U POTRAZI ZA ANDOM je serija članaka akademskog slikara Muhameda Kafedžića Muhe. Članci se objavljuju svakog ponedjeljka u 12 sati (ili nekim drugim danom). Čitamo se i uskoro…
http://muhaonline.com/
Autor: Muhamed Kafedžić Muha
Da napišem koju o ovim našim Bišćanima. Ima nešto u Bosancu i Hercegovcu kad ode vani, pa se pokuša prilagodit, pa skroz pobudali i više ne zna uživati onako, po naški, već više k´o internacionalna ameba postane- radi sve što može da bude što više prihvaćen, a time ne dobije ništa na kraju. A imaju tu i neki regionalni stereotipi koji se pojavljuju, npr. Sarajlije mrze druge Sarajlije vani i obično izbjegavaju sve Bosance, Zeničani samo pričaju ko je bio u Bordauxu, koliko se napio itd. Tuzlaci se prave da su stranci, a Bišćani, ako nisu prgavi, gledaju gdje ima kakva livada sa rijekom, da se može sjest, pojest i popit. Ako ste se prepoznali u ovim stereotipima, nisam ja kriv, sami ste se prepoznali. Nekako ja najbolje funkcionišem sa Bišćanima (saznao sam ovog ljeta da sam dvostruki Krajšnik iz Zenice) pa tako i sa ovim našim japanskim. Bračni par našeg godišta, sa istim brojem djece, otprilike istog uzrasta, sasvim uspješno bivstvuje u Tokiju bez toga da su u potpunosti asimilirani, jer onda Tokijo i Japan postanu bljak. Malo teži put ali nema kriza identiteta i paranoidne nostalgije za Bosnom. Na neki način oni su nam jedan od pozitivnih primjera kako bi se moglo dobro živjeti u Tokiju, a ne pobudalit. Nemojte misliti da im je život idealan; imaju oni svakodnevne životne probleme i suočavaju se sa raznoraznim rasnim i etničkim stereotipima, ali sa druge strane opet imaju jedan pristojan i ispunjen život kakav ne bi imali ovdje. Samo uzmite u obzir da njihova djeca provode više vremena u parku nego vaša, jer vaše ili nema park ili je park odlagalište za nuklearni otpad.
Helem uletimo mi u akvarij, kad tamo sve životinje: ajkula, drakula, delfin, picajzle, ninja kornjače… doslovno. Ona trandža ribica iz onog crtanog filma od one kompanije što vam navukljari dicu na crtani pa vi bacate bruku para na usrane igračke, sve u edukativne svrhe. Znate oni što vam osnažuju djevojčice da budu maloumne princeze. Bila i ona ajkula iz one epizode Dora the Explora, ona kito-psina, pa onda bile one jegulje što proizvode struju, bile su i one što ne proizvode, njih niko nije fermo 5%. U po svega neki 3D mapping na vještačkom drvetu, ko drvo ti priča šta je i kako je, onako pomalo zastrašujuće i bizarno izgleda, jer je i animacija i osvjetljenje poprilično nekako avetno. Pa onda jata meduza, svakojakih, a najbolje su one fluorescentne ko da su sa kakvog goa partija pobjegle. Meni nako najbolji moment je bio kad smo banuli pred prave ajkule, dvičani u ogromnom akvariju, tačno vidiš da je to jedna mašina napravljena da mete sve ispred sebe. Nije baš fin prizor, imaš osjećaj da bi bez pardona mogla proletiti kroz staklo, kad bi joj se prohtjeo kaki frišak Bošnjo.
Zvijezde večeri su delfini, koji u dvije grupe izvode neku akrobatsku tačku. Onako, kad dublje skontaš jako depresivno, ali štaš, delfin je tu, dica su tu, mora biti disko. Što se tiče delfina, radili su sve akrobacije kao u filmovima i toliko o tome.
Pošto smo vidjeli sve što se da vidjeti, odlučimo da odemo još u park da se dica izletaju, a mi da nešto zamezimo, popijem i prohaberimo koju. Odlučimo se da odemo u drugi park jer je ovaj gdje je akvarij, bio pun, a i usput da uzmemo meze. Uzeli smo onigirije, gyozu i sendviče u Family Martu, par sokića i par premium Jebisu piva i Umeshu. Naručimo i par porcija tempure za ponijeti u Tempura Tendon Tenya fast foodu. I zaputimo se do Heiwanomori parka nadajući se da će biti manje ljudi tamo. Međutim, tamo isto da se Woodstock dešava, to su šatori razvučeni, to gori od dice. Inače za one koji vole brojeve, ovo je najveći lokalni park od samo 79 000 m², dok se livada za ove šatore naziva Peace park i posvećana je Miru. Ja bih samo izdvojio da je park ukrašen skulpturama lokalnih i internacionalnih umjetnika, a mogao bih napisati još jedan čitav tekst o ovom parku i njegovim sadržajima, ali neću, ko želi nek ode na https://www.city.ota.tokyo.jp/shisetsu/park/heiwanomori.html i opali jedan google translate.
Oko 18h počnu se svi razilazit, jer se parkovi zatvaraju u 18h. Ono, nije da ih zaključavaju, ali da ne bi blio buke i da dica idu kući, parkovi se „zatvaraju“ u 18h, a ljeti mislim da je „zatvaranje“ u 19-20h. Izgrlimo se i izljubimo sa rođenima i istom rutom nazad kući. Na SeijoGakuenMae vidim najavu za izložbu ukiyo-ea Kuniyoshija i Kunisade iz Utagawa škole. Odmah zabilježim na google mapi gdje i u kalendaru kad, jer ova izložba je pod must. Inače obojcu majstora sam predstavio i obradio u svom serijalu slika the 100 Views of Ukiyo-e, koga interesuje može kupiti moje printove ovdje i na linku jer kupujte japansko, a domaće.
U sljedećem broju čitajte „Roka park“ – jer park roka.
Datum objavljivanja: 29.01.2018.
