U POTRAZI ZA ANDOM je serija članaka akademskog slikara Muhameda Kafedžića Muhe. Članci se objavljuju svakog ponedjeljka u 12 sati (ili nekim drugim danom). Čitamo se i uskoro…
http://muhaonline.com/
Autor: Muhamed Kafedžić Muha
Tradicija
©Muhamed Kafedžić Muha
16. aprila oko pola 2 navečer udari zemljotres, onako fin, dug, rekao bih da je epicentar u Ibaraki prefekturi jer su te godine tamo često bili epicentri koji su se fino osjetili u Tokiju. Onako, mi se strpimo, izljuljamo, otprilike 3-5 minuta traje to ljuljanje, čekamo da se alarmi upale, da djecu pokupimo iz kreveta i da trčimo u Soshigaya park. Međutim stane zemljotres bez alarma, legnemo pokraj djece i utonemo u san. Bez brige. Ujutro se probudimo, na Viberu 100 poruka, jesmo živi, zdravi, kakav je zemljotres bio, ima li poginulih kod nas, bezbroj propuštenih poziva. Nama ništa nije jasno, ja napravim kafu, sjednemo, pijemo kaficu, pogledamo vijesti na telefonima i tad saznamo da je Kumamoto pogodio zemljotres jačine 7.0. Tlo na pukotinama pomjerio za metar, avionski snimci rižinih polja izgledaju kao da je neko pocijepao fotografiju i nije je dobro zalijepio. Žena i ja se prestravimo, jer imamo jako dobre prijatelje u Kumamotu sa kojima smo u kontaktu putem facebooka i emaila, a koji su mi velikodušno pomogli u izradi magistarskog rada. Dok ja šaljem poruke ovim prijateljima da vidim da li su OK, žena šalje poruke u BiH da je zemljotres bio 1000 km južnije, da smo ga osjetili, ali da u Tokiju ništa nije bilo. Na svu sreću, to jest na svu disciplinu i požrtvovanost Japanaca, žrtava je bilo vrlo malo, većinu žrtava činili su stari ljudi koji su u danima poslije velikog zemljotresa, mjesto da idu u prihvatne centre spavali su u svojim vozilima, te umirali od sindroma ekonomske klase – tromboza. Materijalna šteta je bila ogromna i dugo su trajale pripreme za povratak izmještenog stanovništva kućama, jer su regiju svaki dan pogađali zemljotresi. Ja trenutačno pratim projekt obnove Kumamoto zamka na njegovoj facebook stranici. Inače scene borbe u Kurosawinom filmu Ran snimane su upravo u ovom zamku.
Moj prijatelj, Kohei AGANO i njegov otac Hiroyuki AGANO trebali su imati izložbu u jednoj maloj privatnoj galeriji u blizini Soshigaye. Galerija Hechi nalazi se u blizini Kitami stanice, stanicu poslije Seijo-Gakuenmae na Odakyu liniji. Mala galerija od nekih 20m² nalazi se u privatnoj kući koja pored galerije sadrži i malu sobu za ceremoniju čaja i zen garden. Na svu sreću grnčarija za izložbu je već bila poslana za Tokijo. Tako da sam ga napokon lično upoznao na njegovoj izložbi, a poslije smo se i zapili kod mene kući. Kohei Agano je 13. potomak Agano porodice tradicionalnih grnčara iz Kumamota. Njegova loza je poznata po specifičnom načinu ukrašavanja grnčarije gdje se ukrasni šablon usječe u polutvrdu glinu te ispuni novom glinom koja je druge boje te se onda sve zajedno peče. Ova tradicija dolazi iz Koreje, a doslovno je uvezena oko 1602. godine na zahtjev lorda Hosokawa Tadaokija, koji je bio majstor ceremonije čaja. Te godine korejanski majstor grnčarije Sonkai (poslije će promijeniti ime u Agano Kizo Takakuni) otvorit će svoju keramičku radionicu u Aganu u Buzen provinciji sjeverno od Kumamota. Prateći prelazak Hosokawa porodice u Kumamoto, radionica je prenesena u Kumamoto gdje se nalazi zadnjih 400 godina. Interesantno je bilo slušati o tradiciji koja se može faktografski pratiti unazad 420 godina. Svaki majstor je doprinosio i gradio na postojećoj knjizi uzoraka koja se prenosi sa koljena na koljeno. Ono što je iznenađujuće je da ova tradicija koja zahtjeva veliku predanost i ozbiljnost u poslu, sa druge strane omogućava i ne sputava jedan suvremeni život i hobi mog prijatelja. Kohei obožava robote i ima ogromnu kolekciju istih. Pored japanskih, obožava i Iron Mana, ponekad nosi orb Iron Mana ispod majice. Taj dan kad smo se upoznali uspio je odvojiti vremena da nas posjeti u našem stanu u Sophia Soshigaya Internacionalnom centru. Napokon prvi prijatelj u našem stanu što znači da sam se prvi put napio od sakea tu noć. Sake je jako prevrtljiv, i nisam znao koliko sam se napio dok se nisam probudio ujutro sa glavom u bubnju. Dok smo pili Kohei bi upalio Iron Manov orb iz zafrkancije, a započeli smo pit kad smo razmijenili poklone, on meni figurice iz Pacific Rim filma i hashi oki set (držači za štapiće) iz njegove radionice, a ja njemu Sa:bota od Enisa Čišića i sliku Songoku and Jade Rabbit after Yoshitoshi za njegovu ženu, Nanu Monda, koja je rođena u godini Majmuna. Nažalost, Nana nije mogla doći do Tokija zbog zemljotresa, a mi, zbog istog, odustali smo od posjete Kumamotu. Inače, Nana Monda je slikarka koja slika u tradiciji bijinga, slika prelijepih žena i njena slika „Higo camellia sasanqua“ (Higo Camellia Japonica) krasi naš stan.
Ako vas interesuju radovi ovo dvoje umjetnika posjetite
www.nanamonda.com
www.aganogama.jp
ili na fb
www.facebook.com/nanaplusnana
www.facebook.com/kohei.agano
U sljedećem broju čitajte „Pululu (čitaj Pururu)“ – centar za nezaposlene majke sa djecom.
| Fotografije |
Datum objavljivanja: 15.05.2017.
