje u kontekstu kada je populacija u gradovima prešla polovinu – 54.5%, sa predviđanjima da će taj broj doseći i 70% do 2035. IPCC (Intergovernmental Panel on Climate Change) potvrđuje da će u periodu od početka ovog milenija do 2035. godine biti izgrađeno više objekata nego u cjelokupnoj prethodnoj historiji čovječanstva (izvještaj, 2014.). Ukoliko se takav razvoj desi po trenutnim zakonima kapitalističke globalizacije, posljedice za okolinu su nerazmjerne. Trenutno, gradovi zauzimaju 2% ukupne površine, međutim zaslužni su za generiranje 70% GDP-a, 60% ukupne svjetske potrošnje energije, 70% emisija štetnih gasova i oko 70% od totalnog proizvedenog otpada (UN izvještaj, 2013.).
Klimatske promjene u područjima najveće urbanizacije (Peti IPCC izvještaj http://www.ipcc.ch/report/ar5/wg1/)
Neminovnost uključivanja gradskih nivoa u diskusiju o ovakvom kolosijeku razvoja, pokazala se sa COP21, kada su po prvi put osim predstavnika nacionalnih vlada pozvani i gradonačelnici svih svjetskih gradova, da podjednako učestvuju sa svojim viđenjem mogućnosti implementacije predloženih ciljeva. Sve više se prepoznaje da je usvajanje Agende na nacionalnom nivou značajno, međutim da su gradovi i gradske vlasti ti koji ih implementiraju, suočavaju se sa konkretnim problemima i koji mogu dati povratne prijedloge o preprekama i načinima rješavanja problema.
Nova Urbana Agenda
Nova Urbana Agenda potpisana je od strane svih zemalja učesnica, kao rezultat Habitat III diskusije o pristupu razvoju kroz urbanizaciju. Donosi 175 odluka koje se odnose na ljudsko pravo na smještaj, reformu transportnih sistema, migraciju, inkluziju, položaj manjina, infrastrukturu i svakako, klimatske promjene. (Urbanu Agendu možete kompletnu pročitati i download-ovati na: https://habitat3.org/the-new-urban-agenda). Pripremni period započeo je mnogo prije same konferencije, održan je u različitim svjetskim gradovima te uključivao različite informacije i probleme sa kojima se isti suočavaju. Ukoliko se može generalizovati ili baciti svjetlo na neke od najznačajnijih diskutovanih tema, onda su to tri tačke koje se ujedno dotiču i mnogih drugih konsekventnih problema.
Razgovori o pristupu budućem razvoju grada Habitat III (fotografije: Habitat III)
Jedna od zajedničkih tematika različitih diskusija jeste veliki naglasak na uključivanje lokalnih vlada i struktura vlasti koje u suštini implementiraju generalne ciljeve Agende, a što donekle protivriječi dosadašnjoj ideji baziranja svih odluka na nivou nacionalnih vlada. Može se argumentovati da kroz ovakav pristup niti UN nije imun na neoliberalne ideje organizacije društva, međutim ne može se poreći da zaista postoji kontradikcija između konkretnih problema u gradovima i njihove vizije razvoja i one koja se sprovodi na nacionalnim nivoima. Sukob između efikasnosti donošenja konkretnih rješenja na nacionalnom i gradskom nivou, nije ni malo nepoznat ni jednom građaninu/ki Bosne i Hercegovine.
Druga vrlo značajna diskusija jeste ona koju je pokrenuo predsjednik UN Habitata i bivši gradonačelnik Barcelone, Dr. Joan Carlos, a odnosi se na zakonsko upravljanje gradskim zemljištem. U razgovoru o načinima postizanja jednakosti i osiguranja stanovanja za sve u budućim gradovima, dovodi se u pitanje trenutni način razvoja gradova kroz špekulaciju i kupoprodaju zemljišta kojem vrijednost raste isključivo radi javne investicije, a koje je onda prilikom preprodaje dostupno samo određenoj proporciji stanovništva. Samim time poziva se na veće učešće lokalnih vlasti u ubiranju koristi od rasta vrijednosti zemljišta, kao rezultat investicije u infrastrukturu i druga javna dobra. Slijedeći trenutne principe špekulativnog pristupa urbanizaciji, gdje se primat daje privatnoj investiciji i profitu, dolazi do nejednakog razvoja grada, odnosno densifikacije grada u određenim dijelovima i, po cijenama nekretnina, dostupnim samo određenoj proporciji stanovništva, dok izvan te zone dolazi do neregulisane izgradnje i rapidnog širenja grada. Ovaj fenomen je prepoznatljiv i u Sarajevu i Banja Luci kao najvećim gradovima u BiH, gdje su vrlo osjetne i vidljive granice različitog tempa razvoja i rasta nejednakosti kroz ovakav (ujedno i tranzicijski) špekulativni pristup u samo nekoliko kilometara. Predložene mjere bi trebale da se odnose na kontrolisanje uticaja razvoja vođenog isključivo privatnim interesima i postizanje veće ravnopravnosti i ravnomjernosti. Princip je jasan, ukoliko zoning, planiranje i javne investicije donose benefit privatnom sektoru, on mora vratiti nešto nazad društvu.
Granice rasta (New Scientist, 2008)
Treća, vrlo bitna diskusija, odnosi se na rastući značaj informacija i skupljanja podataka (Big Data) te konsekventnu promjenu uloge urbaniste u ekonomiji, koja se bazira na tercijarnom sektoru i informacionim sistemima. Ukoliko živimo u društvu koje sve više ovisi o informacijama i proizvodnji znanja, onda će i izgrađena sredina početi da reflektuje isto. Urbanisti i planeri budućih gradova će sve više zavisiti od načina korištenja i interpretiranja enormne produkcije podataka pri modeliranju demokratičnog i održivog grada.
Kritika?
Kako god, poštovanje prema značaju institucija, kao sto je UN, i njihovih ogranaka, u isto vrijeme dijeli mjesto sa skepticizmom i nepovjerenjem prema njihovom stvarnom uticaju. Koliko tačno one mogu uopšte uticati na sprovođenje bilo kakvih zakona, ili kako mjeriti njihov uticaj izvan donošenja i dogovaranja o agendama? Nova Urbana Agenda je primila značajnu dozu kritike u smislu upravo nedostatka vizije za budućnost, manjka fokusa i određivanja prioriteta u rješavanju konkretnih urbanih problema. Ukoliko spustimo njene ciljeve konkretno na gradski ili lokalni nivo implementacije u gradovima u razvoju koji se suočavaju sa ovim ogromnim problemima, kao sto su Sao Paolo, Mumbai, Šangaj ili čak gradovi od 300.000 – 500.000 stanovnika, Agenda ne govori ništa o načinu sprovođenja ovih generalnih zaključaka ili hvatanju u koštac sa konkretnim problemima, a koji su vrlo često kontekstualni. Opet dolazi do starog problema političkih nesuglasica i geopolitičkih odnosa moći koji se stavljaju u prioritet kada se o gradovima razgovara na nivou nacionalnih vlada. Kao i prilikom COP21, došlo je do diskusije o upotrebi riječi ‘posvećenost’ (commitment) u samom dokumentu, odnosno koliko zakonski države treba da se posvete ovoj ideji ili odgovaraju za nju. Nadalje, jedno od pitanja se odnosilo i na ozbiljnu diskusiju o tome da li UN Habitat uopšte treba da bude donosioc ovakvih agendi.
Nejednak razvoj gradova: Sao Paolo, Brazil (Reuters)
Značaj Habitat III diskusije za BiH
Bosna i Hercegovina, iako zemlja članica UN-a sa pozivom i punim pravom da prisustvuje UN Habitat III konferenciji, nije iskoristila tu šansu ove godine. Konkretni razlozi, uvjeti i problemi za neučešća nisu do kraja poznati. BiH spada u zemlje u razvoju gdje će urbanizacija imati jos veću ulogu i gdje kontekst tranzicijske ekonomije i zablokiranog političkog sistema zasigurno neće trajati zauvijek. Ovo je već druga tema za koju ovdje nema prostora, međutim ukoliko budemo težili da ispunimo sve zahtjeve pristupa Evropskoj Uniji, ili pod pritiskom većih geopolitičkih i ekonomskih kretanja, BiH će neminovno iskusiti slične probleme urbanizacije pri otvaranju ekonomije jačem neoliberalnom kapitalizmu, a koji je u jeku u drugim zemljama u razvoju.
Daleko od argumenta da će učešće na konferenciji kao sto je Habitat III donijeti trenutna rješenja za nagomilane probleme, ali jako je bitno pokazati volju i učiti iz iskustava drugih gradova koji prolaze ili eventualno rješavaju slične probleme, umjesto ciničnog posmatranja trenutne situacije kao neizbježnog kraja. Skupovi kao što je Habitat III su veoma često početna tačka susreta koju treba iskoristiti kao priliku za povezivanje sa drugim gradovima, dijeljenje vizija, ideja i iskustava, isprobanih rješenja i mogućih finansijskih modela. Nova Urbana Agenda daje okvir, dok je konkretno na nevladinim organizacijama, lokalnim i nacionalnim vladama te privatnim institucijama da razvijaju viziju i donose konkretne prijedloge i povezuju se jedni s drugima. Bosna i Hercegovina, odnosno pojedinci koji se bave sličnim pitanjima i rješavanjem problema u gradovima, mogu definitivno da iskoriste njenu postavku, ideje, smjernice i iskustva drugih gradova, kao početnu tačku u razmišljanju o iznalaženju kompleksnih problema.
