U POTRAZI ZA ANDOM 11
  • 2017-01-22
    • Autor: Muhamed Kafedžić Muha
    • Novosti

    U POTRAZI ZA ANDOM je serija članaka akademskog slikara Muhameda Kafedžića Muhe. Članci se objavljuju svakog ponedjeljka u 12 sati. Čitamo se i slijedećeg ponedjeljka…
    http://muhaonline.com/

    Autor: Muhamed Kafedžić Muha

    Ničija nije do zore Godzila

     

    ©Muhamed Kafedžić Muha

    ©Muhamed Kafedžić Muha

    Ustanem ujutro i uz jutarnju kafu žena me upita, a šta bi mogli danas. ´Ajmo do Godzile. Joj, kaže, mojne, kakav Godzila kakvi bakrači. Reko pravi Godzila, nije daleko, sunčano je, možemo prošetat lagano, tu je odmah ispod Seijogakuen Mae, nismo išli dole. Joj ba nemoj i tako to. Reko žemska glavo, Godzila, dica se mogu poigrat sa njim, sunce, šetanjac rijekom, opušteno. I kao što obično biva, pametniji popušta, tvrdoglaviji bidne predsjednik USA, spakujemo se i laganeze, do Seijo Anpaman Mae (prekrstila stanicu u mene mi čer) i haj da prođemo ovda, ima neki park možemo tu napravit pauzu. I fakat, novi park romantičnog imena Seijo 3 – blok Zelena površina, tu je odmah pokraj osnovne škole Meisei, prati rub škole i neku nizbrdicu. Nije neki park samo 20 000 m2, bila nekad neka šuma tu na  Kokubunji litici, pa tako i ostavili, da se nađe. Ima i mali potočić, ono k´o planinski. Radnici nešto čiste, sređuju, neko staro drvo, sve okružili upozorenjima, a uklanjaju neke grane sa zemlje. Mi sjednemo i posmatramo šta to oni rade i usput popijemo sok i pojedemo po bananu. Kaže žena „dićemo sad“, reko „ajmo nizbrdo“. Mi nizbrdo kad dica iz škole sjede na stepenicama sve do podnožja i crtaju biljke koje se mogu naći u parku. Opušteno. Mi ozareni, samo što nismo rekli, mogu li i naša sa vama, evo uzećemo papir od ovog dječaka i olovku od ove djevojčice, nije problem… naravno nismo to uradili ali smo uredno razmijenili koji Konichiwa i Hi i Hello. Iskreno, malo drugačije naselje, više stambenih kompleksa, ali nekako mediteranski, k´o naše Ploče (mislim Hrvatske Ploče za ove koji su rođeni u post-Jugoslovenskim etnički čistim državicama). Kaže žena, kad će taj Godzila, reko ženo, ćuti i diši ovaj svježi proljetni morski zrak, k’o da more nije udaljeno samo 15km odavle. I tatamo mi tako kad ispred nas, Godzila.

    Helem, Toho Studio nam je u komšiluku, nekih 2km šetnje rijekom Sengawom, dok je sjedište na Shinjuki. E sad, ja fakat ne merem pisat o Toho Studiju, k´o ne zna nek sam sebi pukne jedan vaspitni šamar i nek se obrati googlu i wikipediji. Na velikoj raskrsnici sa južne strane gdje je glavni ulaz u Toho studio nalazi se ogroman mural Godzile, ali ono old school Godzile, ne ove američke dinosaurske  žabokrečine. I taj je znači izlet ispred naske. Ja od sreće malo pišnem. Grlim i ljubim dicu isto k´o da nam se drug Tito ukazo. U meni religijski zanos k´o da mi se Gospa na Međugorju ukazala, samo što je u ovom slučaju oprave. BTW, desno od Toho studija je veliki shopping mall Kojima x Bic Camera sa Summitstore supermarketom u prizemlju. O ovome drugi put. Poslije prvobitnog oduševljenja lagano prođemo podno kapije i kroz grane drveća naziremo 7 samuraja. Na glavnom ulazu nalazi se ogroman mural 7 samuraja Akire Kurosave.  Toshiro Mifune u prvom planu, 4-5 metra visine. Inače, oduvijek sam želio bit Mifune ali više u ulogama Yojimba, ronina lutalice ili Riđobradog, karakternog provincijskog doktora. A ispred ulaza u zgradu statua Godzile, najvjerovatnije urađena prema kalupu originalnog odijela.  Meni suze štrcaju, 100 miliona fotki pravim, dica se penju na Godzilu, ženi već sve dojadilo, a ja ne merem da se odvojim, ja bih najradije sofru razvio i rakije i meze iznio da se sa Godzilom zapijem.  Ah da, umalo da zaboravim, ima i mural Mothe al sa druge strane studia, tuda ću proć nekad poslije, pa ću stavit fotku kad budem o Kojima X Bic Camera pisao. Helem, Sengawa prolazi kroz kompleks Toho Studia dijeleći ga na produkcijske zgrade i hale za setove. Mi lagano krenemo kući šetalištem pokraj rijeke. Ograda je ukrašena plitkim reljefima Godzile i filmske kamere. Kao što sam već pisao za Ultraman ulicu, svaka veća kompanija uvijek gleda kako da se oduži ljudima u naselju u kojem posluje. Pa tako i Toho Studio.

    Malo dalje od Toho Studia prođemo pokraj Kuroganeya marketa što je japanska verzija OBI-a. Ovaj naš ima veterinarsku stanicu i motel za kućne ljubimce. Ja sam neke daske uzimo i konto sam uzet japansko radno odijelo sa maramama, ali jednostavno sam to smetnuo sa uma. Ono da se foliram dok slikam Veliki talas negdje na zidu.

    Tri kratka videa posvećena muralu Godzile mogu se pogledati na stranici Toho Studia: www.tohostudio.jp

    Kako su mi neki od prijatelja skužili da sam „za oprave“ u Tokiju, po mojim postovima na facebooku, počeo sam dobijati upite od sasvim normalnih Bosanaca (u ovo spadaju i Bošnjaci i Hrvati i Srbi i Ostali koji su rođeni sjeverno od Ivan Sedla unutar međunarodno priznatih granica BiH) i još normalnijih Hercegovaca (k´o u prethodnom slučaju samo južno od Ivan Sedla) da li sam se već susreo sa svim perverzijama nenormalnih Japanaca koje su oni gledali na TV, youtubetu ili tražili po internjetu. Te jel imaju one loptice sa prljavim ženskim gaćicama na svakom koraku, jel gejše zavode ulicom, jel… Helem, pornografija kao takva nije uopšte toliko zastupljena u svakodnevnom životu,  niti je toliko evidentna. Za primjer ću uzeti prosječan štand koji se nalazi u svim granapima. To je štand sa mangama, novelama i magazinima i prvo što upada u oči jeste da nema izravne golotinje, erotskih pin up naslovnica i ilustracija; ima ali nigdje nema raščerčenih koka k´o na našim trafikama. Razlog je veoma jednostavan, pornografija kao takva je zakonom zabranjena u Japanu. Pa tako ako je npr. napolju jak pljusak ili vjetar, kraj ovog štanda možete vidjeti salarymane kako listaju neki erotski magazin,  stay home wife koja lista neki magazin ili ljubavnu novelu, srednjoškolce i srednjoškolke koji listaju mange ili malu djecu koji listaju Doraemon ili Anpaman mange za djecu.

    Da bi smirio strasti napisat ću par riječi o japanskoj veš mašini. Kao prvo, pranje je samo sa hladnom vodom i to je zbog toga da bi se smanjila potrošnja električne energije. Drugo, reguliše se količina utrošene vode za pranje, a ne toplina vode. Naravno, da bi se uštedila voda.  Neki modeli su povezani sa kadom, pa se koristi voda od banjanja kao voda za pretpranje.  Tu su još dugmad kojima se određuje koliko je prljava odjeća pa na osnovu toga mašina određuje jačinu centrifuge i način pranja. Ljeti je dovoljno da properete malo oznojenu odjeću tako da smanjujete potrošnju vode i struje.  Kao što sam već pisao, račun za odvod i reciklažu prljave vode je duplo skuplji od potrošnje čiste vode. Al da ne završim vako suhoparno, citiraću našeg vrlog džematliju, stihoklepca i nadasve bošnjačkog deda mraza koji uvijek ima paštetu u džepu „šta to, zato, šta to-zato ima Mujo? Naš, Mujo i dalje ima dobru ćunu“. Hebeš vodovod i kanalizaciju kad imaš dobru ćunu (i pjevača da vazi o istoj).

    U sljedećem broju čitajte „Rezime 3 prve sedmice u Soshigayi“ – o težini navikavanja na dobro.

    | Fotografije |

    Podijeli

    Iz arhive