Slučajan susret
  • 2018-01-25
  • Autorica: Vedrana Ikalović

    U bilo kojem malom gradu život je miran, tih. Prolaznici su rijetki, uzbuđenja još rjeđa. Uglavnom se ulicama protežu radnje sa garderobom za “starije”, pokoji restorančić i neizbježni konbini. Boraveći u njima, osjećajući njihovu, pomalo paučinastu, atmosferu, razmišljajući o tome šta bi trebali da ponude, napuštamo Idu i vozimo se do muzeja za koji mi je rečeno da bi mi možda mogao biti zanimljiv.

    Vozimo se ulicom koja vodi van grada, prolazimo pored zastarjelih, iako ne starih, objekata, pored polja riže, pored oblaka (ovaj gradić pripada oblasti Nagano poznatoj po ZOI 1998). Uz pomoć nakrivog drvenog znaka, koji nije star, nije malen, ali bi ipak ostao neprimijećen, i zbog slova koja su nečitljiva i ne govore mnogo, uspjeli smo pronaći skretanje. Parking je sa druge strane, pretrčavamo ulicu, penjemo se uskom kamenom stazom.



    Pri vrhu, stepenik po stepenik, otvara sa vidik, koji je uski prolaz, sve do vrha, zatvarao. Na vrhu, prvo ugledamo kapiju, drvenu kapiju iz, kasnije saznajem, srednjeg vijeka. Iza nje se naslućuje objekat od drveta, prilazimo. Sa desne strane – poziv. Pogledam i zastajem, uhvaćena, nespremna. Od početka do kraja proplanka posutog šljunkom proteže se, ljupko, duguljasto tijelo muzeja. Blago zakrivljenih linija, odaje utisak da se nastavlja dalje, u šumu. Odignut na visinu od otprilike dva metra, sa rasponom stubova od oko 11 metara, (ukupna dužina je 14m), odaje utisak da lebdi. Na staklenoj fasadi ogleda se nebo, ogleda se šuma, prelama se svjetlo sunca koje peče, u podne.


    Krivudava staza vodi do hladnog i, nakon blještavog uvoda, mračnog trijema, ka rampi koja je
    iza, priklještena između šume i zadnje fasade zgrade koja reflektuje zelenilo, i neodoljivo podsjeća na prolaz kojim smo se popeli dolazeći do muzeja. Dakle – sve je tu: veza sa okruženjem (kretanje rampom podsjeća na stazu kojom se pristupa kompleksu), tradicija (odvajanje od tla i podizanje glavnog kubusa), savremenost (materijali i rasponi), iluzija (zbog blage zakrivljenosti čini se da se muzej uvlači u šumu).


    A unutra dominira samo jedna misao: iako muzej posjeduje vrijedne, drevne eksponate, iako sadrži zanimljiva dizajnerska rješenja elemenata enterijera; njegov glavni eksponat jeste hram sa druge strane stakla, onaj koji smo vidjeli ulazeći u kompleks. Tom mjerom može da se mjeri vrijednost arhitekture – njenom skromnošću, time koliko služi svrsi, bilo čovjeku, bilo drugim
    arhitekturama.


    Ostajem pred prozorom i prizorom, želja da vidim šta se nalazi u eksponatu raste, i odlazim, s mišlju, da sam zamalo podlegla utisku i ljepoti refleksija i odsjaja, koji, iako stvaraju senzacionalan ambijent, ipak ne bi imali vrijednost, da nisu samo podloga i priprema, za doživljaj onoga zbog čega su napravljeni.


    Ogasavara muzej, 
    grad Iida,
    oblast Nagano,
    arhitekta Kazujo Seđima,
    izgrađen 1999.


    Datum objavljivanja: 25.01.2018.
     

    *Zabranjeno je kopiranje objava sa web stranice AABH na druge portale i medije bez odobrenja od strane Asocijacije arhitekata u BiH.
    Podijeli

    Iz arhive