U POTRAZI ZA ANDOM je serija članaka akademskog slikara Muhameda Kafedžića Muhe. Članci se objavljuju svakog ponedjeljka u 12 sati (ili nekim drugim danom). Čitamo se i uskoro…
http://muhaonline.com/
Šahtovi-Sofija-Šibuja
©Muhamed Kafedžić Muha
Hisashiburiiii!
Nakon prvog godišnjeg odmora u 6 godina, spreman sam opet da zaronim u memorije iz Japana. Meni je Japan k´o sex, volim ga i rado ga se sjećam.
Helem, danas ću vam malo pisati o japanskim šahtovima, ono što Sarajevu fali, a u Japanu je umjetničko djelo. Dakle svaka opština u Japanu ima svoj dizajn šahtova, pa čak i privatne firme rade svoje originalne šahtove. Nije uvijek vako bilo. Početkom 90tih, kad se radila rekonstrukcija rijeka za prirodni odvod kišnice i infrastruktura za odvod i reciklažu otpadnih voda, ada bi skrenuli pažnju na važnost ovog projekta, Ministarstvo za šahtove, hale i kanale Japana (ovo sam ministarstvo izmislio, al´ neko je ministarstvo, ne znam koje, možda se zove upravo vako) izdalo dozvolu da svaka opština može imati posebno dizajnirane šahtove. I kako to biva u Japanu, oni naprave ludilo od toga. Ja sam već nešto znao o ovome i kad sam o tome pričao svom haveru Davidu, čovjeku koju pravi tunele, reko mi je da mu fotkam koji. Prvi koji sam zamijetio je bio za vatrogasce odmah na Narita aerodromu, jer su oni uvijek obojeni. Ostale sam nako fotko po komšiluku kad mi padne na pamet.Slično nešto ima i kod mene u komšiluku u Sarajevu, umjetnički projekt, šaht od grede 5. Valjda je Vodovodu dojadilo stavljat uvijek novi šaht poslije krađe, pa su uglavili komade grede 5. A i ovaj su krali već 2 puta. Ono što meni nije jasno jeste kako Vodovod nema para za sličan projekt u Sarajevu- ono, rekonstrukcija toka rijeke Miljacke i drugih manjih rijeka koje su popločane i pretvorene u kanalizaciju, te obnovu i izgradnju kanalizacionog sistema. Mislimsam samoove godine platio račun od 100KM za vodu, za trodnevno mjerenje i 30KM za mjesec kad su bile redukcije, i još na to, nisam bio kući.
Helem evo link za fotke šahtova u Japanu, ovih ljepših što su na turističkim lokacijama i link za Udruženje ljubitelja šahtova u Japanu.
Danas moram da zbakrim do Sophia Univerziteta na Yotsuyi. Stigli su radovi studenata Akademije likovnih umjetnosti Trebinje, pa trebam provjeriti da li je sve OK. U isto vrijeme trebam pogledati prostor gdje će i radovi biti izloženi. Helem, prostor je hol na 17. spratu Zgrade2 ili ti jednostavno na zadnjem spratu, gdje će se održati simpozijum “Facing the Challenge of Living Together: Past, Present and Future of Bosnia & Herzegovina” u okviruSophia University United Nations Week June 2016, a u okviru koje smo Taida Jašarević i ja zajedno sa profesorom Komatsu Tarom organizovali izložbu „All We Could Have Done (and What We Can Do Now)“ radova studenata Akademije likovnih umjetnosti Trebinje uz podršku sa našim radovima. O ovoj ću izložbi malo poslije pisati, kad dođe na red. Helem, na stanici pozdravim Takeshi Kitana i uzmem jednu Morning Shot Wonda Coffee – hoto. Uđem u Zgradu 2 popnem se na 14. sprat da se nađem sa profesorom Komatsuom, a onda se popnemo na 17. sprat. Odmah sam primijetio da pokraj dugmadi u liftu stoje natpisi sa Braille-ovim pismom. Na 17. spratu su dvije velike konferencijske sale između kojih se nalazi veliki hol sa pogledom na Shinjuku,onako k´o u Matrixu, iste je i boje. Tu ću postaviti izložbu kada dođe vrijeme.
Poslije ovoga moram zbakrit do Šibuje, helem tamo ima WU poslovnica. Na Šibuji izletim na West exit mjesto na Hachiko, i tu ti sa malo pogubim. Nisam rekao da sam se izgubio jer sam znao gdje sam, ali sam se pogubio jer je na West exitu bila neka ogromna izgradnja u toku- gomila kranova i gradilišta između kojih idu pješački mostovi. Ludilo. Nekako se snađem kuda i kako, ne baš iz prve, ali iz druge sasvim uspješno. Prođem pokraj reklamnog panoa JR West linije „Warm Japan“ koji je radio Studio Ponoć, bivši uposlenici studija Ghibli , a koji su nedavno izbacili Mary and the Witch's Flower feature anime, te nastavili tradiciju Ghiblia. Profuram do Hachiko exita, znate ona raskrsnica u svim filmovima o i u Japanu, gdje milion duša prelazi odjednom. E pa tu. I milion duša je tu, sjede ili prolaze, dangube ili idu svojim poslom. Samo dok sam prošao tuda vidio sam da se na izlazu dešava jedan muzički festival, da još jedna grupa svira „nako“, neki sektaši ili partija ima neku demonstraciju, što znači da se neki stariji čova u odijelu dernja na ljude k´o u Akiri, a ispred jedne zgrade je u toku demonstracija neke nove modne kolekcije i manekenke hodaju modnom pistom. Sve to u krugu od 100m. Da, bacio sam pogled i na Hachiko statuu. Moram priznat da me je gužva na Shibuyi dotukla i zajedno sa Harajukom su dvije stanice koje sam izbjegavao. Previše su izvikane i previše je turista i klopki za turiste.
U WU me otresu. Kažu: „Nisi zaposlen, ne možeš slat pare iz Japana“ onako fino po japanski da se ne uvrijediš. Ja se zahvalim, šta ću, nisam, a u uglu neka familija Filipinaca urla na onu radnicu, onako vatreno k´o Španci u španskim serijama. Strah me je bilo za jadnicu, ali sam skužio da joj nije prvi put i da ih ne ferma 5%. Na izlazu vidim koje su velike izložbe u toku i po kojoj cijeni mogu dobit karte sa popustom. Od njih 9 pogledao sam 3.
Dođem kući, blago slomljen, odemo do prodavnice da uzmemo sake i neke kolačiće da proslavimo.Prošao nam je prvi mjesec u Japanu. Uzmemo daifuku– mochi punjen pastom od azuki graha, tradicionalna ideja slatkog u Japanu, pasta od graha zehru pošećerena. Djeca opet dožive totalni promašaj što se tiče slatka i cuge. Za ono što smo kontali da je neki mochi sa likom dječaka samuraja ispade da je kamaboko– k´o neki vid salame od plodova mora, neki spam, koji je odmah zasmrdio na ribu, alsluži kao ukras u jelima za djecu. A za kesice sa Yokai Watch likovima, za koje smo kontali da je neka cedevita jer smo na znaku vidjeli da se sipa u posudu, ispade furikake– japanska vegeta sa dimljenom ribom- da djeca pospu po hapi da više miriše na ribu.Djeci namažemo putera i marmelade od jagode i sipamo čaja i zasladimo medom. I tako proslavimo što smo živi već mjesec dana.
U sljedećem broju čitajte „Tita mi, Kitami“ – jer u ovom tekstu opleo sam po Vodovodu, a u sljedećem ću po GRAS-u.
©Muhamed Kafedžić Muha
©Muhamed Kafedžić Muha
©Muhamed Kafedžić Muha
©Muhamed Kafedžić Muha
©Muhamed Kafedžić Muha
©Muhamed Kafedžić Muha
©Muhamed Kafedžić Muha
©Muhamed Kafedžić Muha
Datum objavljivanja: 11.09.2017.
