U POTRAZI ZA ANDOM 9
  • 2016-01-19
    • Autor: Muhamed Kafedžić Muha
    • Novosti

    U POTRAZI ZA ANDOM je serija članaka akademskog slikara Muhameda Kafedžića Muhe. Članci se objavljuju svakog ponedjeljka u 12 sati. Čitamo se i slijedećeg ponedjeljka…
    http://muhaonline.com/

    Autor: Muhamed Kafedžić Muha

    Kako sam se oženia u Tokiju

     

    ©Muhamed Kafedžić Muha

    ©Muhamed Kafedžić Muha

    Helem, kad smo se prijavljivali u opštini nijesmo imali vjenčani list, te smo zavedeni kao vanbračna zajednica. Opet sam bio momak, slobodan da radim sve i svašta, a i ništa. Al´ želja za konzumiranjem braka je u meni jaka. Padnem mi na pamet da smo slali skeniran vjenčani list za vizu pa se uputim u duboko kopanje po emailovima. Na nesreću ne nađem taj email al´se sjetim da garant imam spašen jpeg na svom kompjuteru u Saraj´vu. Zahvaljujući visokoj tehnologiji iz budućnosti i Team Vieweru, a i mom dobrom poznavanju istih, nakačim se na kućni kompjuter i iz dokumenata prekopiram vjenčani list i pošaljem ga u lokalni granap na štampanje. Da, dobro ste pročitali, u lokalni granap na štampanje. Helem, granap vam je svetinja u Japanu. Obično su neke američke franšize ali moj lokalni je bio Aeonov Mini Stop. I da, osim imena nemaju nikakve druge veze sa američkim. Dakle u granapu možete: isprintat boga oca u bilo koje dana i noći, ručat, popit kafu, organizovat ligu Digemona, platit narudžbu iz amazona i preuzet dostavu iz istog, izliječit mamurluk i depresiju, poslat poštu, platit račune, kupit karte za Ghibli muzej (samo u Lawson granapima), kupit karte za kino i koncerte, uradit preorder video igrica, podić pare i nikad ne stajat u redu ispred kase duže od minut. Ako sam šta zaboravio, slobodno dodajte. Helem, isprintam vjenčani list, ispuco jpeg, piksel do piksela, a isprintam i moj prevod u wordu i zaputim se do svoje lokalne opštine.  Dakle prijavili smo se bili u centralnoj gradskoj, a sad idem u lokalnu opštinu da se oženim. Znate ona šuplja priča u BiH kako su nam svi sistemi uvezani i onda kad ti treba neki papir saznaš da ustvari nisu, e toga nema u Japanu. Sve je povezano. Dođem na šalter, kaže žena za šalterom ne priča ona engleski al´ sad će doći druga koja priča. Helem, objasnim ja njoj, tako i tako, mi smo vjenčani, imam ovaj jpeg i prevod, rekli su mi da može i tako, jebi ga nemam ovjerenu kopiju u opštini i apostil gradonačelnika Sarajeva iako sam mu sa sinom dobar drug al´ šta je tu je. Kaže ona, haj malo sjedi, pogledaj koji anime na TVu,dok ja ovo pogledam. I fakat sjednem, na TVu ide neki anime, Taste of life, curica sama odrasta dok joj babo na brodu lovi ribu, bedara neka al´ na kraju svi veseli. Zove mene ova žena, kaže dođi der vamo, al na engleskom. Kaže, ovaj print jpega vjenčanog lista nam ne treba. Dovoljno nam je ovaj prevod što si ti napiso u wordu… I ja ti tu eksplodiram, reko, žemska glavo, ovo sam ja preveo, a ovde barem imaš redni broj i šta ti ja već znam, ovaj ti je jpeg važniji od ovog ovde. Kaže ona hladno na to, Kafedžić-sama (poštovani gospodine Kafedžiću) ovaj papir ste vi dostavili i vi ste odgovorni za podatke koje ste dostavili, vi ste meni rekli da je ovo prevod i za mene je to dovoljno, za bilo kakve moguće greške ili prevare vi ćete odgovarati.  Ja gledam u nevjerici, žena u opštini mi vjeruje na riječ, tretira me s poštovanjem i  govori mi o mojoj ličnoj odgovornosti. Kontam  dal da joj kažem da ja dolazim iz zemlje gdje su lična odgovornost i poštenje nestali zajedno sa Jugoslavijom, da kod naske žive ljudi koji su silovali i ubijali u ratu i nikad neće odgovarat za to, čak štaviše, dobiće mjesto u parlamentu i penziju od 2500KM. Gledam u nju, gleda ona u mene nasmijana. Ma reko´, gdje ću joj kvarit dan, nije ni ona meni. Kažem hvala. Ona kaže hvala i ja lagano, poput zeke na ekstaziju, odskakućem iz opštine.

    Napolju me čeka žena i dijete. Poljubimo se, al stidljivo, po japanski, i odemo na kafu i kolač u obližnji Doutor kafe, da proslavimo. Doutor kafe bar je japanski lanac kafea koji parira Starbucksu, al´ kafa je i dalje američka bljakaća. Cilj im je bio napravit evropski kafe bar al´na japanski način, tako da svi uredno ćute i čitaju nešto k´o u bibliotekama, a ako i pričaju, pričaju tiho sebi u bradu, a da ne bude baš da ništa ne valja. Moram reći da imaju fini kolači i da je dobro mjesto za sabrat misli. Žena i ja naručimo kafu i kćerkici kolač. Kafu pokupim na šanku, a donesoše nam kolač sa tri kašikice- to je normala u Japanu. Mi se nasmijemo na ovu simpatičnu kulturološku razliku i objasnimo da će naša ćerkica spucat ovaj kolač i najvjerovatnije još jedan. 

    Na povratku kući opet prošetamo obalom Sengawe, tu primijetimo da na podu imaju ploče sa naslikanim biljkama i životinjama koje žive uz korito rijeke. Isto tako, tu su i male k´o stolice za djecu sa nekim uputstvima, nama mističnim, jer su na japanskom. Šarani veselo plivaju, sunčan je dan. Svratimo po sina u školu i odlučimo se za još jedan krug uz rijeku-  onigirije  da pojedemo i sokić da cugnemo, jer sakura i dalje snježi. Skrenemo u jednu ulicu, čisto da vidimo šta je tamo, kad ispred nas iskoči mali lokalni budistički hram.  Kannon-do (zen budizam) pored kojeg je i Yakushi-do, hram posvećen Yakushi Nyorai (Yakushi Tathāgata), Buddhi Medicine i Iscjeljenja. Yakushi doslovni znači Učitelj medicine. Datira negdje iz 1650. godine. Djeca se pomole Juzo statuama za umrle, Yakushi za zdravlje i sreću i bace novčiće u kutije za darovanje.  Izađemo iz hrama i krenemo kući, kad ispred nas iskoči novi park, mali park zvani Min’na no mori ili ti Svačija šuma. Mali park sa malom šumicom i voćnjakom.  Ništa naročito, bio sam i zaboravio na njega J Tu sjednemo, pojedemo onigiri (poštovani nigiri) i popijemo sok.

    Naveče odlučimo da izletimo do korza. Kontamo da se spustimo kroz Soshigaya park, još malo sakure da osjetimo, pa onda kroz komšiluk i na korzo. Tako i bi al´ na put nam se ukazaše Totoro i Neko-basu, skriveni  u šupi dječjeg centra. O tome ćemo kad dođe vrijeme za to. Novi moment na korzu je otkriće Taito Game Stationa ili ti Taito arkadnog centra. Ono, video igrice na automatima i ostalo. Zvrči i trešti k´o „sto miliona video igrice – sjooooj˝citiram  Adisa Zvekića  aka Rhythm Killera iz Dubioze Kolektiv, starog ahbaba neka ga sreća prati i nek´ ga Matrix nagradi zdravljem i šitom iz Maroka.

    Bow down to Taito sign!

    U sljedećem broju čitajte „Gradilište i vreli uštipci“ – kako se gradi zgrada u Japanu i o osnivačkoj skupštini Zeničana u Tokiju.

    | Fotografije |

    Podijeli

    Iz arhive