U POTRAZI ZA ANDOM 2
  • 2016-10-09
    • Autor: Muhamed Kafedžić Muha
    • Novosti

    U POTRAZI ZA ANDOM je serija članaka akademskog slikara Muhameda Kafedžića Muhe. Članci će se objavljivati svakog ponedjeljka u 12 sati. Ovo je drugi od njih. Uživajte do sljedećeg ponedjeljka…

    http://muhaonline.com/

    Autor: Muhamed Kafedžić Muha

    Friendly Airport Limousine

    Previously on Lost: Avion uspješno slijeće, Muhin klan silazi na, za njih, nepoznato ostrvo u Pacifiku.

    Lagano prilazimo pasoškoj i carinskoj kontroli Internacionalnog aerodroma Narita. Okruženi svim mogućim narodima i narodnostima, konstutivnim i nekonstutivnim, dio smo jedne šarene povorke svih starosnih skupina. Japanske povratnike odvajaju na jednu stranu, nas sa rezidentalnim vizama stavljaju u red ispred neke kancelarije. „Evo ga počinje,“ pomisli „maltretirung“, međutim, ubrzo se uspostavilo da je to kancelarija za izdavanje Zairyu Kardo ili ti na naškem, boravišne karte, što je ekvivalent nekom spoju naše boravišne dozvole i lične karte. Znači, nismo morali klapati pustopoljinama Stupa i tražiti skrovište Službe za poslove sa strancima, pitat na benzinskoj pumpi mutavog trola „´Alo, komšija, jel´ ovda za Morodor?“. Nema sudara sa službenicima naše voljene koji pričaju samo bošnjački, nema uzaludne potrage za svim papirima, i standardnim povratkom u iste prostorije da bi ti taj isti službenik rek’o da moraš izvadit i još tri papira, a da su ti dva viška, i ako možeš da poneseš dvije rolne tariguza. Nema da doneseš sve papire i da te službenik, upita „a gdje tariguz, vidiš da ovde niko ne dolazi, osim vas stranaca, nisam dupe obriso već godinu.“ Nema da kad doneseš tariguz, da ti kažu da će da bidne do kraja mjeseca i to se otegne na po godine jer je nestalo štembilja i nema da u to po godine nestane par papira il´ se ukažu neke greške u već izdanim. I nema da te zaustavi policija nakon godinu dana na Internacionalnom aerodromu Sarajevo, pri pokušaju bijega kući jer nemereš više, i kažu tu da će ti boravišna dozvola biti poslana na kućnu adresu. Nema. Opušteno sjediš i čekaš svoj red da te prozovu i na licu mjesta te fotografišu i izdaju boravišnu kartu, otprilike jedno po sata sve ukupno. Ta karta je najvažniji dokument koji imate u Japanu, i u samo par prilika će nam zatrebati pasoš poslije, koje ću opisati kad za to dođe vrijeme. Prolazimo carinsku kontrolu uz tradicionalni pozdrav službeniku „Ne´amo mi ništ´za carinu.˝

    Narita Aerodrom je udaljen od Tokija otprilike k´o od Saraj´va do Zen’ce. Postoje 3 moguća transporta, šatl/autobus, podzemna/voz i avion za Haneda aerodrom u Tokiju. Mi smo iskoristili šatl/bus, jer smo željeli da izbjegnemo ludilo Shinjuku stanice, a i udobnije je.

    Vincent: And you know what they call a… a… a shuttle in Tokyo?

    Jules: They don’t call it a shuttle?

    Vincent: No man, they got the honorific system. They wouldn’t know what the fuck a shuttle is.

    Jules: Then what do they call it?

    Vincent: They call it a Friendly Airport Limousine.

    Jules: Friendly Airport Limousine.

    Dok čekamo da nam prijateljska aerodromska limuzina dođe susrećemo se po prvi put sa japanskim automatima za prodaju. Kupujem Welch’s sok od grožđa za ženu i djecu i Wonda Gold Black kafu za sebe. Ukus i miris Welch’s soka od grožđa će postati okus Japana za nas. A Wonda Gold Black kafa će mi otkriti da Japanci piju amerčku kafu litrovaču, i trebat će mi vremena da nađem savršenu kombinaciju za kafa i pljuga momente u Tokiju. Automati su na svakom koraku u Japanu i naćete ih na nekim jako čudnim mjestima, i vjerujte da bi bez njih ljudi upadali u nesvijest od dehidracije na ulici. Postavih slibu prvog automata na facebook i odmah me neki od jarana upita, jesam li vidio automat za prodaju gaćica srednjoškolki, on čito negdje, na 406. stranici Istorije umetnosti H. W. Jansona. Kaže Japanci perverzni, a on se raspituje, valjda za naučni rad.

    Ah da, i prvi zemljotres nas je odmah doček’o na aerodromu, Ibaraki 4 / Narita 2 (šifra koju svi koji su živjeli u Japanu kontaju, a za sve druge ništa ne znači). Žena i dica ga nisu ni primijetili, a mene je natjerao da pogledam naokolo da vidim bilo kakve putokaze za evakuaciju, i tako ugledam svoj prvi japanski šaht. Svaka opština ima svoje različito ukrašene šahtove, i poslije ću ih pokazati par. Stigla nam je prijateljska aerodromska limuzina. Radnici na peronu utovaraju kofere i uz naklon ispraćaju polazak autobusa. Djeca padaju u komu, a moja žena po prvi put osjeća snagu inemurija, kojem se totalno predaje. Inemuri je najbolje opisat kao kunjanje i ni u kom slučaju ne smijete reć’ da je inemuri spavanje, u prisustvu Japanaca. To je prihvaćena forma odmora u javnosti gdje „konstantno padate u san“ ali nikad ne zaspete. Ono, kad vidite na TVu ili na nekom događaju gdje prisustvuju Japanci, i oni svi zakunjaju. Dok se vozimo za Tokijo sa lijeve strane imamo pogled na ruralnu Chibu i onda pri ulasku u Tokijo, sve se pretvara u Blade Runner. Jedna šesto-traknica autoputa penje se iznad druge i prolazi ispod treće, dok se iznad nje gradi četvrta. K´o nivo Sonic the Hedgehoga, ispod krovovi zgrada i hramova i krošnji drveća. Već zamišljam kako se žena dere sa prozora „Muha, đe su dica!“ „Eno ih na 4. nivou autoputa za Chiba City.“ Ulazimo u srce Tokija, bus staje u Cerulean Tower Tokyu Hotel u Shibuji, zgrada iznad zgrade, mati mila gdje smo došli. Međutim, kako idemo prema Futakotamagawa stanici, arhitektura se mijenja i mene sve više podsjeća na jadransko priobalje Italije. Otprilike kao kad uzmete voz od Ankone do Barija, neprekidna linija mediteranskih kućica i zgradica, jedino što u rijetkim prilikama vidite Tokijo zaljev, a oko vas je nepregledno more ovakvih zgrada.

    Uzimamo taksi od Futakotamagawe do Sophia Soshigaya International House doma. Taksista nas uspješno utrpa sa svim torbama i dicom u jedan taxi, 4 putne torbe, 2 ruksaka, 2 dice i 2 odraslih, sve u jedan taksi. Dok se vozimo oko nas počinje da dominira arhitektura privatnih kuća, o ovome ću posebno pisat. Stižemo , taksista nam daje račun i vraća kusur do posljednjeg yena. U Japanu je uvreda ostaviti napojnicu ili nekome dati pare bez razloga. Ritual bacanja para koji mi praktikujemo u Bosni da podmažemo sve oko nas k´o da smo begovi i seremo pare, dovešće me u par čudnih situacija.

    U sljedećem broju čitajte „Tata, a gdje su majmuni“- o Soshigaya parku, Andoštini i Nikken Sekkei u mom novom komšiluku.

    Podijeli

    Iz arhive