©Muhamed Kafedžić Muha

A jesam li vam pričao kako sam prije sedam dana dobio račun za struju koji to nije. Helem, jedno jutro u poštanskom sandučetu osvane Tepco-ov račun za struju. Ja onako zbunjen odem da ga platim, kad ovi u granapu mi umriješe od smijeha, ono po japanski, da se ne vidi. Kažu nije ti ovo račun, ovo ti je obavijest da će ti doći račun, jel ima nešto da ti nije jasno, da se možeš žalit´ na vrijeme. Gledam, sav isprepadan mitom o skupom Japanu, preračunavam u glavi u konvertibilne bosančerose, izađe da smo za 19 dana potrošili oko 38KM struje. Kad uzmem u obzir da smo se i grijali u ovo vrijeme na struju, to mi izgleda i onako jeftino. U osnovi za ove pare mogu uzeti 12 gashapon loptica Anpanman, ili 8 One Punch Man, što ustvari i jesmo uradili u ovih 19 dana, sve mi je bilo OK.

Helem, stigo nam je jutros i pravi račun. Žena je odvela sina u školu, a ja ću sa kćerkom otići do Kamishoshigaya Community Centra koji se nalazi odmah pored našeg Mini Stop granapa. Prvo u granap svratimo da platim račun za struju. Onda odemo do centra.  Na centru stoji veliki rukom iscrtani i ispisani plakat. Dolazi nam Kodomo no Hi praznik ili Dan djece, koji se slavi 5. maja. O ovom ću prazniku posebno pisat kad dođe na red. Za sad ono što smo skontali jeste da će biti Tototro i Nekobasu vozić, i da će biti nekih slatkiša i hrane od 50 do 200 yena te treba pripremiti kovanica. Na drvetu pokraj table je oglasna tabla sa planom aktivnosti te pozivima za raznorazne klubove za djecu i odrasle. Naravno tu je i upozorenje da je vlasnik psa odgovoran za gvanaše koje mu ljubimac istrese.

Ispred ulaza u centar nalazi se tabla sa tlocrtom centra, na kojem su prikazane sve prostorije. Pored natpisa na japanskom, tu je i Braillovo pismo za slabovidne osobe. Na prizemlju su prostorije u kojima odrasli i seniori imaju aktivnosti. Jedna velika tatami soba za tradicionalne umjetnosti i jedna velika sportska sala gdje sam vidio da treniraju judo i karate, biblioteka, WC od kojih je jedan opremljen za prvu pomoć, par sala za sastanke i lift koji vodi na prvi sprat. Na prvom spratu je Pululu Pal Jidookan ili kako bi Japanci to rekli: „Pururu Par Đido-kan“, ili ti Centar za djecu. U osnovi ovo je otvoreni centar za djecu do 6 godina, koji mogu doći sa svojim roditeljima, uglavnom mamama koje ne rade, ili bakama. Na raspolaganju su sljedeće prostorije: velika sala sa igračkama, mala sobica za bebe, velika sportska sala i biblioteka. U 5 mjeseci sam možda vidio samo dva puta da je neki tata doveo dijete da se igra. Ah da, zaboravio sam reći da je ovo besplatni centar, koji se može koristiti svaki dan osim ponedjeljka, od 9 do 18 sati  u zimsko doba i od 8 do 20 sati u ljetno doba. U osnovi spremiš ručak i poneseš ga sa sobom ili ti po japanski – bento, i čitav dan provedeš u centru. Npr. Japanci na ovaj način štede struju za grijanje zimi ili hlađenje ljeti, jer provode dan u centru, a ljeti neki centri čak montiraju bazen za djecu. Pored ovog slobodnog korištenja centra, svaki dan se održavaju namjenske radionice u trajanju od sat i po za određeni dječji uzrast. Na ovim radionicama rade treneri i pokazuju mamama koje igre mogu igrati sa djecom tog doba ili koje aktivnosti mogu imati u parku ili se organizuju pripreme za dolazeće praznike. Moja ´ćerkica je bila u grupi trogodišnjaka, i da bi vam prikazao koliko je neobično da tata dovodi djecu u centar, meni su prijavu za radionice preveli na engleski, gdje su doslovno ostavili prvo polje – ime mame :). Poslije smo se zezali da nam se grupa treba zvati „Muha i 40 mama“.

Mi smo ovaj put otišli onako. Vani je padala neka kišica pa nismo išli u park već u Pururu. Pošto je moja ´ćerkica željela da je upišemo na balet, a u ovom centru nema baleta, prozvali smo ovaj centar – centar za balet. Danas smo na baletu pravili ogromnu prugu. U Japanu obožavaju vozove i gdje ne bi kad su osnovno sredstvo javnog transporta. Jedno dva sata smo slagali prugu sa raznim stanicama i vozovima, a onda smo sve uredno sakupili i složili da se druga djeca mogu igrati. Nema ovdje onog bošnjaštva, nek´ se moje izigra, sjebe i nek´ se onda baci. Ne, sve se uredno vrati na mjesto, onako kako smo i mi našli. U slučaju nekog kvara prijavi se jednom od trenera koji su u centru, da se igračka popravi, ili da se promijene baterije, ili da se ukloni u slučaju da se djeca mogu povrijediti. Nakon što smo sve složili otišli smo po sina u školu.

Približava se kraj našeg prvog mjeseca u Japanu. Slonko i zeko su sritni, gledaju Yokai Watch na japanskom Netflixu, dok havljaju oningiri sa tunom i majonezom za užinu.

U sljedećem broju čitajte  „Šahtovi-Sofija-Šibuja“ – k´o neka uvrnuta brojalica ili kako napraviti izložbu na 17. spratu u centru Tokija.

| Fotografije |

Datum objavljivanja: 29.05.2017.