U POTRAZI ZA ANDOM je serija članaka akademskog slikara Muhameda Kafedžića Muhe. Članci se objavljuju svakog ponedjeljka u 12 sati (ili nekim drugim danom). Čitamo se i uskoro…
http://muhaonline.com/
Autor: Muhamed Kafedžić Muha
Intermezzo – Željeznice FBiH & RS vs. Odakyu & Keio Line
Jedan mali intermezzo- moram da pišem o zadnjem doživljaju Željeznica FBiH i RS, dok je još fresha. Suprotstavit ću dvije realnosti koje izazivaju jak bipolarni poremećaj u mojoj glavi. Nekad se smijem čitavom apsurdu realnosti u kojoj živim, a nekad imam nekontrolirane izljeve bijesa i psujem kao kočijaš. Podvojena ličnost, podvojena realnost, sve u svemu – Here's Johnny!
Dakle, uvedene su te dvije vozne linije od Sarajeva do Banja Luke, talgo vozom. Ja sav radostan, jer voz mi najviše prija od svih prevoznih sredstava, a i dica bolje podnose vožnju vozom. Helem, nagovorim ženu da zbakrimo za vikend vozom do Banja Luke, usluge pružaju Željeznica FBiH i RS. Čisto reda radi govorimo otprilike o nekih 200km puta, sa nekih pet-šest stanica do Doboja i dvije od Doboja do Banja Luke. Pišem otprilike, jer konkretno na google mapi ova linija ne postoji, a opet koliko su muhanati u ove dvije željeznice, sve je ovo sklono promjenama po potrebi. Po stručnom mišljenju generalnog direktora Željeznica FBiH, Enisa Džafića, u prosjeku ovu liniju koristiti 100 do 150 putnika, pretpostavljam na dnevnoj osnovni.
Problem 1
Sav radostan odem do Željezničke stanice u Sarajevu, koja bi fakat bila jedna od boljih po arhitekturi u Tokiju, a po načinu upotrebe više pripada postapokaliptičnim eSeF filmovima B produkcije. Isto važi i za stanicu u Banja Luci. Odem ti ja sa žinom tri dana ranije da kupim karte i rezervišem sjedišta, ili šta god već trebaš uraditi, da bi mogao sjesti u taj proklet voz koji dnevno preveze 100 – 150 putnika. Dođem tamo, na pultu za informacije sjedi žena i pilji u mobitel. Na šalteru za prodaju karata, okružen raznoraznom tehnologijom iz TV serija ranih devedesetih, sjedi lik od nekih pedesetak godina, sa nekim đozlama oko vrata i isto pilji u mobitel. Za drugim šalterom za prodaju karata sjedi neki momak, oko njega nema visoke tehnologije, i za trećim neki lik poguren, jede nešto, ali ima visoku tehnologiju oko sebe. Ovaj što nema tehnike, a možda ni mobitel, mi se obrati i upita šta želim. Rekoh 4 karte za Banja Luku, za petak u 16h, povratne, od toga su dvije dječje. On prvo upita ovog što žmari: „ Jel ti još uvijek jedeš?“. „Aha“ bijaše odgovor vrli, te se momčina zarotira prema ovome što bulji u mobitel, očigledno ga je strah da ga upita jer izgleda da je neki psycho madafakka upitanju. „Izvini, da li možeš ove ljude uslužiti, molim te“, priupita na visokom bosanskom elfskom jeziku koristeći arhaične izraze poput „izvini „ i „molim te“. Ovaj se pokrenu, kao da se u njemu dinamo motor uključio, spusti mobitel u ladicu koju zatvori, podiže naočale na oči, kliknu miš,probudi CRT monitor iz standby moda, spusti prozor sa pasijansom i otvori neki sa mističnim natpisima poznatim samo drevnim druidima željezničkog saobraćaja. „Izvolite, šta ste trebali?“ reče. Ja na to ponovim da mi trebaju četiri karte za Banja Luku za petak u 16h, povratne, od kojih su dvije dječje. On se na to nasloni na stolicu, prekrsti ruke preko stomaka, zavrnu očima prema gore kao da priziva duhove prošlosti ili možda doživljava blagi epileptični napad zbog iznenadne potrebe da koristi mozak. „Ne može to, ne“ progovori, pa nakon kreće stanke doda“vrijeme, vrijeme“. Meni se učini da je iznenada promaha počela da tuče odnekud, prašina se diže cenat sa starog namještaja i ja osjetih da sam napustio ovozemaljsku dimenziju i da sam, kao gomila naivaca prije mene, ušao u dimenziju drevnih bića o kojima je svojevremeno pisao Howard Phillips Lovecraft. „M-molim?“ zamucah, pokušavajući da ne vidim crne pipke koji proletiše kroz sjenu stolice iza njegovih leđa. „Vrijeme“ on ponovi, k´o da je to univerzalni odgovor na pitanje života, univerzuma i svega ostalog, a ne 42. Žena moja uleti, vidjevši da mene hladan znoj obliva: „Oprostite da li ima neki problem?“ Ja kontam u sebi, ženo ćuti ako želiš ponovo dicu vidjet, vidiš da smo u minskom polju. „Vrijeme… vrijeme“ ponovi on. Nisam siguran da li su mu se usta otvarala ili je glas dolazio sa starih PA zvučnika. „Šta vrijeme?“ nastavi moja žena da izaziva vraga. „Ja ne znam da li će tada ići voz, da li će pasti snijeg ili da li će se mašina do tada pokvariti, ja vam ne mogu izdati kartu“ izgovori donekle smislenu rečenicu koja nam dade uvid u njegov način razmišljanja. On uzdahnu i ponovi: „Vrijeme“. „Ništa onda, hvala vam“ rekoh, i zgrabih ženu za ruku da pobjegnemo dok smo još živi. U tom momentu skontam da cio događaj posmatra ova žena za šalterom, prevrće oči i hihoće se sebi, potiho, u bradu. „Ništa“ on odgovor, spusti naočale, otvori ladicu, izvadi mobitel i isključi se do daljnjeg. Žena i ja zbakrimo da Mimoze na Marijin Dvoru, da popijemo kafu i unesemo šećera, ne bili povratili izgubljenu energiju i godine života.
U sljedećem broju čitajte „Rješenje 1“.
Datum objavljivanja: 06.03.2018.
*Zabranjeno je kopiranje objava sa web stranice AABH na druge portale i medije bez odobrenja od strane Asocijacije arhitekata u BiH.
