Autorica: Lucy Dinnen

In the world of open source there are no bystanders looking at finished products, everyone is invited into the process and can come along for the ride. No single author remains; collective ambition, work and processes are available to us all. We have without realising it started participating in a large and expanding social cybernetic system where we can all alter the information loop.

Making is not new, the tools with which we are making are (relatively) new, and the access to seeing what is being made, how to make it and how to turn it into a business has changed but making as a way to realise ideas, hasn’t. What the open revolution does is bring closer the ability to make each other’s design and to share the sense of authorship in design. This deviation from the traditional authorship model spans beyond the open source revolution; in the case of start-ups like Knyttan, a young trio from London who make every piece of knitwear bespoke on order and allow you, to use their software to design your own garment. You are an active participant in the design and making of your garment. Knyttan, like so many others, are sharing this once hidden process with you- they are sharing the authorship and passing on the ownership.

Image from https://www.unmade.com

If Roland Barthes was writing now about open source, what would he say? He would remind us the author is a figure who has never been; it is a construct out of step with this time. While social media encourages us to curate identikit selves, the open revolution proffers difference through collaboration and collective action.

The open source maker revolution connects us directly with the provenance of our stuff, anything, potentially, everything. From houses, most notably in the wikihouse model, to furniture and objects, for example the opendesk model, to historical artefacts.

The artist Morehshin Allahyari, in her recent work “Material Speculation”, has 3D printed replicas of the ISIS destroyed monuments of the Mosul Museum in Baghdad. Inside the replicas Allahyari has stored the source files of the print; these are passed along, and we are encouraged to print more monuments, not just to preserve but to make more heritage. We have available to us files and data with the possibility to source, use, change, upload, cut, print and build, and re-build, history.

This unprecedented access to data and the ability to create and influence our own ‘stuff’ empowers us against the traditional model of supply and demand of goods and to some extent services. For some this liberation is a revolution in making and in purchasing. For others, it’s just a way to encourage us to consume differently, to fill our hard drives with intangible files and data, to continue to collect, store and consume. Perhaps it’s a little of both.

What does stand out within the open source field is the involvement of us. Is everyone now a potential entrepreneur? The word ‘making’ is now a discrete economic entity. A paper released in 2015 by Deloitte attempts to put the making economy into perspective. According to the report in London alone ‘making’ is an industry that contributes up to £1.9 billion GVA and supports up to 30,000 jobs. However this is only the tip of the iceberg. This figure relates to productivity, industry and companies. The open source revolution takes this figure and exponentially multiplies it. There is now the opportunity for many more individuals to be designers, makers, coders.

Image from http://www.morehshin.com/material-speculation-isis/

This has been creeping up on us all for a while. From normcore fashions on the catwalk and street style blogs, to the excitement that follows the tech industry across the globe, geek is cool and everyone is proud to code and make. However there are limitations: access and education. Can we get beyond a situation where the few code for the masses? Can the masses individually participate, not just use but make and change? Can we get going with a new social cybernetic system; a social feedback loop where with each addition and subtraction to a file we are altering the loop and giving something back?

I don’t know. But we have some good building blocks. Firstly, open source might be the ultimate in collective ownership. Open source is a challenge to ownership of data; it is a way to share data with everyone. To remove the privilege of access and the elitism which is arguably part of the economic system of design, and to hand that over to the public, is a huge leap forward in a fight for social equality and collective action. We renounce the pedestal of the singular author.

Secondly; open source is the ultimate in collective design. It is the availability of files and code to be downloaded manipulated and re-uploaded. To continually evolve and improve what’s available. To work as a collective, not a room of invited people but a generative, public process of change and advancement. Allowing us all into the process.

It is at the intersection of both of these that we can create a social cybernetic system. Whether we refer to it as a circular economy, or a feedback loop, is perhaps second to the importance of believing in its power. This is how open source opens up the collaborative conversation. Unlike sociocybernetics, this is not a social system, this is the collective aspiration to make something better and more tailored to the individual and to all be involved in its generation and extrapolation.

In the 1970s Stuart Brand created the Whole Earth catalogue, a way to circulate and share reviews and ideas, an analogue predecessor to the google generation and perhaps a founding model of the open source economy. It’s not about selling the product; it’s about sharing the process. Sharing the process and allowing people to contribute is a social cybernetic system. It also creates a wealth of productivity tapping into previously uncharted areas of public productivity. The loss of a financial system based on authorship as the commodity, is replaced by a new type of productivity in the economy. Whether this is a revolution or a natural progression is yet to be seen, what is clear is that if we embrace the open source economy it will empower us to be more than the sum of our collective parts.

Published by Lucy Dinnen on 21 September 2015 at OpenMaking.is

SMRT AUTORA I USPON SOCIJALNE KIBERNETIKE

Objavila Lucy Dinnen 21. 09. 2016. na OpenMaking.is

[Otvoreni softver (eng. open source) predstavlja softver sa kojim se može neograničeno manipulisati, u smislu kopiranja, mijenjanja i daljnjeg distribuisanja neograničenom lancu korisnika. Slobodni softver predstavlja bez autorskih prava, tj. tretira se kao javno vlasništvo.]

U svijetu otvorenog softvera nema gledalaca sa strane u gotove proizvode, svi su dobrodošli biti dio procesa i mogu učestvovati. Ne preostaje nijedan autor kao pojedinac; kolektivna ambicija, rad i procesi su nama svima dostupni. Počeli smo, nesvjesno, učestvovati u velikom i rastućem socijalnom kibernetičkom sistemu gdje svi mi možemo napraviti promjenu u mreži informacija.

Stvaralaštvo nije novost. Alati s kojima gradimo su (relativno) novi: pristup viđenju šta je napravljeno, kako je napravljeno i kako to pretvoriti u biznis se promijenio, dok izgradnja kao predstava ideje, nije. Ono što otvorena revolucija čini, jeste da zbližava mogućnosti drugih da dizajniraju jedni drugima i da dijele smisao autorskih prava u istom. Ova devijacija od tradicionalnog autorskog modela ima raspon izvan revolucije otvorenog softvera; kao u slučaju novoformiranih firmi poput Knyttan-a, gdje ste aktivni učesnik u dizajniranju i pravljenju vlastite odjeće. Knyttan, kao i mnogi drugi, dijeli ovaj, nekad skriveni proces, sa Vama – oni dijele autorska prava i prenose posjedovanje djela.

Kad bi sad Roland Barthes pisao o otvorenom softveru, šta bi rekao? Podsjetio bi nas da je autor ličnost koja nije nikad bila; to je zapravo ideja izvan granica vremena. Dok nas socijalni mediji ohrabruju da biramo rekonstrukciju sebe, otvorena revolucija pruža različitost kroz kolaboraciju i kolektivno djelovanje.

Stvaralačka revolucija otvorenog softvera nas direktno povezuje sa porijeklom naših stvari, bilo čega, potencijalno, svega. Od kuća – prije svega u WikiHouse modelu – do namještaja i predmeta poput Opendesk modela, pa sve do historijskih građevina.

Umjetnica Morehshin Allahyari, u svom nedavnom radu „Material Speculation“, posjeduje 3D štampane replike uništenih spomenika od strane ISIS-a, koji se nalaze u Mosul muzeju u Bagdadu. Unutar replika Allahyari je pohranila izvorne datoteke za štampanje, gdje se one dalje dijele sa javnošću. Ohrabreni smo da štampamo što više spomenika, ne samo da se sačuvaju, već da se napravi i kvalitetnija baština. Na raspolaganju su nam datoteke i podaci sa pristupom izvoru, korištenju, promjeni, postavljanju, rezanju, printanju, te građenju i obnovi, historije.

Ovaj, bez presedana pristup podacima, kao i mogućnost kreiranja i utjecanja na naše vlastite ‘stvari’, nas osnažuje protiv tradicionalnog modela ponude i potražnje robe, a donekle i usluga. Za neke, ovo oslobođenje je revolucija pri izradi i kupovini. Za druge, to je samo način da nas ohrabri da trošimo drugačije, da popunimo naše hard diskove sa nematerijalnim datotekama i podacima, da nastavimo prikupljati, čuvati i trošiti. Možda čak i oboje pomalo.

Šta se ističe unutar područja otvorenog softvera jeste naša participacija. Jesu li svi sada potencijalni poduzetnici? Riječ ‘stvaranje’ je sada diskretni ekonomski entitet. Rad objavljen 2015. godine od strane Deloitte-a pokušava da stavi stvaralačku ekonomiju u perspektivu. Prema izvještaju u Londonu, samo ‘stvaranje’ je industrija koja doprinosi do 1,9 milijardi funti bruto dodane vrijednosti, te omogućava do 30.000 radnih mjesta. Međutim, ovo je samo vrh sante leda. Ova brojka se odnosi na produktivnost, industriju i firme. Revolucija otvorenog softvera uzima ovu brojku i eksponencijalno je umnožava. Tu je sada prilika za mnogo više pojedinaca da budu dizajneri, proizvođači i šifranti.

Ovo nam se svima sprema već neko vrijeme. Od unisex trenda (eng. normcore) na modnim pistama i street-style blogova, do uzbuđenja koje prati tehnološke industrije širom svijeta; geek stil je popularan i svi su ponosni da kodiraju i stvaraju. Međutim, postoje ograničenja: pristup i obrazovanje. Možemo li doći izvan situacije u kojoj njih tek nekoliko kodira za mase? Mogu li mase pojedinačno sudjelovati, ne samo koristiti, već i napraviti promjenu? Možemo li krenuti sa novim društvenim kibernetičkim sistemom, društvenom petljom povratne informacije gdje sa svakim dodavanjem i oduzimanjem unutar datoteke mi mijenjamo tu petlju i dajemo nešto zauzvrat?

Ne znam. Ali imamo neke dobre temelje. Prvo, otvoreni softver može biti krajnji princip u kolektivnom vlasništvu. Otvoreni softver je izazov vlasništvu nad podacima; to je način da se dijele podaci sa svima. Način da se ukloni privilegija pristupa i elitizam – koji je nedvojbeno dio ekonomskog sistema dizajna – te da se preda u ruke javnosti, je veliki iskorak u borbi za socijalnu jednakost i kolektivnu akciju. Mi se odričemo pijedestala autora kao pojedinca. Drugo, otvoreni softver je najviši princip u kolektivnom dizajnu. To je dostupnost datoteka i kodova koji se preuzimaju, manipulišu i ponovo postavljaju i smisao da se stalno razvija i poboljšava ono što je na raspolaganju. Raditi kao kolektiv a ne kao grupa pozvanih ljudi, te postaviti generativni, javni proces promjene i napretka, pri čemu nam je dozvoljeno da svi budemo dio procesa.

To je na presjeku oba koncepta da možemo stvoriti socijalni kibernetički sistem. Bilo da gledamo na to kao kružnu ekonomiju ili povratnu petlju, možda je tek drugo po važnosti vjerovanja u moć istog. Ovako, otvoreni softver otvara kolaborativni razgovor. Za razliku od socio-kibernetike, ovo nije društveni sistem već kolektivna težnja da se napravi nešto bolje i više prilagođeno individualnom, te da svi budu uključeni u njenoj generaciji i ekstrapolaciji.

U 1970. Stuart Brand je stvorio „Whole Earth“ katalog, tako da cirkuliše i dijeli recenzije i ideje, predstavljajući analognog prethodnika google generacije, kao i možda osnivački model open source ekonomije. Ne radi se o prodaji proizvoda; radi se o dijeljenju procesa. Dijeljenje procesa i omogućavanje ljudima da doprinesu je socijalni kibernetički sistem. Stvara se bogatstvo produktivnosti zavirivanja u prethodno neistraženim oblastima javne produktivnosti. Gubitak finansijskog sistema zasnovanog na autorstvu robe, je zamijenjen novim tipom produktivnosti u ekonomiji. Da li je ovo revolucija ili prirodni napredak ostaje tek da se vidi, ono što je jasno jeste da, ako se prihvati ekonomija otvorenog softvera, to će nas osnažiti da budemo nešto više od sume naših kolektivnih dijelova.