U POTRAZI ZA ANDOM 1
  • 2016-10-10
    • Autor: Muhamed Kafedžić Muha
    • Novosti

    U POTRAZI ZA ANDOM je serija članaka akademskog slikara Muhameda Kafedžića Muhe. Članci će se objavljivati svakog ponedjeljka u 12 sati. Ovo je prvih od njih. Uživajte do sljedećeg ponedjeljka…

    http://muhaonline.com/

    Autor: Muhamed Kafedžić Muha

    U nedostatku pametnija posla odlučio sam saliti svoja tužna sjećanja na Japan u ovaj portal. Tužna kažem zato što je tužno da me samo sjećanja na Japan drže koliko- toliko razumnim u ovom jadu i čemeru, da si bol ne pričinim – parafraziram suvremenog romskog pjesnika čije pjesme ljudi iz balkanske regije rado pjevaju u polugolim stanjima te se zalivaju rakijom i pivom, a prazne flaše razbijaju od glavu da bi probili opnu realnosti i ušli u neke više tokove svijesti, ne bi li dosegli instant nirvanu. Pišem, i ako sam slikar, jer je jeftinije, a i jako je popularno pisati gluposti i lijepiti iste na internjet, neko nekad pročita tekst, neko lajka zbog naslova, a većina lajka jer je neko drugi lajko. Lajkove portali vole jer od lajkova žive. Ja ne živim od lajkova već od ljubavi, i povremenih izleta u zemlje sa realnim ljudima i realnim problemima i iskrenom željom da se ti problemi riješe. Kao što već rekoh, pišem jer ne slikam, a ne slikam jer kome da slikam, kad svi misle da mogu sa završenom likovnom akademijom da se slikam. Aman. Iskreno, iskoristit ću ove trenutke da sortiram fotografije iz Japana, njih 12,5 hiljada, a i vama ću da pokažem neke, njih 3. Vama pišem malim slovom, jer vas ne cijenim nit´ poštujem. A pošto sam ovaj uvod tako dobro zacrnio mog´o bih i početi sa odlaskom i sletanjem u obećanu zemlju Japan, ili možda počet pisat pjesme za Radiohead, ako mi drug Thom Yorke to dozvoli. Ka što se vidi iz priloženog, tekst ću pisati u stilu epileptičnog Bosanca i ´ercegovca sa teškim disocijativnim i regionalnim poremećajem psihe. Pa da.

    Prije polaska u obećanu zemlju napravio sam spisak mjesta koje trebam posjetiti, stvari koje moram vidjeti. Na tom spisku su se našle tri crkve Tadao Anda. Dvije u Osaki i jedna na Hokaidu. I ako ja ne limvo arhitekte, jer nema stvari koju arhitekta ne može uradit ili ne poznaje bolje od nekog stručnjaka za te stvari. Npr. arhitekta vam može porodit ženu, do trenutka kad porod počne, onda dođe do komplikacija. Isto važi i za mašinske inžinjire. Nevjerovatno je šta sve ti ljudi znaju. Ako ti stvarno treba neka pomoć u životu, odmah se obrati arhitekti il´ mašinskom inžinjiru. Ne gubi vrijeme na doktore, psihijatre, para-psihologe i nane što salivaju stravu, već odmah arhitekti na vrata i on će ti objasnit šta sve trebaš i kako trebaš da bi bio beton. Mene je Matrix nagradio da sam okružen arhitektima i mašinskim inžinjirima, baggio mi je arhitekta, žena u kuma mi je arhitekta, jedno 8 ´arana su mi arhitekte i dvi ´aranice. Kao što se vidi ja sam bogat čoik. A imam i jedno 5 mašinskih inžinjiraca za svaki slučaj, da se nađe ako arhitekte podlegnu pod pritiskom i zavuku duboko u svoju introvertnu psihu. Sva sreća i pa ovaj tekst pišem za arhitektonski portal. Beton! Ja volim beton, i Ando voli beton i ja volim kako Ando tretira beton isto k´o da je mramor. Zbog toga se i ovaj tekst zove u potrazi za Andom. U potrazi za armiranom betonom ( Tekkonkinkreet ´naa?). Ovi što su imali sreće u životu pa se nikad nisu susreli sa Zen´com i Nitzaškim dijalektom nek primijene prevod na prijašnjoj rečenici (pp. naa? – nitzaški dijalekt, a ne japanski sa značenjem retoričke upitne poštapalice „znaš!?“ ).

    Već jutarnje sunce na aerodromu u Beču počelo je da najavljuje promjenu realnosti nabolje. Nešto bi toplije od onog što ostavih iza sebe u Šeheru. Dica skaču i vrište u restoranu, ljubazna konobarica him se smješka, kaže „Baš su živahna“. Kontam u sebi i ti bi bila živahna da si izašla iz Bosne. Ćerkica izdržala svoj prvi let avionom, i sprema se na drugi, 12 sati dug. Sad će odmah neko reć´ „hebo jest daleko“, međutim bliže je Tokijo avionom nego Ljubljana – Sarajevo autobusom. Ja poučen prijašnjim iskustvima dalekometražnih putovanja, navaljo crtanih filmova na svoju vjernu hendheld konzolu, PS Vitu – hvali se ime njeno, napunio dva power banka, i još nekijeh sitnih aplikacija i gadgeta k´o Batman pred ulazak u Arkham Asylum. Pustiše nas da se prvi ukrcamo k´o da smo VIP, helem jedna od prednosti kad imaš malu dicu, uredno se smjestišmo u dodjeljena sjedišta, što meni izgledaše kao sjedišta njakog svemirskog shuttlea iz Odiseje 2001, onog odmah sa početka filma. Zadnji put sam letia dalje od Evrope 2008. tako da nisam bia upoznat sa upgradeima u avioindustriji. Dica gledaju tablete ugrađene u sjedištima, već udaraju po ekranu ne bi li iz njih iscidili svjetlosne efekte. Ja lagano pobriso sve spremljene crtane filmove, stavio power bankove u torbu, izvadio USB kabal i namignuo nasmješenom USB portu. Poleti avion, ugasiše se svjetla, dica šaltaju sa jednog na drugi crtani, žena uzdiše uz neku britansku dramuštinu, ja igram Xenogears sa PS1, milina. Ustanem se da se riješim viška tekućine u tijelu i ugledam da je budućnost došla. Putnici ogromnog svemirskog broda, uključeni u male ekrane, bivstvuju.

    Podijeli

    Iz arhive