Svjedok epohe
Veliki filozof i arhitekta u pokušaju, prijatelj Adolfa Losa – Ludvig Witgenštajn – za arhitekturu kaže da je to, prije svega, gesta, potez, manir (die geste ) i to sasvim poseban. Napominjući da upravo naracija tog gesta, izdvaja svaku u tom maniru ili gesti izvedenu zgradu od pukog građenja , kao što ni svaki internacionalni pokret našeg tijela nije gesta.
To arhitekturu svrstava u umjetnost i odvaja od racija tehnike.
Odlazak ovakvih veličina neumitnost je vremena i zakonitost života, realan njegov slijed ali i momenat kada se svako od nas koji su djelili ovo vrijeme, sa ovakvim ljudima, treba da se upita, koliko je svjestan doprinosa i vrijednosti rada stvaraoca, kakav je bio akademik Ivan Štaus . Zato imam moralnu obavezu da se kao arhitekta, u ime arhitekata , koji to žele, ovim putem oprostimo od nekog, ko je svoj život posvetio afirmaciji profesije i zvanja arhitekte. Pokojni profesor se izborio svojim stavom životnim , svojim djelovanjem u ovom društvu i etičnošču koju je njegovao i štovao , do kraja života, da mu se pri spomenu imena, uvijek navede i vokacija za koju za koju je živio. Arhitekta Ivan Štraus, sa skoro religioznom posvećenošću, živio je istinski život arhitekte, čija su djela postali znaci i simboli vremena, ostvarena i otisnuta u prostoru, to su svjedočanstva dosega misli društva u tadašnjem trenutku.
STVARAOC, kao pojam, kako često arhitektu znaju prozvati, je istinska definicija transedentalnosti ove profesije. Arhitekta je ŠAMAN – pripadnik društva , ali koji je sposoban iz tog platonskog svijeta ideja, spustiti među nas i ostvariti, materijalizovati nešto što je vidio i osjetio prije drugih. To je radost stvaranja. Sjećam se jedne anegdote sa pokojnim profesorom kada se mlađi kolega pohvalio da je završio konkurs deset dana prije predaje. Na što mu je profesor odgovorio:„Šteta , ja ću još deset dana uživati, do kraja roka za predaju konkursa!“. Tako je to bila definicija života profesora, jer kao monah ove struke, on je disao arhitekturu.
Profesor je neko ko se svojim djelovanjem i stavom izbori za taj realni autoritet koje ne donosi ni titula, ni pozicija, nego djelovanje i posvećen rad. Nažalost vema malo je bio prisutan na fakultetu, jer kao čovjek iz prakse sa ogromnim iskustvom i velikom erudicijom bio je “profesor“ – jer od takvih se uči, od onih koji se ostvare za svog života. Naš fakultet nažalost ne njeguje tu potrebnu simbiozu, prakse i skolastike. Znanje je iskustvo, a ne informacija – rekao je Anštajn.
Divno je u ovom instant vremenu pročitati esej „Iskustvo i siromaštvo“ od Waltera Benjamina , koji još trideset godina onog prošlog vijeka naslućuje ono što je danas očigledno – plitkost i površnost vremena. Tada se on pitao kako nestaje ljudi koji prenose iskustvo, u toj pobjedi tehnike i tehnologije nad nama gubimo svoju humanost.
Kada umre starac u pustinji, kao da si biblioteku spalio, nestane svog tog danas moderno zvanog “know-how“ ! Upravo odlaskom profesora zatvara se jedna epoha , koja je sigurno najafimitivnija za ove prostore. Trebat će još istorijske distance da se to shvati. Zato ja mislim da je arhitekta Ivan Štraus ne samo svjedok, nego apostol te epohe. Diplomira kao generacija koja se školovala u tadašnjoj ”bogosloviji “, na današnjem ekonomskom fakultetu. Profesori su mu oni koji su utemeljili naš fakultet, koji su školovani vani i koji su izvršili taj transfer znanja i modernosti iz svijeta, koji u ozračju pobjede i stvaranja nove države, školuju generacije za budućnost. Iz optike današnjeg vremena to je idealno vrijeme za arhitekte. Tadašnji sistem društva koristi avangardnost arhitekture tog vremena kao svoj izraz. Tada, arhitektura na ovim prostorima je u korak sa svjetskim. To je evidentno, ne dovoljno verifikovano, i dobar materijal za istraživanje.
U tom ozračju obnove, progresa i potrebe za potvrdom takvog društvenog ustrojstva, stvara i potvrđuje svoje vrijednosti arhitekta Ivan Štraus. U tom vremenu kolektiviteta, izborio se za svoju “gestu kao arhitekta“.
Za one koji nisu od struke, njegovi objekti su utkani u urbanitet i sada su memorija vremena. Veliki su to pomaci i krupni urbani potezi za današnje vrijeme to bili, jer kraj grada bio je kod nadvožnjaka, na Čengić Vili. Tadašnja država imala je snage, pa je raspisivala velike urbanističke konkurse, za čitave nove gradove od sto hiljada ljudi – kao što je bio konkurs za Novi Beograd. Danas to radi samo Kina. Snagu tog vremena prezentuju upravo objekti koje je projektovao pokojni profesor. Samo u Sarajevu kad pogledate, kao uz glavnu arteriju stoje Unisovi neboderi, Holliday Inn – hotel, zgrada Elektroprivrede. Vidite odlučnost tog vremena, koju arhitektura Ivana Štrusa svjedoči.
Neboderi Unisa recimo, su sigurno simbol Sarajeva, nastaju kao poslovna zgrada kompanije koja zapošljava cca 60 000 ljudi, koja trguje sa cijelim svijetom i ponosno pravi svoje poslovne tornjeve u Sarajevu, a mi danas uspijevamo otvoriti samo velike granape – shopping centre. Narod dva nebodera prozva Momo i Uzeir, po radio humorističkoj emisiji, ali time i potvrdi djelo profesora, tom gestom da kad u sarajevu dobiješ nadimak, ulaziš u raju. Obični svijet prepozna snagu udvojenosti znaka, tih sarajevskih blizanaca, koji su se oduprli zadnjoj destrukciji nad ovim gradom, jer zaštićena “negor pločama”, armirano betonski skeletna konstrukcija pokojnog konstruktera Anića, kao i znanje koje je projektna kuća Arhitekt, pod autorskom strogom kontrolom Profesora Štrausa, provela i ugradila odbranila se, postala simbol otpora Sarajeva, jer ti zapaljeni neboderi, koji odoljevaju, a ne ruše se kao oni u New Yorku, nego prkose, znana je slika Sarajeva sa CNN-a. Ta namjera da se sruše, jasno govori o važnosti arhitekture profesora Štrausa za identitet grada.
Važno je podcrtati to silno znanje koje je ugrađeno i koje ova arhitektura svjedoči. To je Ivan Štraus bio čitav svoj život, neprikosoveni borac za savremenost. On sigurno pripada toj internacinalnoj liniji moderne, jer bio je u opoziciji na stavove njegovih profesora Najdharta i čuvenog “kritičkog regionalizma “ – kako teoretičari riječima oboje svoju misaonu gimnastiku. Zanimljivo bi bilo napraviti simpozij o tim dvjema strujama u arhitektonskoj praksi tadašnje BiH. Upotreba betona, zastakljenih fasada i veoma smjela, za tadašnje pojmove kada je dominirao brut beton i bijela boja, upotreba boja, stvorila je jedinstvenu i osobenu arhitektonsku gestu arhitekte Ivana Štrausa, koja će biti predmet nekih knjiga i doktorata, jer to je opus koji se mora zabilježiti.
Kod osnovne podjele na psihološke tipove Jung ih djeli na introvertne i ekstrovertne. Tako je i sa arhitektima, neki stvaraju iznutra prema vani, a drugi oblikuju sa vana prema unutra. Štraus pripada ovoj drugoj definiciji. Za njega je arhitektura prije svega objekat, skulptura, zasebnost. Poznato je da se nije volio baviti enterijerskim rješenjima. Sada će na osnovu sjećanja onih koji su radili sa njim trebati taj princip rada rekonstruisati. Nažalost dosta toga se trebalo uraditi, dok je profesor bio živ. Zato na nasljednicima je kao na stručnoj javnosti da se to uradi. Obavezuju nas i njegove knjige, koje su jedne od rijetkih knjiga o arhitekturi u ovoj našoj oskudnoj publistici takvih arhitektonskih knjiga. Profesor je imao snage, znanja da i pored te praktičnosti, prikupi i stavi važne podatke, u knjige za buduća pokoljenja. Posloži mnoge važne informacije za slijed arhitektonske misli kod nas, da uradi što mnogi profesori, koji penziju na fakultetu zaradiše, a da niti napraviše, niti napisaše išta relevantno, osim njihovih, rijetko kome potrebnih doktorata. I tu je profesor otvorio i pokazao put za mnoge arhitekte , koji treba da naprave knjige koje mogu biti veće i trajnije od kuća. Opus arhitekte Ivana Štrausa je kao “hagada“ epohe, koja se ostvarila u jednom društvu kolektiviteta i znanja, koje plitkost, neukost i zlonamjernost ovog vremena nije u stanju valorizirati pravilno. U ovom vremenu kad je slika ispred stvarnosti, kopija ispred originala, vremenu rijalitija, odlasci ovakvih ljudi i sjećanja na njihovo stvaranje, vrate nas u dubinu onog vremena.
Koliko je današnje vrijeme beznadežno i pored svog ovog tehnološkog napretka, toliko je vrijeme stvaranja u kojem djeluje kao arhitekta, Štraus, bilo ispunjeno progresivnošču i nadom u bolje . Ne treba to prošlo idealizovati, nego učiti od tog vremena, jer i on se borio sa glupošču koja izgleda neuništiva, ali tada su zvijezde drukčije bile raspoređene po tadašnju državu koja je bila priznata i znala šta hoće, za razliku od ovih današnjih državica. Doživio je afirmaciju da se sva ta epoha, stvaranja jedne države, taj restart države i monumentalnost tog vremena ovjeri, sada akteuelnom izložbom u MOMI U Njujorku.
Siguran sam da je uživao dok je surađivao na pripremi ove izložbe. Veliki je to život bio. Ispunjen i ostvaren. Takav je ostao do kraja arhitekta Ivan Štraus. Respektabilno je bilo ga vidjeti kada gordo, besprijekorno obučen, hodi Sarajevom. Neuk čovjek prepoznavao je u njemu čovjeka znanja i umjetnosti. Zato se vrijedi osvrnuti na tu važnu komponentu života Ivana Štrausa. On je do kraja života promovirao dignitet ove profesije, koja je danas dobro ugrožena jer sada obračunavaju naše usluge kao itison, po kvadratu. Svi vi mladi arhitekti, kao i oni koji su trebali doći na ispraćaj velikom arhitekti, znajte da se svakim svojim stavom koji nije uvijek bio odobren, jer profesor nije bio od kompromisa, se borio za respekt prema arhitekturi i arhitekti kao stvaraocu. Borio se za tebe arhitekto. Zato ovih dana neki mladi političari predlažu da se ulica u Sarajevu nazove po nekom preminulom američkom senatoru. Bolje i pravednije neka to bude po ljudima koji su grad gradili i gradom učinili. To bi bila mala zahvala grada za onog koga stvara.
Hvala vam profesore na svemu što ste učinili za arhitekturu.
AMIR VUK – ZEC
