U POTRAZI ZA ANDOM je serija članaka akademskog slikara Muhameda Kafedžića Muhe. Članci se objavljuju svakog ponedjeljka u 12 sati (ili nekim drugim danom). Čitamo se i uskoro…
http://muhaonline.com/
Autor: Muhamed Kafedžić Muha
Kašio
Nakon badmintona, puhanja balona i bezrazložnog skakanja, trčanja, hodanja i zvirlanja po parku/remizi, osjetimo da je vrijeme da se pođe kući. Ovaj put odaberemo drugi put i otkrijemo totalno drugačiju gradnju u unutrašnjosti sela. Kućice izgledom evropskog karaktera, kao neko malo uređenije primorsko naselje, tek po neki detalj ukazuje na Japan. Nas oduševi kućica od cigli, prekrivena ružama, pokraj koje se nalazio mali prolaz sa stepenicama. Na tabli piše „Seijo 4-chome Juuichiyama Civic Green Space – Setagaya Green Field Museum“ što mi sebi prevedemo kao „uz ove stepenice je novi park.“ Ovo sam već spominjao kako u Tokiju ljudi ostave zemlju gradu da na njoj bude park, međutim u ovom slučaju je vlasnik ove zemlje živ ali je dao svoju baštu da se koristi kao park. Jednostavan grupni naziv za ovakve parkove je Javna zelena površina. Prema stranici Setagaya Trust & Community Design centra „Javna zelena površina je sistem definisan Aktom o urbanom zelenom zemljištu, sa ciljem da se zelene površine u privatnom vlasništvu prepuste gradu i da pruže prostor za odmor u tom okrugu. Opština sklapa ugovor sa vlasnikom zemlje da bude otvorena za javnost.“ Kao što vidite Japanci nisu još uvijek otkrili vrlinu salivanja betona i pretvaranja zelenih površina u šopinge i parkinge. Mi, pošto smo došli iz jedne tako divne zemlje i još ljepšeg grada, gdje zelena površina služi da se parkira auto, ker posere i smeće baci (opušak ili začepljena igla), popnemo se uz stepenice, gdje nas dočeka klupa okružena drvećem. Posadimo svoje zadnjice, otvorimo zadnje sokiće i napravimo jedan chillout sa pogledom na Seijo, rijeku No i Kinutu. Neko će pomislit, hebo vi ste samo gledali gdje će te sjest, u koji park, e pa i jesmo. Od kako sam se vratio u BiH samo kontam kako ću dobit neku kožnu bolest, upalu pluća i kako su mi djeca siva i zelena jer parkova nema, zrak je sve čišći, očišćen od oksigena. Kad nas je već Matrix nagradio ovakom srećom, zašto to ne iskoristiti. Listu ovih malih privatno-javnih parkova u Setagayi, a čija veličina varira od 400 do 3000 m², možete pogledati na ovom linku.
Produžimo dalje niz klasičnu japansku uličicu sa milion kablova iznad nas, skrenemo uzbrdo kad ispred nas iskoči Tošio Kašio muzej. Helem, tu je rodna kuća jednog od tri burazera Kašio, onih što su osnovali brend u nas poznat kao Kasio (po Vuku) ili ti Casio. Mojoj generaciji poznati po digitalnim satovima iz budućnosti i digitronima sa sinusima i kosinusima. Ja sam imao dobar koji je mogao izračunat kakav će mi biti dan al mu je milenijum bug dohako. Poslije 2000 nije više mogao funkcionisat kako treba.
Iznad Tošijeve kuće/muzeja naletimo na betonsko zdanje koje bih najlakše opisao kao Tadaovu verziju kuće/utvrde protiv najezde zombija ili Terminatora. Sva izlivena od betonskih blokova, gruba i sirova, nisam siguran jel’ neko ozbiljan ovo gradio ili je vlasnik možda prodavač miješalica za beton u slobodno vrijem odlučio da mjesto stravu, salije kuću protiv uroka. Da ne griješim dušu, još jednom ćemo proći ovom ulicom i lik je uredno izbacio tonu mangi, kompletnih serijala, koje si mogao besplatno uzeti i odnijeti kući. Imaju tako tu tradiciju Japanci, da ne bacaju stvari, već kad naprave čišćenje prije bajrama, ovaj ljeta, ostave stvari koje im ne trebaju pokraj kuće i stave natpis „FREE“.
Pošto smo se smorili, svratimo u lokalnu pekaru/restoran i uzmemo pola kruha za 15KM da imamo uz ručak. Nije mi se dalo pravit uštipke, a i ima se, može se.
U sljedećem broju čitajte „Autohtoni tokijski Bišćani“ – jer gdje god nađeš zgodno mjesto tu Bišćana zasadi.
|Fotografije|
Datum objavljivanja: 18.12.2017.
