U POTRAZI ZA ANDOM je serija članaka akademskog slikara Muhameda Kafedžića Muhe. Članci se objavljuju svakog ponedjeljka u 12 sati. Čitamo se i slijedećeg ponedjeljka…
http://muhaonline.com/

Autor: Muhamed Kafedžić Muha

Gradilište i vreli uštipci

Ustanem ujutru, izletim da uzmem pavlaku i jogurt za doručak, provjerim poštu, kad tamo dvije koverte naslovljene na moju dicu. Otvorim, unutra neki formulari, povratna koverta, kontam da nije za osiguranje, al´to smo već predali. Odem do recepcije u domu, rekoh dobio sam ovu poštu izgleda ozbiljno pa da upitam šta je. Na to će mi teta za pultom, to vam je doplatak od opštine za djecu, popunite formular i ubacite u sanduče i sve će bit ok. Na to ja popizdim, kakav brate doplatak, pa ja sam ovde samo na par mjeseci, nisam ja plaćo porez, nisam ja Japanac, znaš li ti bona da kod nas toga nema i niko se ne žali… Teta gleda u mene, smireno, ne skida osmjeh s lica, kaže, ma samo vi to popunite i pošaljite biće sve OK. I mi to popunimo i pošaljemo i za tri dana dobijemo odgovor da će nam doplatak biti uplaćen na račun. O sumi ne smijem ni pričat jer me je strah da ne prouzrokujem socijalne nemire u entitetu, a možda čak i u državi. U ovoj zemlji se ne talasa, ćuti, dobro je, može i gore, samo da baja ne galami.

Poslije doručka izlazimo napolje da se dica istrče u parku. Na google mapi sam upratio neku prodavnicu za koju su mi lokalne mame rekle da je diskont prodavnica, da ima malo veći izbor povrća od Seiyu supermarketa,  ali da je roba najvjerovatnije iz Kine ili Tajvana, ne japanskog kvaliteta. Što znači- ili je povrće starije od 3 dana ili izgledom ne zadovoljava ukus Japanaca. Pošto meni nijedno od to dvoje nije važno, a u blizini je, odlučimo mi ipak da provjerimo taj kvalitet. Na putu prema prodavnici, dvije ulice od našeg stana, ogromno gradilište. Ljudi grade veliki stambeni kompleks, radi veliki kran, ograda od 2,5 metra, na nekim dijelovima od pleksiglasa da se može provirit. Pokraj ulaza na gradilište stoji stariji radnik koji se izvinjava prolaznicima zbog radova. Inače svaka kompanija ima svoje saobraćajce  i radnike za izvinjavanje. Oni regulišu saobraćaj za vrijeme radova i više puta sam vidio efikasnost ovog pristupa. Svi se trude da neometano rade svoj posao. Zgradu inače radi Nissan Rinkai grupa, ono, gradili su aerodrome i tako to po Japanu, veće projekte možete pogledati na njihovoj stranici. Što me je stvarno fasciniralo jeste brojač buke, koji u slučaju da se desi veća buka od dozvoljene, zasvijetli i uključi alarm. Onda radnici izađu sa gradilišta i idu do kuća i zgrada u okolini da se izvine za nastalu buku.  Da ponovim, ovo gradilište je možda 500m udaljeno od našeg stana, nismo ga ni na koji način primijetili dok nismo prošli pokraj njega. Nema zastoja na ulici, blata, buke, smeća itd.

Helem, uspostavi  se da je diskont jedan iz lanca Jason diskonta u Japanu, inače poznati lanaca super marketa u Kini i Tajvanu. Onako između Merkatora i Konzuma, međutim daleko veći izbor povrća po pristojnim cijenama. Uzeo sam raznijeh paprika da napravim neki sataraš i još neke piletine u marketu, žena kaže mogli bi i juhu neku napravit i tako i bi. Danas nam dolazi u goste prva Bosanka koja živi u Japanu u posjetu. Znate ono, kad sretnete jarana iz srednje škole na Crkvičkom groblju za bajram, čija je sestra bila u Japanu prije par godina i on je ono totalno OK lik, i kažeš mu sav sretan da ideš živjet u Tokijo par mjeseci sa familijom  i on na to kaže čut ćemo se, moja od žene sestra, AKA jetrva živi u Japanu. I heto tako se mi povežemo. Helem, naša drugarica živi u Tochigi regiji u blizini Utsunomije, u sjevernom dijelu Kanto regije, što je na pola puta do Fukushime. O ovome ću poslije jer ćemo joj ići u posjetu uskoro.

Pošto nemamo špore, svako malo smo pravili uštipke na koje bi tanko mazali pavlaku jerbo je skupa k´o da je kavijar, a obilato džemove.  Imali smo i teglicu ajvara, uredno prošvercanu, iz drage naše (Makedonije).  Malo uštipaka, malo sataraša, i eto gozbe. Da zasladimo drugarica nam je donijela  svježe jagode iz Utsunomije, koje su 100% bolje i duplo jeftinije od onih što se prodaju u Tokiju, i japansku cheesecake tortu(icu).  Onda kafa i priča poče… otkud vi, otkud ti… itd.

Iskreno, najvažnija stvar koju trebate uraditi kad dođete u Japan živjeti jeste da nađete nekoga iz regije, k´o već živi i radi tu, ali ne predugo, već taman toliko da se sjeća kulturoloških razlika između Bosne i Japana, ta da vam može dati par praktičnih savjeta koji zlata vrijede. Od Japanaca ovakve stvari ne možete očekivati jer su to stvari koje oni uzimaju zdravo za gotovo i nemaju pojma da smo ustvari mi totalni vanzemaljci, a od onih koji su se duboko ukorijenili u Japanu, ne možete očekivati ovakve savjete jer je za njih već život u Japanu ustaljen i te razlike su se stopile. I ako imate kakvu bosansku porodicu sa dicom u Japanu i to je zgoditak. I naravno nađite sebi Bišćanina, al o tome poslije. Mi njoj ispričamo svoj film i onda ona nama ispriča svoj, koji u kratkim crtama ide ovako – nakon što je spoznala u kojoj crnoj rupi živi dobila je potrebu da pobjegne što dalje od nje, sasvim logično za svakog k´o ima imalo soli u glavi. Kao nastavnica engleskog jezika bila je na tromjesečnom usavršavanju u Japanu i Japan joj se svidio, te je odlučila da se vrati da u njemu živi i radi. I tako svi strani nastavnici engleskog jezika u Japanu rade za jednu eikaiwu (privatnu školu engleskog jezika) što joj omogućava jedan jako ispunjen i pristojan život.  Fakat.  Jest da je rad, red i disciplina ali isto tako tu su putovanja i festivali, praznici na kojima se čovjek fakat odmori i riješi svakodnevnog stresa.  Jer koliko god Japanci „vole“ radit, usto tako vole da se opuste i da uživaju. Ono, uživaju i slave punim srcem.

Nakon što smo je otpratili do Sijogakuen Mae stanice, odlučimo se za jedan mali šetanjac od nekih 7 km čisto da još malo istražimo sjeverni dio Kamisoshigaye i rijeke Sengawe.  Otprilike, kao kad bi sad prošetao od Zemaljskog do Bentbaše i nazad, samo sa uređenim šetalištem, čistom rijekom mjesto kanalizacije, bez auta i bijesnih ljudi koji reže obliveni svojim upaljenim egom. Opušteno. I naravno otkrijemo novi šinto hram – rokusho hram sa kamenim temeljima, sastavljen od jednog većeg i 5 manjih svetilišta, ukupno 6 (roku na japanskom).  Mrkli mrak, nigdje nikoga, upaljeni reflektori osvjetljavaju statue lisica i planinskih lavova i prizivaju iz memorije scene iz Ghiblijevih anima, sve očekuješ da će odnekud šestorepa lisica iskočit ili će se pojavit mačak zvani Mjesec i progovorit čistim banjalučkim naglaskom „čowa-buraz ´esi mi dobar!?“  Helem, moji se pomole, bace novčić i lisici i lavu i lagano se uputimo nazad kući.

Usput uzmemo svjež krastavac za doručka, iz jedne farme u komšiluku. I kad kažem uzmemo, to ne znači da smo ga sami uzbrali ili ti ukrali i počeli bježat u pravcu kuće, već imaju tu, kraj njive, male vitrinice u koje ubaciš 100 ili 200 yena i uzmeš sebi  svježe povrće.

U sljedećem broju čitajte „Ničija nije do zore Godzila“ – o mom komšiji Godzili i možda par riječi o pornografiji ako bude bilo mjesta.

| Fotografije |