U POTRAZI ZA ANDOM je serija članaka akademskog slikara Muhameda Kafedžića Muhe. Članci se objavljuju svakog ponedjeljka u 12 sati. Čitamo se i slijedećeg ponedjeljka…
http://muhaonline.com/
Autor: Muhamed Kafedžić Muha
Život u Soshigayi
©Muhamed Kafedžić Muha
Izvinjavam se na kašnjenju, al’ me depra ufatila dok sam sortirao fotografije i počeo sam opet preispitivat’ zašto ovo radim; kome, čemu… A onda sam se prizvao, sjetio se da ovakva pitanja u BiH vode u suicid pshički il´ fizički, il´nedo Matrix nikome, u religioznu zadrtost. Pošaljem poruku baggiou, merem li jedan text preskočit, kaže da merem ako moram, a kad se mora nije teško i provedem dan opušteno sa ženom i dicom. Šetnja, kafa, boza, šerbe, kino…
Počinjemo sa prilagođavanjem na Japan. Otprilike dan nam izgleda ovako: ustanemo, kafa, dica voće i žitarice i čaj, gledaju Youkai Watch ili Anpanmana, žena i ja meditiramo na mirisu kafe, onda žena ide na pos´o, povede sina u školu, ćer’ i ja doručkujemo pa idemo u park, onda pokupimo sina u školi pa idemo u park, pa odemo do samoposluge da uzmemo nešto za ručak, ja kuham (miso, udon), dica se igraju u kući il´ gledaju crtane, žena se vrati s posla, ručamo, pijemo kafu, a onda opet u park, pa u šetnju il´na kafu i sladoled il´na korzo. Kad žena ne radi, idemo na prvu bližu zelenu površinu na google mapi, na kojoj do sad nismo bili. Ovo nam je modus operandi u Japanu i ne bi ga mijenj´o nizašta na svijetu.
Na meni seboreja cvjeta, ljuštim se k´o farba na starim prozorima. Tijelo se prilagođava na čisto i na uredan život bez briga, na boravak na suncu u prirodi. Mozak isto tako, ljušti se i godine govana odnosi vjetar prošaran sakurom. Nije lako na dobro se navić, uvijek očekuješ da će te neko govno dočekat, da ćeš da oplačeš, jer bosanski kanon nalaže da ako ti je dobro, budi spreman da ga žestoko popušiš.
Stig´o nam je za sina randosel (rando-seru), školska torba, i sad k´o ponosni prvačić ide u svoju školu svaki dan. Na kapiji škole, svako jutro, dočekuje nas ili direktor ili zamjenik direktora, koji pozdravlja djecu. Direktor stalno mijenja prijatelje s kojima dočekuje djecu – nekad je to lutka gospodina Zmije kojeg smo već upoznali, pa gospođe Lisice ili gospodina Rakuna. U školi je svako dijete dobilo alarm koji se okači na školsku torbu, te u slučaju opasnosti dovoljno je povući ručicu i da se alarm uključi. Dodatno sva djeca se dijele na grupe po komšilucima i tako unutar grupe idu sami kući. Prvih sedam dana mame vode djecu u školu ali poslije toga idu sami. Prve dvije sedmice šef policije u opštini dolazi da reguliše saobraćaj na jednoj od raskrsnica dok djeca prelaze ulicu. Odlazimo pješke pred ženu na stanicu, da bi prošli kroz ulicu Japanske trešnje, jer sad opadaju latice i ima malo vjetra, tako da je nevjerovatan osjećaj kad vas zapuhne vihor trešnjinih latica. Svaki dan ljudi čiste ulice od latica, da bi ih mogle nove, svježe, prekrit.
Odlazimo do supermarketa ili granapa po namirnice za ručak i to je poseban doživljaj.
Helem, unutar prvog mjeseca u Japanu, a za sad unutar prvih mjesec dana sve se svodilo na upoznavanje gdje se šta nalazi i gdje su koji proizvodi. Pa tako u velikom Homes Sengawa shopping centru, sazn´o sam da na automatu za sokove mogu pored soka uzeti i automatski vanjski defibrilator (AED) u slučaju da me presječe zato što sam vruć hladan sok pia. Kako to nikad nije nikome palo na pamet da stavi u javnim prostorima lipe nam naše, ove AED aparate, pa spasili bi toliku omladinu i narod od promaje, od sjedenja na stepenicama, od hladne vode, od klime itd. Vako nam bezveze izginu ljudstvo. Da li ste znali da je nemoguće uzeti Nivein rolon, jer se Japanci ne osjete (ahaaa). Dakle, svaki će vam Japanac reć da se oni ne osjete zbog ishrane, zbog sporta, zbog klime, zbog ovoga il´ onoga, tako da ispade da svi ostali vonjaju jer nisu Japanci. Helem, taj mit će past u vodu kad uđete u voz čim malo sunce zagrije, i vjerujte mi, mirisat ćete svoj dezodorans da bi mogli disat. Potvrđeno od strane drugih Japanaca koji doživljavaju svakodnevno japanske gužve u vozovima. Dakle, nema za uzet Nivea rolončića, samo one stare birvaktilne alkoholne, čiji vas miris podsjeća na rahmetli didu ili kad ste nekad uletili u banju iza babe/oca/tate, a on stuko pola Briona na lice da spali one dlake koje nije mog´o obrijat. Helem, Nivea rolončići samo putem amazon.co.jp i jeftiniju su nego u Bosni jer hin tamo niko ne kupuje. Uglavnom se u Japanu ljudi redovno tuširaju i kupaju, mažu kremama, a imaju i neku maramicu i vodicu za podaprat se pod pazusima u ljetnim periodima. Fakat reklama pokazuje dvojicu likova kako se plaknu pod pazuh da se osvježe. 🙂 Ali ne brinite, za razliku od naske, u Japanu se sve svaki dan čisti i pere tako da vrlo malo možete doživjeti neugodnih situacija. Ako imate kosu, imate na raspolaganju čitavu lepezu razno- raznih pomada i gelova za kosu. Na moju žalost isti se ne mogu aplicirat na dlake na prsima, trbuhu i leđima, a o repu i da ne govorimo. Depiltor za noge u žena iz nekog razloga služi ženama i za brijanje lica, valjda da u kišnom periodu kiša lakše sklizne s lica.
Što se hrane tiče, 200 grama najjeftinije kafe je 8KM, galon od 4l dobrog whiskeya je oko 50KM, isto toliko košta i staklena flaša od 0,7l u kutiji istog whiskeya. Kondome je lako nać´, samo potražite hanzaplaste koji obično zauzimaju čitav red polica, jer u Japanu ako se posječeš, sam bandažiraš i nastaviš sa radom. Ima ih raznih, hanzaplasta, ne kondoma, za perače suđa, za kuhare, za poslugu, za sekretarice… kondoma ima dvije tri vrste, poredane po veličini i količini. Kad sam prvi put ušao da kupim kondome, nisam ih uspio nać´, čak kad sam bezuspješno pokušao objasniti nekom od radnika. Nisam znao da trebam prvo krv pustit, pa onda tražit hanzaplast i naći kondom. Za one što ne koriste kondome, svaki veći centar ima dio sa igraonom za djecu, te razno- raznim arkadnim igrama. Čak i za one male tu je Anpanman video igrica.
Poslije ručka izlazimo na šetanjac do novog parka u susjedstvu. Dolazimo do manje zelene površine na kojoj bi svaki nad-intili-gentni Bošnjak napravio parking. Površinski nemaš šta vidjet, dovoljno zemlje za dvi kuće, međutim sadržajno da ti mozak vrisne. Dakle Tsurigane park sa zvonom nad ribnjakom, otprilike tako bi bio prevod naziva parka, je novi mali park napravljen na mjestu gdje je prije bio Kofukuji hram, i legenda kaže da je za vrijeme velike suše, da bi spasio selo od gladi, lokalni monah sišao u presahlo jezero sa zvonom i prizvao kišu. Sad je tu mali parkić, sa vještačkim ribnjakom, u kojima plivaju kornjače i koi-šarani oko zvona koje se nalazi u sredini jezerceta. Ulazi se preko malog mostića iznad kojeg visi vesperia. Tu je malo svetište, a od marta 2008. dodali su i dio zemlje na kojem raste bambusova šuma. Otprilike sve ono što je Claude Monet pokušao naslikati u svojim slikama. 🙂
Da, i otkrili smo UNIQLO u naselju, te se ponovili. Žena je uzela Ghost in the Shell majicu za 5KM iako ne voli GiS, pa i maju od Taiyō Matsumotoa, onaj hadžo što je radio mangu Crni i Bijeli. A i ja sam. Malo me podsjetio UNIQLO na Bosnu i Hercegovinu, helem, sa reklama za odjeću gleda nas Andreja Pejić, naša poznata Tuzlanka, kojoj život u BiH nije baš bio divan, a odmah do nje preko puta u dijelu sa sportskom odjećom, Novak Đoković. Ako gleadate Space Brothers anime, ili čitate mangu, tu su i Mutta i Hibito Nanba. Iskreno drago mi je što sam gologuz došao u Japan, UNIQLO mi baš godi, duši i tijelu. Kad god osjetim nedostatak moralne podrške i odjeće, odmah u UNIQLO spičim.
U sljedećem broju čitajte „Kako sam se oženia u Tokiju“ – naučit ćemo novu riječ, odgovornost i njeno značenje.
| Fotografije |
