Malo je objekata u gradu Sarajevu koji su svojim sadržajem i prostorom utjecali na kulturu i duh stanovništva kao što je objekat KSC-a Skenderija. Danas se sjećamo vremena uspjeha kulturnih i sportskih manifestacija održanih u objektima Doma Mladih i sportske dvorane “Mirza Delibašić” na Skenderiji. Ona je i danas mjesto inspiracije kulturnim i sportskim radnicima za stvaranje dobrih rezultata. Njenim eventualnim rušenjem ostali bi bez stvaralačakog identiteta.
Objekat, u arhitektonskom smislu, kao dobitnik Borbine nagrade za arhitekturu 1970 godine, najvećeg priznanja za graditeljstvo na prostorima bivše Jugoslavije ima poseban značaj u arhitekturi grada. Sadržaji unutar objekta i organizacija prostora su neponovljivi. Jednostavnim, savremenim pristupom rješena je složena funkcija objekta i ostvareno višenamjensko korištenje svih prostora.
Svaki detalj na objektu; od fasade, primjene stakla, formiranja ulaza,stepeništa,unutrašnje i vanjske ograde, obrade podova, plafona i pregrada predstavlja za sebe neponovljivi vrhunski dizajn i danas nedostižan.
Činjenica da su sve realizirali naši ljudi i naše firme daje posebnu vrijednost objektu i potvrdu tadašnjeg znanja naših ljudi u graditeljstvu. Sve to govori da ne postoji niti jedna fizibiliti studija koja može pokazati da je opravdano srušiti objekat Skenderije jer njene vrijednosti su nemjerljive brojkama fizibiliti studije.
Spominjanje potencijalnih investitora koji bi na prostoru Skenderije izgradili novi stambeno-poslovni centar dodatno uznemiruje jer naša iskustva sa velikim investicijama i velikim projektima su nikakva. Dovoljno je sjetiti se “Riverine”, “Bosmala” i “Buroj ozone” i konstatovati da se radi o promašenim investicijama i o potrošenom našem novcu, putem bankarskih kredita. Danas su to promašene investicije koje opterećuju naš razvoj.
“Riverina”planirana kao ogromno stambeno naselje na najljepšem prostoru grada, na Ilidži, na lokalitetu “ Parka Sastavci”, mjestu ,daru prirode gdje se sastaju dvije rijeke: Bosna i Željeznica i dalje ostaje zarobljen prostor, planskim dokumentima namijenjen nepostojećem investitoru i predstavlja prepreku stvarnom razvoju Kantona Sarajevo u tom području.
“Bosmal” kao projekat pokazao je svu našu servilnost prema “stranim” investicijama. Srušili smo sva dotadašnja pravila u struci da bi se izgradio objekat koji je dugi niz godina bio neuseljiv sa ogromnim dugom prema bankama.
“Buroj ozone” turistički centar sa velikim fontanama na našoj lijepoj planini Bjelašnici dovoljno je posjetiti i vidjeti da od toga nema ništa. Sve to izgleda jako tužno. Pitajte se zašto tada nije urađena fizibiliti studija? Brojke su nemilosrdne! Ni danas nije kasno.
Ako stvarno neko želi graditi novi suvremeni centar u gradu Sarajevu onda moramo iskoristiti to u pravcu razvoja i ispraviti jednu nelogičnost koja je nastala, nažalost, u najboljim namjerama već 1997 godine. Tada je Kanton dozvolio da se prostor kasarne “Maršal Tito” u centralnoj zoni grada, dodjeli Univerzitetu u Sarajevu za potrebe fakulteta.
Ipak i danas je vidljivo da je prostor današnjeg kampusa predodređen za moderni, novi, centar grada sa značajnom površinom lokacije. Cijena izgradnje novih fakulteta sigurno je manja od eventualne cijene rušenja postojećeg objekta Skenderije i izgradnje “nove” sportske dvorane i kao takva bi se mogla uklopiti u cijenu tržišne vrijednosti buduće investicije.
Zemljište kampusa daleko je veće od zemljišta kompleksa Skenderije i daje daleko veće mogućnosti u izgradnji i planiranju novih objekata. Jedna istinska fizibiliti studija bi pokazala prave smjernice i otvorila prostor kampusa potencijalnim investitorima za izgradnju novih objekata, čime bi grad dobio prave nove istinske prostorne i urbane kvalitete.
Datum objavljivanja: 19.02.2018.
