U POTRAZI ZA ANDOM je serija članaka akademskog slikara Muhameda Kafedžića Muhe. Članci se objavljuju svakog ponedjeljka u 12 sati (ili nekim drugim danom). Čitamo se i uskoro…
http://muhaonline.com/
Autor: Muhamed Kafedžić Muha
Tita mi, Kitami
©Muhamed Kafedžić Muha
Zbog blagoga nervnog sloma, a i drugih obaveza napravio sam malu pauzu da odmorim od Japana. U septembru smo imali izložbu fotki iz Japana u BlackBOXu (I wanna give a shout-out to Jule & Srećko) + nam došli i prijatelji iz Tokija, pa je bilo previše. Poslije toga sam počeo da radim na svom web-shopu, a i po kući da pokrpim neke rupe, rearanžiram namještaj i tako to. Ono, k´o nešto radiš, a u osnovi kradeš Matrixu dane. Sinoć sam se napio sakea i on me je fino doveo u red. Ne mogu vam opisati koliko mi nedostaje sake. Nisam ni ja znao do sinoć. Ne pijem pivo, a ni vino, tako da za mene nema blagih pića ovdje. Osuđen na rakiju. Ali sake brate… 3 deca doza, k´o nekome piva spavaća.
Helem, gledam šta sam zadnje pis´o, završio se prvi mjesec u Tokiju. Maj je, približava se Kodomo no Hi ili ti Dan dice. U Soshigaya parku povješani su Koi no Bori ili zmajevi u obliku šarana što su dica u „našoj“ školi radila. Na balkonima kuća i stanova, gdje god ima djece, povješani su ovi ukrasi. O ovom ću prazniku još koju reći kad dođe na red.
Lijepo je vrijeme, malo su kiše stale, još uvijek je oblačno ali toplo. Ljudi iznose futone na balkone da se izvjetre ili da se osuše. Ima nešto jako humano i toplo u ovom prizoru odjeće obješene na štrik kako se suši. Znaš da je naselje živo. Pošto sam neki dan otkrio Kitami jaranski park/Trg (Katami Fureai Hiroba – Kitami Friendship Park), danaske idem sa žinom i dicom da vidimo ovo čudo. Lagano krenemo niz Soshigayu, zavrnemo u Seijo. Tu nas dočekaju CSA njive (Community-supported agriculture), u ovom slučaju privatne njive koje podržava direktno opština da bi proizvodili povrće za opštinske markete. Isto tako na ovim njivama održavaju se i časovi u prirodi vezani za agrikulturu za djecu iz lokalnih škola i obdaništa te društvenih centara. U obrađivanju njive ili nekom drugom poslu često učestvuju seniorska udruženja, tako da ovakvi projekti imaju jaku društvenu ulogu i podršku lokalne zajednice. A da ne govorim da su proizvodi sa ovih njiva pa čak 5x jeftiniji, a 100x svježiji. Doslovno, naveče kad se vraćaš sa posla ili šetnje, možeš kupit paradajz , paprike ili krompir uzbran prije nekih 2-3 sata. Sad će neko reći, al´zagađenje ovo-ono. Nema zagađenja, već sam napisao 85% stanovništva kao osnovno prevozno sredstvo koristi biciklo u Tokiju. Nija ba Sarajevo, đe je auto na autu. Čisto brate.
Dođemo do neke suvremene japanske kuće u tradicionalnom stilu, kombinacija betona i drveta, pleksiglasa, kamena i Tondach šindre. Pokraj nje vode dva puta, oba nizbrdo i oba su nam ok. Skontamo da ima tu neki manji pješački dio koji vodi ispod ceste kroz šumicu. Odlučimo se da se spustimo tuda, a u povratku ćemo se vratiti ovim drugim putem. Silazimo niz stepenice, na svakom drvetu metalna pločica sa nazivom vrste drveta i zemljom porijekla. Puteljak za pješake ustvari vodi kroz manju botaničku baštu koja se zove Pivska nizbrdica jer je tu nekad bio sportski centar i studentski dom Sapporo Beer Company, te njihova pivara. Bila je neka pivnica u obližnjem parku, ali i ona je zatvorena – sad je tu Društveni centar. Kad smo se spustili na ulicu dočeka nas modernizam u punom sjaju. Sa jedne strane red dupleks, a sa druge kompleks stambenih zgrada Seijo Parka. Male kućice poredane u ritmu pjesme 15 Steps od Radioheada, sve iste, a različite. Pokraj zgrade k´o subwooferi, rekao bi svaki ulaz isti, međutim niz prilagođen prostoru ne dozvoljava ponavljanje. Jesam li rekao da je ovo najbogatija opština u Tokiju? Najednom, k´o ovo moje pitanje, niz se prekinu i ispred nas iskoči novi park, Zelena površina 4. sektora Seijoa, veoma nekreativno ime. Mali park od 4000 m² je produžetak većeg parka, šume Kokubunji litice. Ovaj apsolutno bezvezni i generički naziv parka ću pokušati opravdati činjenicom da se u krugu manjem od kilometar nalazi 10 parkova/zelenih površina. Valjda ja ovaj bio zadnji kad su se imena dijelila ☺
Napokon izađemo na obalu rijeke No (Nogawa) koja nije dobila ime po strip junaku Mister No. Ovde je svaka kuća u svom fazonu, svaka ima baštu, i najbliže bi se moglo opisat kao red kuća u nekom bogatijem selu u Posavini al´na japanski način. Proljeće je, sve gori od zelenila i cvijeća, a bogatstvo života dodatno pojačava osjećaj kontrolisanog haosa ili estetski osjećaj koji je najbliži wabi-ju (bez sabi-ja). Iako aranžiran, život naprosto buja i izlazi izvan svog predviđenog okvira, skoro grubo unosi ti se u lice, potpliće ti noge, tjera te da staneš i da ga sagledaš. I onda nastupa fuuryuu, postaneš svjestan svoga postojanja u jednom tako bogatom momentu svog života.
Za razliku od „naše“ rijeke Sen (Sengawa) koja prolazi kroz Kamisoshigayu i Soshigayu, korito rijeke No je prirodno, nasipi su odvojeni od korita i njoj se može prići. Pokraj rijeke stoje razna uputstva za upotrebu, te table sa životinjskim vrstama koje se mogu naći u njoj i pokraj nje. Naravski, naša dica odmah slete do rijeke, a i mi za njima, jerbo i mi smo nečija dica. Čaplje, kornjače, ždralovi, punoglavci i šarani oko nas, mene podsjeti na djetinjstvo provedeno u Ledenicama pokraj Gradačca.
Pokraj nas stoji 10 metara visoka i 38 824,83 m² (zaokružimo na 40 000 m²) površine Garaža za održavanje vozova Odakyu linije, a na njoj je isto tolike površine Kitami park, Tita mi.
U sljedećem broju čitajte „Kitami jaranski park“ – jer ovo nije GRASova remiza, sha la la la la.
| Galerija fotografija |
Datum objavljivanja: 27.11.2017.
