U POTRAZI ZA ANDOM 5
  • 2016-11-01
    • Autor: Muhamed Kafedžić Muha
    • Novosti

    U POTRAZI ZA ANDOM je serija članaka akademskog slikara Muhameda Kafedžića Muhe. Članci se objavljuju svakog ponedjeljka u 12 sati. Čitamo se i sljedećeg ponedjeljka…
    http://muhaonline.com/


    Autor: Muhamed Kafedžić Muha

    Care Akihito mi ti se kunemo

     

    ©Muhamed Kafedžić Muha

    ©Muhamed Kafedžić Muha

    Prolaze dani idu godine, mi smo tek peti dan u Japanu. Na 5 minuta od našeg stana nalazi se Soshigaya park i Osnovna škola Chitose,u koju, helem, danaske idemo upisat našeg prvenca.  Ulaz u školu krasi malo jezero sa točkom od mlina, u kojem plivaju koi (japanski zlatni) šarani, projekt djece viših razreda. Nadvisuje ga ogromno trešnjino drvo. Svi prilazi školi su označeni znakom za školu, pa tako i pješački prelazi u širom okrugu škole. Ovo je državna škola. Za razliku od privatnih škola u Japanu, koje su ustvari tvornice para i gdje pravi kapitalistički fašizam cvjeta, državne škole u Japanu su daleko fleksibilnije i imaju bolji program za socijalno-emotivni  razvoj u dice. Do sedmog razreda, male mature, djeca se ne ocjenjuju, ocjene su deskriptivne, u smislu koje vještine je dijete razvilo, sva djeca napreduju zajedno da se ne bi razbijala grupa. Na ulazu u školu dočekuje nas portir koji poziva direktoricu za rad sa strancima i povratnicima. Na našu sreću, kraj u kojem mi živimo ima veliki broj „povratnika“ to jest Japanaca koji su živjeli i radili izvan Japana i imaju internacionalno iskustvo. Obično njihova djeca ne znaju toliko dobro japanski jezik, međutim strani im je perfektan.  Ove porodice su možda zadnja generacija koja živi japanski san. A to je život kada je Japan bio u punom ekonomskom usponu. Muž radi od jutra do mraka, žena vodi računa o kući i porodici. U našem okruženju su bili razno- razni direktori velikih kompanija ili vlasnici restorana ili nekih firmi. Na našu žalost svi su imali poprilično dobar engleski, tako da smo vrlo malo žena i ja naučili japanskog. Izuvamo cipele i navlačimo papuče. U školu se ne ulazi u cipelama, i za iznenadne posjetioce, škola ima obezbjeđene papuče. Mi smo ponijeli svoje.  Direktorica nas odvodi u specijalnu prostoriju za djecu-strance i povratnike. Tu nas dočekuje učiteljica u čiji će razred dite mi ići. Rečeno nam je da je ona posebno unajmljena zato što izvrsno zna engleski jezik. U prevodu, imala je odlične ocjene iz engleskog, međutim vrlo slabo ga govori. To je boljka srednjoškolskog obrazovanja u Japanu koje je orijentisano na testove. Važno je savladati pravila i dobiti što veći broj poena na testu, dok je sam govor apsolutno nevažan.  Ovo na kraju krajeva ne znači da je loša učiteljica, čak naprotiv, jako je uspješna i vrlo brzo je našla način da se poveže sa našim sinom. Dok popunjavamo formulare, to jest studentica sa Sofija univerziteta koja nam je došla pomoći oko upisa popunjava formulare, a mi odgovaramo sa da i ne, dica nam skaču po učionici. Sin otrča do velike mape svijeta na zidu, gleda, gleda, vrati se do mene i reče: „Tata, ova karta ništa ne valja, nema Bosne i Hercegovine.“ Helem, pošto smo u  Japanu, centralni dio karte pokriva Tihi okean, tamo gdje bi trebala bit Evropa, mjesto Atlantika i Amerike, Rusija i Kina i sitni komadić zemlje što se čini da je Evropa, ispod Indija k´o slijepo crijevo i Afrika, na drugu stranu Amerika. Znači niđe veze.  Na jednom zidu fotke radosne strane dice koja su završila Chitose školu nas uvjeravaju da je ovo ispravna odluka da upišemo dijete u državnu školu gdje svi pričaju japanski i nastava se vodi na japanskom jeziku. Poslije popunjenih formulara, odlazimo u obilazak škole, prvo sportsku salu koju spremaju za prijem i predstavu, onda različite prostorije, poput školskog WCa koji ima najmoderniju TOTO wc dasku koja priča engleski jezik, kuš´dalje. Odlazimo u učionicu gdje će mi dite ići, upozoravaju nas da po pravilu dica ne bi trebala znati k´o im je učitelj do prijema, al´zbog našeg specifičnog slučaja napravili su izuzetak, sin treba da se pravi da ne poznaje učiteljicu na prijemu. Za svakim stolom stoji već jedan dio školskog pribora i školske kape sa nazivima djece. Odlazimo ushićeni na ručak, ja suze ronim, ne zaustavljam se, žena me grli, ljubi dicu, k´o da nam je sin medicinu na Harvardu upis´o, ili barem u Zenici, pa znamo da mu je osigurana budućnost u Njemačkoj k´o perača starih guzova.

    Poslije ručka pratimo Japanku koja nam je pomogla pri upisu na Seijo Gakuen Mae stanicu. Stanica je nazvana po Univerzitetu Seijo u opštini Seijo i u prevodu naziv je Nova Seijo Univerzitet stanica. Na putu do stanice hodamo Alejom japanskih trešnji. Kao što sam prije pisao trešnjin behar je na 100% i već sad počinje da otpada, što doista izgleda kao da snijeg pada. Doslovno svakog dana se čiste ulice od latica, a za to vrijeme padaju nove, i to nekad izgleda kao da je mećava napolju. Hodamo ulicom, oko nas pada sakura snijeg. Oko nas su privatne kuće, jedna, tradicionalna, nudi ceremonije čaja, u drugoj mala galerija.  Inače je Seijo najbogatija opština u Setagaya-ku.

    Ja nakon toga letim da kupim randoseru ili ti japansku školsku torbu, prvi znak stare tradicionalne korupcije u školskom sistemu. Školska torba košta oko 600 KM i pošto mi sin sutra treba imati istu, a to znači da su već svi drugi kupili, ne uspijevam naći odgovarajuću boju, znate ono, djevojčice crvene i roze, dječaci plave i crne, ne do matrix da može drugačije.  Ovo će me i spasiti, jer na amazonu uspijevam da nađem torbu za daleko manju cijenu, mada i dalje, po mom nekom mišljenju, preskupu za školsku torbu. Samo da pokažem koliko čak i odabir proizvođača i cijene torbe pokazuje klasnu podijeljenost u Japanu navest ću dva ekstremna primjera, najjeftinije su kineske torbe koje su radile kineske kompanije i to je navedeno u opisu na amazon stranici, i one su dosta jeftinije od kineskih koje su rađene za japanske kompanije, a opet po kvalitetu se ne razlikuju; dok su najskuplje kožne talijanske Peroni torbe čija cijena je oko 3000 KM.

    Iako nam je već do sad bio jako ispunjen dan, odlazimo u Soshigaya park, pa se onda odlučimo da istražimo Soshigayu i da posjetimo Ultramana u Ultraman ulici. Al’ o tome drugi put.

    U sljedećem broju čitajte „Care Akihito mi ti se kunemo – Reloaded“ – prvom danu škole i možda o Ultraman ulici.

    Podijeli

    Iz arhive