U POTRAZI ZA ANDOM 12
  • 2017-01-30
    • Autor: Muhamed Kafedžić Muha
    • Novosti

    U POTRAZI ZA ANDOM je serija članaka akademskog slikara Muhameda Kafedžića Muhe. Članci se objavljuju svakog ponedjeljka u 12 sati. Čitamo se i slijedećeg ponedjeljka…
    http://muhaonline.com/

    Autor: Muhamed Kafedžić Muha

    Rezime 3 prve sedmice u Soshigayi 

    ©Muhamed Kafedžić Muha

    ©Muhamed Kafedžić Muha

    I’ve seen things you people wouldn’t believe.

    Gundam on fire at DiverCity Tokyo Plaza.

    I watched lightshow playing on the building of Fuji TV from Odaiba Beach on Umi no Hi.

    All those moments will be written in time, like tears in rain.

    Time to write.

    Već smo 3 sedmice u Japanu, u  Tokiju, u Setagayi, u KamiSoshigayi. Već smo se uklopili u sredinu, imamo jednu porodičnu rutinu, koja se uglavnom sastoji od svakodnevnih izlazaka u park – ovaj naš Soshigaya ili neki drugi, novi, tu negdje u okruženju. Ujutru ustanemo, ja napravim kafu, u Bialetti moki, dica onda lagano izmile iz kreveta, sjednu da gledaju Yo-kai Watch ili Anpanmana, jedu muslije ili voće. Za to vrijeme u mene mi se žena spremi za pos´o, ja pripremim sinu stvari za školu. Onda ga ona odvede u školu i produži na posao. Kćerka i ja se izmigoljimo do parka, ili do centra za djecu, čisto da se malo razbudimo, svratimo u granap i uzmemo doručak. Poslije opet u park, pa po sina u školu; onda opet u park, pa u supermarket da se uzme nešto za ručak. Vratimo se kući. Sin uradi zadaću. Malo se igraju ili pogledaju koji crtani ako su u nekom lijenom elementu. U  tom žena dođe, pa ručamo. Poslije ručka opet kafa i rezime dana, a onda opet u park ili u kafanu na kafu ili na korzo. Kad se vratimo povaljamo dicu, ja izletim u granap uzmem ženi jedan umeshu, meni jedan sake, neke grickalice i ako nemamo nekog posla, da nešto pripremimo za sutra, onda gledamo neku seriju na Netflixu. TV nemamo, i iskreno žao mi je što ga sad imam u kući, jer je čisto prokletstvo – to šaltanje besmislenih kanala, tako se jednostavno djeca naviknu na TV bliss. U slučaju da neko ima nešto da radi- laganeze, jedno radi drugo ne smeta. Ja sam već sabro par igrica koje su izašle samo u Japanu i onda se zavalim il´ pikam igre (Phantasy Star Nova) il´ gledam anime (Durarara!!) il´ Netflix seriju (Stranger Things) i cugam sake.

    Već smo našli prijatelje u Tokiju, petočlanu porodicu čiji sin ide sa našim u razred. Oni nam pomažu oko prevoda obavještenja iz škole. Nešto ja potrefim kroz google translate, nešto nas oni obavijeste ako je nešto stvarno važno. Isto tako google translate koristim za prevođenje pitanja za zadaću iz škole. Knjige smo dobili odmah i sa njima vježbanke za pisanje i matematiku. Krase ih likovi iz Anpanmana i Ninja Kids. Helem, u Japanu koji je tehnološki  barem jedno 1000 godina ispred nas, dica dobiju školske knjige i sav drugi pribor koji je potreban za tu školsku godinu da bi uredno učila čitati i pisati i razvijati preciznu motoriku kroz različite vježbe iz likovne kulture. Umjesto tableta dobiju saksiju da sade cvijet. Iz muzičkog svi imaju melodion na kojem uče note. Da se razumijemo ovaj pribor nije besplatan ali nije ni najskuplji i na kraju krajeva dobijete obavještenje na kojem tačno piše koliko šta košta i za koliko mjeseci trebate sve platit. Nema, treba danas za sutra.

    Što se tiče života u Soshigayi, mogu reći da sam prestao koristiti google maps za kretanje po komšiluku. Tako da skoro nikako ne nosim mobilni sa sobom i obično mi ostane kući da prima poruke s Vibera. Bacim pogled ima li neki hram ili park u okruženju pa onda tražimo alternativne rute. Tako smo nabasali na jedan fin hram, shinto hram, Shinmeisha, posvećen boginji Amaterasu, boginji sunca. Ulaz u hram je skriven između dvije kuće. Meni se najviše svidjelo kako se dvorište hrama uklopilo sa kućama koje ga okružuju, naročito jedna kuća koja je urađena u zapadnom stilu, od cigle, sa ručnom pumpom za vodu – izgleda kao da je scena koja je pobjegla iz Ghiblijevog filma Kiki Deliveriy Service. Na ljeto ćemo slučajno nabasati na Bon Odori festival u ovom hramu. Na glavnom hramu stoji uputstvo kako se moli u shinto hramovima. Naklonite se dva puta, pljesnete rukama dva puta, kažete molitvu/želju i naklonite se još jednom. I to je to. Naravno možete donirati novčić koji bacite u donacijsku kutiju. Ono k´o Mujo pred fontanom, pa makar ona bila u BBI šoping centru u Saraj´vu.

    Na korzu prvo obiđemo gashapon (ili gachapon) automate koji stoje pokraj svakog većeg super marketa. Većinom su Bandai ali ima ih i drugih brendova. Uglavnom su teška zavala jer, za recimo tri loptice iz neke novije edicije malih igračaka, možete kupiti veliku igračku. Cijene loptica sa igračkama se kreću između 200 i 500 yena ili 4 i 10 KM. Na našu sreću, Dorama ima svoj gashapon sa second hand žetonima Yo-kai Watch, gdje u jednoj loptici dođu dva žetona za Yo-kai sat po cijeni od 100 yena ili ti 2 KM. Ja sam u ove 3 sedmice u Dorami uzeo 5 mangi Gundam Origins za 500 yena i 4 video igre: God Eater, Ragnarok Odyssey Ace, Monster Hunter: Frontier G i Phantasy Star Novu koju još uvijek igram (prešo sam je ali šutam side quest-ove) po nekoj super second hand cijeni, do 10-15 KM sa sačuvanim svim DLC-evima i kodovima. Helem, piraterija je glupost kad original igricu možete naći po pristupačnoj cijeni.

    Kako smo se već udomaćili tako primjećujemo sve više detalja na našem korzu – Ultraman ulici. Prvo smo skontali minijaturni park sa malom skulpturom sove gdje obično pojedemo sladoled i popijemo sok. Za par mjeseci u ovom parku će mi djeca se rukovat sa Ultramanom, Ultraman Morfeusom i Ultraman Gingom. U jednom od prolaza vidjećemo malu katoličku crkvu u kamenu. Od dnevnih prodavnica prepoznajemo pržionicu kafe, ljude okupljene oko male ribarnice koja radi vrlo kratko u toku dana, jer se sva riba rasproda veoma brzo; zatvorene izakaye (japanske pabove) sa svojim raznovrsnim ponudama i stilovima; restorančiće sa različitom nacionalnom kuhinjom: talijanske, kineske, indijske, sushi barove; prodavnice čaja i kolačića od riže. Pa čak i hakori (minijaturni šinto hram) koji nije ni na google mapi ☺
    Sad kad smo se opustili i otpustili od stijega prošlosti, vrijeme je da istražujemo Tokijo.

    U sljedećem broju čitajte „Waseda 1“ – a mislim da će biti 2 i 3.

    | Fotografije |

    Datum objavljivanja: 30.01.2017.

    Podijeli

    Iz arhive