UMJETNOST NAS UČI DA ONO ŠTO GLEDAMO NIJE ONO ŠTO VIDIMO…
– Paul Valery

Arhitektura je prostorni otisak mentalnog stanja društvene zajednice i vremena u kojem nastaje, koji kao “okamenjeni svjedok“ govori mnogo uvjerljivije i pouzdanije od mnogih zvaničnih pisanija.

RAZLIKUJEMO SE PO ONOME PO ČEMU SMO SLIČNI – davno je rekao Aristotel.

Upravo je otisak prsta dokaz za to. Nekada su se nepismeni potpisivali otiskom prsta, a danas najpismeniji otiskom prsta otvaraju datoteke znanja.

Svako vrijeme svoje breme ostavi u prostoru, kao neko zavještanje za buduće generacije. Kroz ostatke arhitekture očitavamo čitavu historiju naše vrste od kako je odlučila da stane, pravi naselja i bavi se poljoprivredom.

Stati – stanovati je određenje našeg bitka na ovom svijetu.

KUĆU ČOVJEK PRAVI IZMEĐU NEBA I ZEMLJE, IZMEĐU BOGOVA I SMRTNIKA – definisao je veliki Heidegger.

Kuća, a time i arhitektura je zavještanje našeg bitisanja. Putem arhitekture smo očitali mnoge civilizacije i njihove nastambine, od neolitskih, kao što je neobično i slabo objašnjeno naselje Çatalhöyük u Turskoj staro cca 7000 – 9000 godina, naselje bez ulica i zajedničkih prostora, gdje se u kuće bez prozora i vrata ulazilo preko krovnih terasa, sve do današnjih “placebo gradova” kakav je na primjer Dubai. Samo kroz ova dva primjera možemo vidjeti odakle idemo i gdje smo sad.

Neolitsko naselje Çatalhöyük i “placebo grad” Dubai

To je DNA arhitekture, izraz i snaga života – Erosa, naspram sila razaranja i smrti – Thanatosa. Zato je radost života baviti se arhitekturom. To znači biti monah ove profesije, jer arhitektura ne može biti posao, ona je životno određenje, vrsta religioznog odnosa. Arhitekta mora živjeri arhitekturu. Tada je on svjedok u vremenu u kojem stvara.

Svjedok u vremenu – to je Hasan Ćemalović, jer ko bude pažljivo listao i analizirao ovu obimnu knjigu vidjeće odraz vremena u svakom periodu Ćeminog stvaranja i osjetiće kontekst u kojem stvara. Puno je odgovora koje ova knjiga baštini, koji zavise od vrline pitca i pitanja koja se postavlju. Ovo je vrijedan dokument za bosanskohercegovačku arhitekturu koja nema dovoljno ovakvih knjiga, čak, rekao bih oskudijeva ovakvim svjedočanstvima.

Ovu knjigu smatram najvažnijim Ćeminim projektom. Narodna poslovica kaže da čovjek za života treba da ima dijete, zasadi drvo ili napiše knjigu – to je najbolja ostavština.

KAD STARAC U PUSTINJI NESTANE, KAO DA SI BIBLIOTEKU SPALIO

Zato je velika stvar da arhitekta u godinama u kojima je Ćema sublimira svoj opus, hrabra je to autoanaliza kao i otvorenost naspram vremena i ljudi sa kojima je stvarao, sa kojima je dijelio gore navedeno breme svog vremena, kao i javno izlaganje intime svog stvaranja. Ova knjiga je obavezna za one koji bi se trebali voditi ovim primjerom nadgradnje nad svakodnevnom aktivnošću koju kao arhitekti imamo, a što je postala praksa arhitektonske scene. Ćema je imao i građe i znanja da to uradi.

KONAČNO JE ĆEMA NAPRAVIO KUĆU U KOJU SE SMJESTIO

Red je da prošetamo po toj kući stvaranja,od podruma do tavana, po kosmološkoj osi svake kuće i svakog stvaranja.

Ćemalović Hasan – Ćema je pravi predstavnik generacije koja je rasla, stasavala i razvijala se u državi i društvu tadašnje socijalističke Jugoslavije. Rođena i školovana u zanosu tog vremena, siromašnijeg materijalno ali daleko bogatijeg duhovno u odnosu na današnje, to je generacija u čijem radu se očitava sav put od ostvarenog utopizma do rigidnog i brutalnog realizma današnjice. Pripadao je veoma plodnoj generaciji koja je bila rezultanta tadašnje, danas nezamislive pluralnosti, gdje su se sretali studenti iz svih dijelova bivše države, kao i profesori koji su po dekretu države osnivali ovakve ustanove.

VRIJEME PRIJE GOOGLE-A

Profesori su bili ti koji su vršli transfer znanja, nije bilo Google-a. Mnogi od njih, školovani vani, dotakli su se i inficirali vladajućom paradigmom moderne, i kao istinski vjerovjesnici tog novog, našli su pogodno tlo u obnovi ratom porušene zemlje i još važnijem momentu – tadašnjoj transformaciji iz zaostale zemlje u zemlju prosperiteta. To su bili profesori Vukić, Smiljanić, Taubman, legendarni Neidhart, zatim novi aktivni arhitekti Živorad Janković, Zlatko Ugljen, Bulić i drugi.

Profesori arhitekti Juraj Neidhardt i Živorad Janković

FUZIJA STVARANJA

Tada je na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu vrilo od fuzija stvaranja i naprednih ideja. U tom i takvom ozračju “sutra“ je moglo biti samo bolje i o tom sutra se razmišljalo u punoj slobodi onog vremena. Kada vidite raspise tadašnjih urbanističkih konkursa, hrabrost i obuhvat programa(npr. projekat Novog Beograda), koji se po obimu danas samo u Kini raspisuju, jasnija vam je dimenzija tog vremena. To je bila jedna forma euforije nakon onog rata, euforije koju stvara osvajanje novog. To je generacija koja je dala desetine afirmisnih arhitekata i koja je generacijski najplodnija. Sa Ćemom su u čuvenom studentskom klubu Burence dernečili Nikola Maslej, Tanja Dimitrijević, Ognjenka Finci, Štef Roš, Rajko i Rajka Mandić, Tadić, Delfar, Ferhat, Zvijezdan Turkić i zvijezda generacije Nikola Bašić – sve su to danas realizirani arhitekti sa prepoznatljivim opusom ili akademskom karijerom.

Nakon tih studentskih dana koji te obilježe za čitav život, ljudi koje tada upoznaš ostaju tvoji životni prijatelji. Tako je i sa Ćemom Na Danima ORISA, tim danima radosti za arhitekte, uvijek vam u drugom redu sjede Nives, Ognjenka, Nikola i Ćema baš kao u amfiteatru faksa u Sarajevu. Ne da se generacija zdravih odnosa.

Zaposliti se u tadašnju sarajevsku projektnu kuću “DOM” bilo je nastavak studiranja nakon studiranja. Postojala je zdrava hijerarhija konfucijanskog formata. Kao mladi arhitekta ulazio si u tim koji su vodili odgovorni arhitekti od iskustva sa lojalnim, danas zaboravljenim, tehničarima – tadašnjim nosiocima posla ogromnog iskustva. U takvim firmama njegovan je mentalitet kolektiva i zdravog natjecanja.

PRVI RADOVI

Prvi Ćemini radovi iz tog perioda su upravo interni konkursi za kolektivno stanovanje sa njegovim drugom Nikolom Bašićem. (Danas nema konkursa za desetine hiljada kvadrata koje se prave po Sarajevu, nego se uzima najjeftiniji projektantski biro. Danas se za usluge projektovanja plati manje nego keramičaru, jer nas obračunavaju kao itison – po kvadratu.)

Tada Niko i Ćema, noćima iza radnog, obaveznog vremena, crtaju i promišljaju konkurse kao mladi arhitekti. Svi ti konkursi su iscrtani uz obavezne noćne programe radija, piće i pomoć drugova. Bila je to rock and roll era, dinamična i intezivna u svemu. Dva druga, dva arhitekta našli su se u Sarajevu, a spojila ih je strast za arhitekturu i nešto što je osnovni alat te profesije – svjetlo. Svjetlo je ono što je spojilo ovu dvojicu vječnih drugova i odredilo njihovu arhitekturu.

Mostar

Svjetlost mediterana koju oni nose u sebi, svijetlo Mostara i Murtera. Kod tih prvih radova očituje se i nazire buduća gesta arhitekata. Učeni od onih koji su modernu promovisali na ovim prostorima, generacija kojoj Ćema pripada postaje sudionikom velikih promjena u tadašnjoj Bosni i Hercegovini. To dinamično vrijeme, kad se izgradila Skenderija, RTV dom i nova zgrade pošte, je vrijeme kada je svjetski mainstream u arhitektonskoj misli na izlasku iz brutalizma, kada dominira “metabolizam” kao zadnja faza moderne, kako Rem Koolhaas definiše taj zadnji pokret prije postmoderne u svojoj knjizi “Project Japan”. U toj knjizi možete pronaći mnogo primjera i uzora koji su postali kulturna mema, kulturni prenosnici – geni, koji su se reflektovali i u arhitekturi našeg prostora.

To je znak da je tadašnja arhitektonska scena u socijalističkoj državi pratila trendove i svjetska događanja. To je bilo idealno vrijeme za mlade arhitekte. Čuveni konkurs za MEJDAN – sportski centar u Tuzli, kojeg je Ćema radio u tandemu sa Bašićem je kruna te faze Ćeminog rada, te papirne arhitekture, arhitekture bez sjene.

Upravo takvi konkursni radovi su promovisali Ćemu kao arhitektu i obezbijedili mu poziciju za prve realizacije kao što je zgrada pošte u Bosanskoj Krupi.

Kod konkursnih radova kao i kod prve realizacije formira se ta gesta koju arhitekta nesvijesno gradi, a koja je dio njegovog karaktera. Upravo izgradnja te geste u sebi, njene ugradnje i prožimanja u onome što radi, arhitektu kao stvaraoca odvaja od pukog graditelja.

Kod Ćeme se rano otkriva ta njegova tendencija ka horizontu. U njegovim ranim radovima, a i kasnije, vidjećete tu potrebu za tada modernim “longitudinalama” – naglašenim horzontalnim koridorima, potezu takozvanog plivajućeg prostora, koji se rastače i prožima.

Zanimljivo je gledati to tkanje u tlocrtnim prikazima i očitavati grafološki karakter stvaraoca. Prepoznaje se blaga, pomirujuća linija kontinuiteta sa tendecijom ka horizontali, ka smirenju. Svi koji znaju Ćemu, prepoznaju ovo i kao opis njegovog karaktera. Mi u stvaranju od sebe pobjeći ne možemo. Neka arhitektura je prepotentna, neka arogatna, neka stidljiva, neka metaforična, ekscentrična, a neka smirena ili samotajna, ali svaka nosi karakter stvaraoca, a stvaraoc vremena u kojem stvara.

IGRA STVARANJA

Pošta u Bosanskoj Krupi je prvi izvedeni objekat, prava potvrda zrelosti autora i mogućnosti tog vremena da gradi ovakve javne objekte. Ovaj objekat nosi atribute autorovog stvaralaštva. U maniru Louisa Kahna – upotrebom opeke, velikih zidnih platana i zasvedenih otvora kao da citira velika Vavilonska vremena objektom koji stvara novi indentitet mjesta. Skoro sam posjetio Krupu i potvrdio sebi da je to objekat kojim se potvrđuje humanost kao i veličina onog vremena u kojem je nastao. Nažalost, malo je publikovan, ali u nekoj recentnoj knjizi prijeratne arhitekture Bosne morao bi se naći i ovaj Hasanov prvijenac. Nakon prvog muška redaju se ostala Ćemina djeca te predratne produkcije. To je sigurno vrhunac njegovog stvaranja. Naglašavam sudbinu autora koja kao da je sinhronizovana sa sudbinom društva u kojem stvara.

Aerodrom, ta savremena kapija na ulazu u grad je rađen u tandemu sa arhitektom Nikolom Neškovićem – Kićom, najšarmantnijim arhitektom tadašnjeg Sarajeva. Aerodrom za Olimpijski grad – predznak najboljih godina za ovaj grad. Prve koso zastakljene plohe u našoj arhitekturiu kombinaciji sa prefabrikovanim fasadnim panelima kulira, nosili su poruku sigurnosti koju ova zgrada treba da obezbijedi, kao transparentnost njene namjene, jer prolaskom kroz nju čovjek poleti i ostvari davni Ikarov san. I danas ovaj aerodrom plijeni svojom ljudskom i jasnom dimenzijom. Nadam se da proširenje, koje mu je neminovno, neće ugroziti ovu ljudsku dimenziju koju aerodromi danas gube, kao što se desilo u Zagrebu.

U silueti tog objekta očitava se Hasanova davna igra sa oblicima, zasječenim masama, transparentim zastakljenim krovovima i rešetkama tog vremena, koje je on gajio i najavljivao u svojim konkursnim radovima. Danas bi to nazvali istraživanjima, ali mislim da Ćema ne pripada ovoj današnjoj generaciji koja nastoji da sve mistifikuje i učini ozbiljnim upotrebom čuvene engleske riječi “research” – istraživanje.

Ćemine generacije su se ozbiljno igrale i stvarale, nisu to bili neki naučnici, nego umjetnici zaneseni igrom oblika i materijala. Tvrdim to kao svjedok, jer sam sa kolegama Marićem i Anđelićem bio od pomoći kad se radio konkurs za Aman. U maloj kancelariji, u popodnevnim satima dolazili smo da crtamo perspektive, kao što to danas rade 3D specijalisti. To je bila atmosfera ozbiljnog rada na jedan Monty Python-ovski način, jer je pokojni Kićo davao aromu svemu. To je bila škola. Sretan sam jer sam to doživio i nije to nostalgija za tim vremenom i godinama kad smo mladi bili, nego respekt za vrijednosti koje tad spoznasmo na jedan ljudski način. Velika je čast bila da te tad priznati i afirmisani arhitekti pozovu na saradnju. Danas se prvo o parama dogovara, što nije nikad u historiji poenta bila kod šegrtovanja kod majstora. Ovo pišem ne bih li stvorio bar privid tadašnje atmosfere u projektnoj kući “Dom”, gdje je Hasan radio i stvarao.

Tada nastaje i poslovna zgrada štaba TO – teritorijalne odbrane. Zamislite sada da je to vrijeme imalo snage da odvoji pare za ovakvu instituciju koja je trebala, u vrhunskoj zamisli tadašnje Titove strategije,obezbjediti suverenitet republika. Normalno, cilj zadnjeg rata i današnjeg djelovanja susjeda je negacija tog vrhunskog načela – neovisnosti konstutivnih dijelova.

Ovaj skriveni Hasanov uradak, u tadašnjem etabliranom sarajevskom naselju – podno brda Gorica, je dobra prostorna petlja koja te u sebe usisava kroz transparentnu fasadu. Vrhunski je to prostorni manir koji je oblikovno i materijalizacijski ispred vremena. Opet se čita jasna tlocrtna longidudinalna organizacija unutarnjih sadržaja naspram usisivajućeg atrijuma koji se proteže po vertikali objekta. Ovo je vanvremenska dispozicija, tako da se može prilagoditi i drugim namjenama. Davna propitivanja autora, kao što su modularne fasade iz konkursnih radova, sada su bila ostvariva jer se u tom momentu na tržištu pojavljuju aluminijske fasade jugoslovenskih kompanija.

Ovo je primjer jedne suzdržane arhitekture, manira kojeg Hasan poštuje. Ništa pogubnije po grad nije od pomodne arhitekture. Ništa ne izlazi brže iz mode od mode. Danas kad svjedočimo takvim zdanjima u Sarajevu ovakvo djelovanje i rad Hasanov imaju dublju poruku.

VANVREMENSKI PROJEKAT STAMBENE ARHITEKTURE

Ledara je vrhunac prijeratne Ćemine aktivnosti. Svoj na svom. Mostarac se ostvario na svjetlu svoga grada, svjetlu koje još Andrić naglašava kao posebnost i definiciju grada Mostara. Ledara je jedan od repernih objekata stambene arhitekture Bosne i Hecegovine. Gradska stambena kuća dostojna svoga grada. Ona je egzaktni primjer medijski citiranog stava Ćeminog druga, Nikole Bašića, koji veli da nema dobre arhitekture bez tri-KA! Komunikacija, Kontekst, Kontinuitet – to su layer-i svakog iskrenog djela.

Ledara to nosi. Komunicira izvanredno dobro sa gradom. Izašla je na ulicu, dala dio sebe za grad u prizemlju, a iznad nudi dostojanstveno gradsko stanovanje, daleko kvalitetnije od iste takve ponude u bezličnim stambenim naseljima. To je primjer stvaranja u konekstu, u ovom slučaju grada kao i podneblja u kojem se smješta.

Ona svojom savremenom oblikovnošću, lucidnim detaljima, kubičnom igrom volumena i razigranošću otvora, raznih sjenila, brisoleja, balkona i terasa neophodnih za ovaj najtopliji grad u bivšoj državi, sa sveobuhvatnom etažom na vrhu – toj oblikovnoj obrvi nad licem kuće (koja će postati manir autora), tvori jednu nezasitnu igru svjetla i sjene svojstvenu mediteranu.

Znamo da se na svom mladalačkom putovanju na Istok veliki Le Courbusier nadahnuo vernakularnom arhitekturom ovih prostora prolazeći kroz Makedoniju. Sigurno da je bijelina doksata, njihova volumenost i isturenost prema svjetlu uz svo tadašnje događanje u umjetnosti dovela do kubičnosti moderne arhitekture koja je uticala na izgled mnogih gradova.

Ćema to baštini u svom Mostaru, gdje je arhitektonski sklop mosta i nakupina kubusa na obalama koje on spaja ponajbolji primjer gdje arhitektura potencira prirodni ambijent. Obično je to obratno. Taj je kontinuitet čitljiv na Ledari i razlog što je to vanvremenski projekat stambene arhitekture. Danas ta arhitektura atrofira jer je pod špekulantskim odnosom koje je još L. Mumford naglašavo kao poguban za izgled grada. Danas kad je dvokrilni prozor izraz u arhitekturi, ova smjela i kreativna igra volumena i otvora, koja je rezultanta unutarnjeg prostornog bogatstva treba da se studentima pokazuje kao primjer genius loci gradnje.

Ledara će dostojanstveno stariti, dodavati će neke nove otvore, fasada će dobiti zasluženu patinu, a ona će uvijek biti gospođa – koja i nakon vidljivih godina izaziva poštovanje. Da je samo nju napravio Ćema bi opet imao mjesto u historiji arhitekture Bosne i Hercegovine. Žao mi je što današnja stambena arhitektura nema ovu neophodnu poveznicu, znak kontinuiteta i svjesnosti vremena u kojem nastaje. U naponu svog stvaranja, nekako nakon Ledare, Ćema odgovara novom izazovu za njega i prihvata da rukovodi tada najvećom projektnom kućom u Bosni i Hercegovini.

NOVA PLATFORMA

Svjestan šta su interni konkursi njemu značili i šanse koje je imao kao mladi arhitekta, Ćema pravi još i danas pamtljive poteze kao direktor, te u jednom momentu zapošljava i daje šanse mnogim mladim arhitaktima. Svi ti tada primljeni mladi ljudi su sada afirmisani arhitekti sa međunarodnom karijerom, a neki od njih su Igor Grozdanić, Nevil Selimić, Semir Zubčević, Stefa, Sanja… To je bila zdrava i nova platforma koju je Ćema počeo da gradi, ali tada počinje vrijeme razgradnje i rastakanja.

Nastaje zaokret u promišljanju o prostoru do čega dolazi zbog promjene tržišnih odnosa u tadašnjoj državi, a danas je to dominantna neoliberalna ideologija kapitala. Svuda su počeli da niču mali trgovački centri, “male čaršije”. To je već početak šizofrenije koju i danas živimo. Mišljenja sam da je tadašnje vrijeme i ta ekonomska promjena bila priprema za razaranje koje je uslijedilo.

Kažu da teoretski postoji mogućnost da se kroz crnu rupu koja sve usisa, pa i vrijeme, može kroz vremensku crvotočinu – vremenski tunel izaći u neku drugu dimenziju.

SVAKO SA OVOG PROSTORA IMA TO ISKUSTVO

Mi smo kroz turbulentni i mentalno razrajući rat, koji perfidno i dalje traje, ušli u novi svijet neoliberalne ideje koja je progutala taj isti svijet. Ušli smo u novu infomativnu paradigmu, u nove odnose u svijetu i izgubili zajedničku nam državu kada se Evropa formirala i ukrupnila svoj prostor a mi ga usitnili. Sada Kina postaje industrijska zona svih tada razvijenih ekonomija, da bi danas bila najrazvijenija, a mi ostali zarobljeni u vremenu.

Ćema kao arhitekta u ratu drži dignitet struke, učestvuje u organizaciji čuvene izložbe o urbicidu Sarajeva, radi na obnovi ranjenog Mostara i vodi Asocijaciju arhitekata Bosne i Hercegovine. Desetljeće najplodnijih godina potrošeni iz uzaludnosti rata i nisu to godine koje su nam pojeli skakavci – nego ludilo koje još tinja.

DRUGO POLUVRIJEME

Dolazimo u drugo poluvrijeme Ćeminog stvaranja kada on kroz svoj vlastiti projektni biro, uz jednu zavidnu produkciju, izvodi niz objekata čija je namjena potreba novog vremena i novog pristupa prostoru. Nisu to više oni predratni, koliko toliko jasni odnosi između klijenata i arhitekata. Sada, bilo da se radi o kompaniji, vjerskoj zajednici, donatoru, banci ili ambasadi, postaju svemogući klijent koji određuje tempo i pravila, nema predratne kooperativnosti i respekta. Sve postaje tržište. Sad se treba boriti sa tim naglo oslobođenim egom novih investitora, jer tranziciju rijetki podnesu bez posljedica. Upravo sa tim sada “svemogućim investitorom“, koji je u zasljepljenosti naglog uspijeha, Ćema uspijeva nastaviti i svojom smirujućom prirodom savladavati ove nove zadatke. Od rata na ovamo arhitekta školovan na utopiji škole i poimanja arhitekte kao umjetnika, koji se kao baletan obuči da na vrijeme odskoči, zavrti, ali sve uz eleganciju, mora sada da se vidi kao hokejaš, koji se dobro obezbijedi i osigura od udara i bude spreman odgurnuti jer to ova gruba igra današnjice zahtijeva.

Opus poslije rata možemo upravo sortirati po karakteru naručioca na sakralne objekte, zadužbine vjerskih institucija, koji donekle liče odnosu klijenta i arhitekte koje je Ćema naučio u periodu do rata, dok tržišni proizvodi kao što su shopping centri za “Robot commerce” kompaniju, stambene zgrade za tržište, banke, farmaceutsku veliku kuću, do niza individualnih kuća i intervencija, postaju osnovna relacija arhitekata i klijenata poslijeratne BiH. Nažalost, zato ova knjiga jeste svjedok u vremenu, nestaje narudžbi za javne – public space-ove, nema i ne treba nam škola, autobuska stanica, bolnica, muzej, normalno svega toga danas u ovom prostoru nedostaje.

Nakon kolektivizma u kojem smo školovani i rasli izloženi smo rigidnom i agresivnom individualizmu, iz kojeg je izlaz opet u jednom humanijem društvu ravnomjernije raspodjele od ovog vremena viška svega. Upravo ta relacija arhitekt – klijent je bitno uticala na poslijeratnu arhitekturu Bosne i Hercegovine. To je po teoretičaru Charles Jencks-u jedna od zahtjevnijih relacija u arhitekturi.

“Za dobru arhitekturu kao i za tango potrebno je dvoje.“ – rekao je šarmantni Jean Nouvel.

Ćemina džamija na Grbavici je primjer za to. Arhitekta je uspio ostvariti dijalog jednog sakralnog objekta sa okruženjem paviljonskog tipa gradnje, za šta je Grbavice bila školski primjer. Baš kao da je nedostajalo duhovne komponente u anemičnosti te arhitekture. Zna autor kako se bilo izboriti za ovakav arhitektonski oblik u ustanovi gdje je tradicija fundament djelovanja. To su znane relacije iz čuvenih pisama Mikelanđela, gdje on moli Papu da se ne mješa i da plati.

Ova džamija je primjer jedne kvalitetne arhitektonske geste. Danas, kada je vidite u prostoru Grbavice uz obalu Miljacke ne možete taj prostor zamisliti bez nje. Svojim poziciniranjem i oblikovnošču ona je nastavak misli arhitekte i ponajbolji primjer interpolacije takvih objekata u urbane matrice.

Timski rad Ćema nastavlja u tandemu sa Ahmedom Kapidžićem, arhitektom i kolegom sa kojim ostvaruje niz značajnih projekata u obnovi Bosne i Hercegovine. To su prije svega Bošnjački institut – zadudžbina Adila Zulfikarpašića i veliki kompleks džamije u Bugojnu.

Prvi je bio urbani rebus gdje se vidi heterotopija Sarajeva. U prvom planu je znameniti Hamam, iza njega (nad njim) je zgrada iz austrougarskog perioda, a u drugom uglu je čuvena, mala, staklena,“boxy” zgrada projektne firme “Plan”. Sve što je snašlo Bosnu u jednom oku autori pomiruju lucidnom gestom, pa dominatni austrougarski objekat otvaraju i u zakošenoj staklenoj fasadi apostrofiraju kupole hamama – koje jesu težište te urbane sekvence.

Kompleks u Bugojnu, za razliku od rada u Sarajevu koji je podcrtao kontekst lokacije, ima za potrebu stvoriti novi, biti taj na koji će se okolina nasloniti. Tu se prepliću otvoreni i zatvoreni prostori koji grade neophodnu teatralnost pri ulasku u objekte ovakvog tipa. Sa platnima poput Richard Mayer-a i otvorima u kojima autori citiraju otvore avlijskih zidova ispred sarajevskih džamija. Tiotvori su bitni jer nas pozivaju na ulazak. Prolaskom kroz takve barijere, metafizički se pripremate za ulazak u neki drugi svijet – religiozne duhovnosti. Japanci imaju čak i riječ “MA” koja definiše ovakve teatralne prostorne, koje mi od vernakularne arhitekture Bosne baštinimo, a u Ćeminim radovima se na jedan personalan način citiraju.

U podugom nizu objekata stambenih i poslovnih kojima se posvetila pažnja u ovoj knjizi vidi se jedan ogroman opus, koji nije jednostavno ostvariti u vremenu obnove postdejtonske Bosne i Hercegovine. Ćema i u izmijenjenim uslovima za arhitektu istrajava na svom rukopisu, izvlači maksimum iz uvijek kratke investicije i bori se sa brzinom koju investitori stvaraju u ovom novom vremenu, jer to je njihov osnovni alat manipulacije. Dobro znamo da se neke stvari najbrže rade polako – tako je i sa projektovanjem, pa i građenjem.

Današnje vrijeme uzima radost stvaranja, zato treba cijeniti Ćeminu borbu za vrijeme koje je dao arhitekturi. To su sada novi orijentiri u matrci grada od zgrade Robot commerce, ambasade Republike Turske, Ziraat banke, zgrade BH Telecoma, do stambenih zgrada Malog Bosmala i Vranice i ambicioznih apartman naselja na Bjelašnici.

TRANSFORMACIJA

Posebno su zanimljivi projekti u kojima Ćema prepravlja zadato ili zatečeno i daje mu novi život. Ovo su zadaci budućnosti jer kad Kina izgradi sve što je naumila i pređe na naše prostore, a to se već dešava, ove tanasformacije ili ti palimpsest-pisanje po napisanom, ostaće nostalgična radost arhitekture. U svom već izgrađenom maniru decidno oživljava zatečeno, a da to nije “remake” nego konvertiranje u novi život. Ti objekti imaju posebnu energiju, kao i ljudi koji sami sebe izliječe i postanu novi propovjednici.

Adaptacija zgrade Bosnalijek je primjer za udžbenik. Sada je to respektabilan istraživački center dostojan bogatijih društava. Fluktuirajućom konturom autor je oživio ovu zgradu,ali i kompaniju koja je dobila neophodan izraz za ova fluidna vremena. Uz komerativni centar “Bare“, zgrada kompanije Bosnalijek pokazuje živi nerv arhitekte, koji osjeti novo bilo ovog vremena. Ovo vrijemeneko definiše kao “e-barok”, a znamo da je pokrenutost masa bila karakteristika onog starog baroka, kao što se pluralnost današnjice našlau ovim tekućim nezavršenim formama.

KUĆA JE NAŠA DRUGA KOŽA

Posebno poglavlje u ovoj knjizi su privatne kuće. Dobra kuća je puna kuća, puna života, gdje se čuje smijeh. To je naša druga koža, koja mnogo govori o nama. Ona je ipak jedna privatnost i u njoj nalazimo svoj kut odakle počinjemo da komuniciramo sa svijetom. Kuća za porodicu je pitanje svih pitanja u arhitekturi.Projektovati nekome individualnu kuću je uvijek tabula rasa za svakog iskrenog stvaraoca. Raditi ispočetka kaoda ništa neznaš. Zato je kuća u domeni mašte i ispred znanja. Pronaći balans između onog što nesvjesno želi neko ko će tu živjeti, uz datu uslovnost lokacije i momenta u kojem nastaje, a pri tome nastaviti priču grada i okoline u kojoj se smješta, za arhitektu je uvijek propitivanje sa novim startom. Na mnoge je Ćema odgovorio, a koliko dobro znaju ukućani, jer većina ili gotovo sve su izdane i rentaju se uglavnom diplomatama u Sarajevu. To sve govori sve. Svaka njegova kuća ima svoju priču i osobenost, od Alpiko kuće koja ima atribute sarajevske mahalske orijentalne arhitekture, na tom fonu su i kuće u ulicama Hrvatin i braće Eškenazi.

Kod svake se posebno čita znanje arhitekte za trijadu kuće. Jasno podctava bazu i ono što pripada zemlji, krov je dio neba i on ga dodiruje, a između ta dva pola je tijelo kuće, razigrano u dokasatima – erkerima. Tijelo je obično bijelo – to je boja moderne, ako je bijela zapravo boja. Bijela je boja dvadestog stoljeća, a ovog crna. Za sagledavanje ovih kuća potrebna je predhodna analiza tlocrta da bi se stekla jasnija slika vanjske oblikovnosti. Takve su i vile u slobodnijem okruženju, za razliku od zadane sarajevske mahale, kao što je kuća Adžović ili kuća u Butmiru. Kod svih njih provjeravaju se detalji sa Ledare, pa čak i iz onih prvih konkursnih analiza.

Treba znati gledati i čitati ovu knjigu, kako nas na početku citirani stav Paul Valery-a podučava. Sa tom rečenicom i Le Corbusier je počinjao svoja predavanja.

Ovaj osvrt na knjigu je jedan od mogućih pogleda, koji je po meni bitan. Proći kroz ovu knjigu je putovanje kroz kontekst vremena u kojem ova arhitektura nastaje, analiza refleksije umjetnika na datost tog momenta, kao i prepoznavanje bezvremenosti ponuđenih odgovora koje je dao naš Ćema.

Uživajte,
Amir Vuk ZEC