U POTRAZI ZA ANDOM 6
  • 2016-11-14
    • Autor: Muhamed Kafedžić Muha
    • Novosti

    U POTRAZI ZA ANDOM je serija članaka akademskog slikara Muhameda Kafedžića Muhe. Članci se objavljuju svakog ponedjeljka u 12 sati. Čitamo se i sljedećeg ponedjeljka…
    http://muhaonline.com/

    Autor: Muhamed Kafedžić Muha

    Care Akihito mi ti se kunemo – Reloaded

    ©Muhamed Kafedžić Muha

    ©Muhamed Kafedžić Muha

    Sabah šestog dana u Tokiju. Kafa i fino sunčano vrijeme. Napolju pada sakura. Žena i ja još uvijek izgledamo k´o da nas je poplava izbacila, s time da ja u tome prednjačim jer me jet leg drži i po 10 dana. A pri tome nisam ni obrijan, pa ne mogu aplicirati šminku na lice. Djeca uzbuđena ne mogu ni crtane na miru da gledaju; danas je sinov prvi dan škole. Lagano se spremamo, biramo između dva odijela za sina koje su nam posudili „hladni“ Japanci. Pravimo kombinaciju, sin mi izgleda k´o punk rock huligan iz Londona. Već u startu tatino srce ponosno. Dolazimo pred školu ispred koje se okupljaju drugi roditelji čija su se djeca upisala u prvi razred. Svi u odijelima, žene u skupim kimonima, nešto naslijeđeno, a nešto iznajmljeno u lokalnoj prodavnici kimona. Sunce, trešnjin behar svuda, a ja u kožnoj jakni, HTZ čizmama, ošišan skoro na ćelavo, s bradom starom 6 dana i podočnjacima do poda, k´o ruski kriminalac iz GTA, nisam nimalo fin prizor. Pri tome imam osmjeh od uha do uha, na kojem bi mi i Joker pozavidio.

    U dvorištu škole registrujemo sina. Registraciju vode stariji učenici dok ih nadgleda zamjenik direktora škole i drugi uposlenici škole. Nakon fotografisanja sa familijom, jedna učenica ga uzima za ruku i odvodi do učionice. Mi sve fotkamo i sad dok gledam fotografije prepoznajem, u tom trenutku strance, a sad veoma dobre prijatelje i njihovu djecu: „ženom eno Suzuki-san, vidi stajali odmah iza nas u redu… Eno Yuko-san i Yoshi-san, vidi na ovoj Yoshi-san fotografiše Shunon-chan i Junshi-san.“ Pozivaju nas da uđemo u sportsku salu jer će uskoro početi ceremonija. Sportska sala je skroz uređena, sa lijeve strane je dječji orkestar i ispred njega red stolica za učitelje, nastavnike i uposlenike škole, sa desne strane stolice za saradnike škole, PTA (parents-teacher association), policiju, vatrogasce i druge opštinske predstavnike. Ispred je podij, iznad njega zastava Japan i grada Setagaya (jedan od sastavnih gradova Tokija, tri puta veći od Sarajeva), ispod zastava škole, pokraj manji podij. Ispred podija su stolice za novoupisane prvačiće, a iza njih, za roditelje i porodicu. Ceremoniju otvara zamjenik direktora škole koji čita program i poziva prvačiće da uđu. Dječji orkestar počinje da svira uvodnu temu iz Totora i naši prvačići počinju da ulaze. Meni suze na nos udariše, frcam na sve strane; žena do mene isto tako poplavu pravi, a kćerkica nas zbunjeno gleda. Izgleda da ovakvu reakciju nisu očekivali Japanci od nas, naročito od mene, zbog mog prefinjenog izgleda, pa me gledaju u čudu. A meni ´oće srce da eksplodira. Prolazi moj sin sav utegnut i ozbiljan, a mene novi talas suza obli. Djeca se uredno smjestiše i muzika prestade. Zamjenik direktora zamoli sve da ustanu, jer će svirati japanska himna. Znači prvo Totoro pa onda himna 🙂 Počinje himna, Japanci pjevuše tekst, ja nikad nisam bio više ponosniji na moju zemlju, Japan. Poslije himne na glavni podij penje se direktor škole. Iskreno, direktor izgleda kao ekstremni Japanac iz američkih ratnih filmova, čisti diktator. Reko´gotovo je, sad će ovaj da nam truni sljedećih sat vremena i odmah počinje indoktrinacija prvačića. Prvo se naklonio svima, i svi mu uzvraćaju naklonom. I počinje da govori, međutim uopšte ne truni, već pokušava da angažuje prvačiće u razgovr- postavlja im pitanja i odjednom, izroni Hebi-san (Gospodin Zmija). Direktorova lijeva ruka je postala Hebi-san (čarapa lutka) i slijedi njihov razgovor sa djecom. Vrlo kratko pred kraj razgovora direktor održa kratki govor o tome kako se od djece očekuju da budu marljivi učenici i dobri drugovi. Naklanja se svima, silazi sa podija i naklanja se zastavama Japana i Setagaye, a onda posebno prvačićima. Pljesak. Slijedi predstavljanje učitelja koji će voditi prve razrede, pa onda ostalih uposlenika škole, te predstavnika PTA. Predstavnica PTA predstavlja vatrogasace i policiju, te neke od predstavnika opštine koji su direktno ili indirektno uključeni u rad škole. Na primjer, policija će prvih mjesec dana pomagati u prelaženju lokalnih raskrsnica kada djeca dolaze i odlaze iz škole. Na ovaj način saznate kome se za šta treba obratiti. Poslije ovoga izlazi hor starijih razreda koji izvode pjesmice i predstave. Završavaju program sa pjevanjem himne, ponovo svira Totoro i prvačići izlaze. Roditelji pomažu da se vrate sve stolice u sanduke i onda slijedi fotografisanje. Svaki razred posebno se fotografiše sa učiteljicom, direktorom škole i učiteljicom.

    Odlazimo u razred gdje učiteljica drži prvi čas novim učenicima u prisustvu roditelja. Sa svakim učenikom se posebno upoznaje. Roditelji pomažu djeci da ponesu školske stvari, jer je već jedan dio školskog pribora obezbjeđen. Ima i spisak stvari koje treba dodatno pripremiti, ali je sve tako fino objašnjeno da čak i nama koji smo tek upali u Japan, ne predstavlja problem. Sin mi je dobio privremen randosel od škole dok nama ne stigne novi. Ali cijelo vrijeme osjećam da nešto suštinski nedostaje. Čitava ceremonija je prošla bez predizbornog predstavljanja načelnika opštine ili političke stranke direktora škole. Izlazimo iz škole. Saginjem se da ubacim jedan kamenčić u čizmu. JB ga, ništa me ne žulja.

    Odlazimo u lokalni Shakey’s Pizza restoran, amerčka frančiza u Japanu sa japanskim kvalitetom. U podnevnim satima je „all you can eat buffet“. Pizza je izvrsna, a i sladoled. Ovdje sam, na primjer, vidio Japanca koji je 13 puta ustajao da napuni sebi tanjir, pizzom, curry rižom, krompirom, dok sam ja samo jednom uspio da dođem do trećeg tanjira. Toliko o tome da Japanci ne mogu pojest. Poslije ručka odlazimo kući da se presvučemo i onda u naš Soshigaya park, na hanami. Ima se, može se. Naveče žena i ja slavimo, u nedostatku rakije, pijemo Choya umeshu (ume-šljiva, shu-liker), slatkastu japansku sangriju od japanske šljive. Život nikad nije bio teži.

    U sljedećem broju čitajte „Ultraman, prađed od Power Rangersa “ – o Soshigayi, Ultraman ulici/marketu i Soshigaya Okuri stanici.

    | Fotografije |

    Podijeli

    Iz arhive