Autor: Andrea Pavlović
Platform of European Memory and Conscienceje prije gotovo godinu dana, u aprilu 2017.godine, objavila poziv na internacionalni natječaj za spomenik posvećen svim žrtvama totalitarističkih režima 20. stoljeća.
Natječajem se tražila ideja kojom će se odati počast, bez iznimke, svim onim ljudskim životima koji su „uzaludno ugašeni zbog ideoloških i političkih previranja koja su potresala Evropu u prošlom stoljeću, ali ujedno i ukazati povjerenje Europskoj Uniji, kao jedinstvenom i mirovnom i demokratskom savezu, čija se snaga ogleda u onome što svi možemo naučiti iz prošlosti“.
Parafrazirajući motivacijske crtice iz javnog poziva i opisa onoga što se spomenikom željelo u konačnici i dobiti, dobiva se jasnija slika vrlo složenog, delikatnog i za one koji su u natječaju sudjelovali, zahtjevnog programa, u kojem je senzibilitet za suosjećanje sa žrtvama i, možda i još više od toga, onima koji ih se još uvijek živo sjećaju, bio gotovo jednako bitan kao i visoko razvijen osjećaj za prostor, estetiku, mjerilo i proporciju – jednom rječju, arhitekturu.
Na adresu Evropske platforme za očuvanje sjećanja i savjesti, pristiglo je 39 anonimnih radova iz cijeloga svijeta, a koji su potom bili pažljivo i dugotrajno razmatrani od strane multidisciplinarnog žirija, u kojem su se našla neka od imena čiji je autoritet u polju, ne samo memorijalnih objekata, već arhitekture uopće, nemjerljiv.
Tako su se ispred g.Tibora Navracsicsa (EU povjerenik), g.Geoffroy Coomans de Brachène (zamjenik gradonačelnika Grada Brisela), Lord Normana Fostera (zaista, treba li ovo objasniti ), gđe.Julie Beckman i g. Keith Kassemana (autora Pentagonskog spomenika u Virginiji, SAD), našla i tri rada, koja su u konačnici odabrana kao laureati natječaja.
Prvo mjesto je pripalo britansko – kineskom arhitekti Tszwai Sou, za spomenik pod nazvom Eho u vremenu, koji je izvanrednom idejom prikazao ideju zajedništva i međuljudskog saosjećanja i empatije u punom smislu riječi. Poslavši poziv ljudima širom svijeta da iskažu svoja osjećanja i sjećanja na svoje voljene koje su izgubili u totalitarističkim režimima, na njegovu adresu je pristigao odgovor u vidu 40 000 pisama, a koje je Tszwai Sou pretočio u popločanje Trga Jean Ray u Briselu, a koji je lokacija na kojem će se naći budući spomenik.
Treće mjesto je odnio trojac iz Litvanije, Mantas Maziliauskas, Povilas Šorys, Gitana Stankiene, za rješenje pod nazivom Bijela stranica – Kuća duše, koji je u nešto drugačijem obliku iskoristio motiv pisma, a koje je u ovoj varijanti rješenja dobilo vertikalnu ekspresiju u vidu savijenog parčeta papira na kojem su ispisani djelići pisama žrtava na različitim jezicima.
Drugo mjesto, svojim odmjerenim rješenjem, u kojem se isprepliću čulo vida i dodira, sa sveprisutnim i gotovo opipljivim sjećanjem na one koji su u režimima prošlosti zauvijek nestali, pripada Sabini Tanović i Dariu Kristiću.
Kvalitetna rješenja spomeničkih kompleksa ili pojedinačnih intervencija u prostoru, nastaju kada se suština onoga što je memorija mjesta, događaja, emocije i suosjećanja sažmu u arhitektonski sklad nenametljivih formi i proporcija koje razgovaraju sa prostorom oko sebe.
Nazvavši svoju priču Sazvježđe sjećanja, Dario i Sabina su jednostavnim zahvatima na postojećem Trgu Jean Ray uspjeli evocirati i kroz posjetioca udahnuti život onima koji se više ne nalaze među nama. Njihovo rješenje se sastoji od izvaredne igre svjetla i tame, praznoće i ispunjenosti, prizivanja onih kojih nema i dostizanja unutrašnjeg mira u saznanju da ih se neko još uvijek sjeća, a sve to u prostoru koji je centar jednog velikog, užurbanog grada.
Sastoji se iz dva osnovna motiva: popločanja na Trgu Jean Ray, te ploča sjećanja.
Postojeće popločanje na Trgu Jean Ray pretvaraju u prostor svjetala koja se jednostavno utiskaju u ploče, te se svojim rasporedom postepeno slijevaju u centar trga, podsjećajući na Sazvježđe.
Sam proces izrade svjetala je vrlo interpretativan: izdvajajući kubuse iz postojećeg popločanja, te na taj način stvarajući praznine, koje zapravo postaju prostor koji se ispunjava svjetlom. Javnost bi također mogla sudjelovati u ovom procesu stvaranja Sazvježđa, jer bi izdvojeni kubusu iz postojećeg popločanja mogli biti ugravirani imenima onih koji su nestali u totalitarističkim režimima, a obitelji žrtava bi mogli dobiti dio popločanja – kocku sa ugraviranim imenom žrtve.
Drugi dio cjelokupne priče je ispričan na pločama sjećanja, koje su interaktivna i stalno obnavljajuća arhivska građa sa imenima žrtava, a koje su smještene na Trgu, iznad postojeće fontane.
Tokom dana, svjetla su ugašena, ali noću, cijeli trg podsjeća na zvjezdano nebo. Sama svjetla su interaktivna, te ukoliko posjetilac na ploči sjećanja pronađe ime onoga kojeg se sjeća, svjetlo koje pripada toj osobi diskretno postane blještavije u odnosu na ostala svjetla Sazvježđa.
Iskustvo koje posjetilac ima u ovako osmišljenom i oblikovanom prostoru prevazilazi spomeničku arhitekturu i umjetost u tradicionalnom smislu, te povezuje one koji su nestali, sa onima koji su ostali.
U konačnici, inovativan pristup rješevanju problema, jer se velike stvari, za velike događaje iz naše prošlosti, ne mjere metrima iznad tla i kvadratima kojim zauzimaju nebo. Mjere se smislom.
Datum objavljivanja: 30.03.2018.
