©Muhamed Kafedžić Muha

Umjesto da odemo u MOMAT odlučimo se da napravimo mali chill out u Istočnom parku. Na ulazu dobijemo k´o mali token, kažu ulaz je besplatan, ali token se mora uzet na ulazu i vratiti na izlazu. Tako broje posjetitelje i znaju da li su svi izašli kad se park zatvori. Možda zvuči smiješno ali ovdje uvijek postoji strah od mogućih atentata, iz čistog razloga jer je Chiyoda poznata po atentatima. Čak i jedini teroristički napad u Tokiju, desio se na Chiyodi, naravno, sproveli su ga Japanci. Helem, kao što sam već spomenuo ovaj dio Tokija je bio skroz sravnjen sa zemljom kasetnim bombama pred kraj Drugog svjetskog rata. Za razliku od dijela gdje se nalazi Careva palača, ovaj dio nije restauriran i rekonstruiran, već je namjenski adaptiran da bude park otvoren za javnost. Ono što je meni zapalo za oko, a garant i svima ostalima, je Tokagakudo Music Hall koji je radio Kenji Imai, japanski profesor i arhitekta, a urađen je pod utjecajem Antonio Gaudija. Inače ovaj arhitekta je bio ahbab sa  Walter Gropiusom, Le Corbusierom i Ernst Mayom. On je isto tako radio i Enpaku, muzej na Wasedi koji je urađen u stilu klasičnih britanskih pozorišta.  Više informacija o Tokagakudo Music Hall možete naći na sljedećoj adresi.

Odmah pokraj su kameni temelji tornja Edo zamka, visine 10 m, a ispod njih proplanak za chill out. Onako, podsjeća na Central park sa pogledom na centralni Manhattan, ali nije ni blizu. Nakon izležavanja na suncu skontamo da bi se moglo nešto i pojest, a pošto smo još bili friški i naivni, nismo ponijeli nikakve hape sa sobom.  Odlučimo da halalimo karte za MOMAT i lagano se krenemo spuštat prema Tokijo stanici, što je bila greška. Da smo otišli u MOMAT našli bi odmah restoran sa pristupačnim cijenama. Međutim što Mujo ne zna, to ga i ne boli, mi ti se provrzmamo po puteljcima parka, obiđemo jezerce da nam sin ugleda koju životinjicu i u blizini izlaza, Nidju oblije hladan znoj. Izgubio je token. Ispao mu iz džepa dok je kulirao u parku. Oprašta se Nidjo sa nama „idite vi, ne osvrćite se za mnom“, ode da traži token na livadi od 30000 m2. Pošto to nije urodilo plodom zajedno se uputimo do izlaza, objasnimo da smo izgubili jedan token. Nidjo se na čistom japanskom izvinjava čuvarima, kaže voli cara i voli Japan, ako treba seppuku, sad će on, baš je čakiju iz Bosne ponio zlu ne trebalo, da se nađe baš za ovakvih situacija. Helem, nije baš ovako bilo, već ljudi uzeli izjavu, Nidjo im se izvinio pošteno k´o da je u Japanu rođen, oni prihvatili i mi nastavili svojim putem.

Uđemo u pakao visoke gradnje i još više trgovine. Ogromni neboderi, obloženi od poda do neba, prodavnica nigdje, moraš ući u neboder, otići na neki sprat da bi došao do granapa, restorana ili bilo čega. Izlazi iz metroa direktno su povezani sa neboderima. Gradska nehumana pustinja. Tu i tamo ispred neke od zgrada neka sintetička umjetnička skulptura, goropadna, simbol nečije moći, strahoba.  Mi vučemo noge, gladni, izgubljeni, rekoh hajmo na stanicu tamo mora bit panje. I fakat, odmah pokraj Tokijo stanice, ispod nadvožnjaka S-Bahna, restorančići sa brzom hranom. Onako, podsjeća na Hackescher Markt u Berlinu, ali nije ni blizu. Uletimo u jedan od onih što odmah na ulazu na automatu platiš jelo i dobiješ tiket. Ja uzmem udon sa govedinom, jer je udon Tito. Djeca opale po chicken curry, koji se u Japanu izgovara kao ka-re.  Inače, u ovom djelu Chiyode odsjeda bogata trulež svijeta.  Oni što se sa limuzinama vozaju dok obilaze Tokijo.  Mi nakon što smo se najeli uđemo u Tokijo stanicu koja je grad za sebe. Ja imao ideju da sjednemo u Gundam caffe na kafu, ali sam nakon pola sata traženja istog po stanici, odusto. Sjednemo na voz i nazad kući. Djeca nam zaspaše u krilima.

U sljedećem broju čitajte  „Kišobran“ – kišna sezona je stigla.

| Fotografije |