Slovenska cesta današnjice |izvor: http://wwq.divisare.com © Miran Kambić
Ljubljani i njenim gradskim ocima, bez dileme, ne nedostaje smjelosti.
Upustiti se u projekat koji ima za cilj do početka druge dekade ovoga vijeka u potpunosti eliminirati motorni saobraćaj iz gradskog centra, a što je započeto kroz transformaciju jedne od najopterećenijih prometnih arterija grada – Slovenske ceste, potez je vrijedan pažnje. Pohvale su, naravno, suvišne.
Početku reformacije prostora i funkcije grada prethodi cijeli niz mjera Mestne občine Ljubljana u posljednjih desetak godina, a koje su dio odlučnih, stručno utemeljenih promišljanja o prostoru i funkciji tog istog grada i podizanju kvaliteta života njegovih stanovnika.
Načinom razmišljanja i djelovanja koji se cijeni i podstiče na ljubljanskoj arhitektonsko – urbanističko – administrativnoj sceni, otvara se i potvrđuje put ovog grada ka evropskoj metropoli (bez obzira na njen stalni i relativno mali broj stanovnika od 275 000), čiji urbani sklop postaje primjer funkcionalne organizacije, a ne slučajno nastalo djelo.
Takve napore prepoznaje i ostatak kontinenta, te je Ljubljani u samo posljednje 4 godine dodijeljeno nekoliko vrlo vrijednih priznanja, između kojih su najvažnije svakako Evropska nagrada za javni prostor iz 2012.godine, te proglašenje Ljubljane Zelenom prijestolnicom Evrope u 2016.godini (iza sebe ostavljajući jedan Oslo).
Oprez kojim ljubljanski arhitekti, urbanisti i donosioci odluka pristupaju problematici funkcije i forme, ali i uloge grada, jedinstven je. Slovenska cesta, kao recentni primjer ljubljanskih transformacija i reformacija, prikazuje na svojih rekonstruiranih 430 metara dužine kako se i u složenim gradskim strukturama – dijelovima u kojima vladaju heterogeni uslovi i potrebe za zadovoljenjem vrlo različitih zahtjeva korisnika, mogu izvršiti temeljite promjene i zamjena identiteta.
Nastanak Slovenske ceste, u obliku koji je funkcionirao do unatrag svega nekoliko godina, veže se za 60 –te godine prošloga vijeka. U svojoj naravi nimalo drugačija od svojih bliskih srodnika, Titove ulice u Sarajevu ili Terazija u Beogradu, Slovenska cesta igrala je ulogu žile kucavice kolskog prometa Ljubljane. Tangentno položena u odnosu na gradsku jezgru, čiji je amorfni oblik vođen tokom rijeke Ljubljanice u središtu zbivanja i Ljubljanskim gradom iznad nje, Slovenska cesta od svog nastanka učvršćuje „povlašten“ položaj, neovisno o ulozi koju u datom trenutku nosi. Neki od prvih poteza oblikovanja Ljubljane kao urbanog središta vežu se za ovu cestu: ovdje je izgrađen prvi ljubljanski neboder, danas popularni simbol – nebotičnik, smještene su nacionalne banke i štedionice, slovenska robna kuća, uredi, advokature, te drugi sadržaji koji odražavaju svu dinamiku gradskog centra.
Nekadašnji izgled Slovenske ceste / izvor: http://www.scapelab.com/projekti-slovenska-cesta-2020/
U nekadašnjem punom kapacitetu kolske transverzale, započinjala je na sjeveru od Tivolske ulice, a završavala uključenjem u Aškerovu cestu, te je tokom svog dugog niza kroz gradske blokove i „džepove“ javnog prostora, zapravo, bila oplemenjena dinamičnim proticajima koji su se u nju ortogonalno ulijevali, a koji su vodili sve do stare gradske jezgre na istoku, te parka Tivoli na zapadu. Na vrhuncu svoje nekadašnje slave, Slovenskom cestom je dnevno prometovalo više od 1600 autobusa!
Šire područje gradskog centra sa položajem Slovenske ceste | izvor: http://www.lpp.si/info-za-potnike/evropski-teden-mobilnosti-2012
No, ljubljanske reformacije, pod zajednički nazivnik svedena nastojanja da se gradska struktura transformira u jedinicu po mjeri čovjeka, već 2012.godine zauvijek mijenjaju Slovensku cestu radikalnim potezom zatvaranja jedne njene dionice za kolski saobraćaj. Imajući na svojoj strani i činjenicu da je Slovenska cesta zaštićena kao graditeljska i ambijentalna baština, te da u urbanom identitetu grada i ljubljančana ima posebno mjesto, reforme nailaze na odobravanje i razumijevanje javnosti. Senzibilitet kojim se nastavilo mijenjati identitet Slovenske ceste prati već do sada vrlo jasnu viziju i pravac Grada Ljubljane. Naime, bilo je evidentno da Slovenska cesta treba doživjeti strukturalne, estetske i funkcionalne promjene, obzirom da izgled saobraćajnice sa četiri prometna traka i pješačkim koridorima u vidu standardno dimenzioniranih trotoara, nije više bio zadovoljavajući niti primjeren.
Stoga Grad Ljubljana raspisuje pozivni natječaj, na kojem učešće uzimaju četiri vrlo respektabilna arhitektonska biroa: Dekleva Gregorič, Katušić – Kocbek, Sadar + Vuga i Scapelab. Složenost problema sa kojim se arhitekti susreću, dovodi ih do ideje o kolaboraciji i, na posljetku, do rješenja koje je rezultat zajedničkog rada i promišljanja o prostoru Slovenske ceste.
Na zvaničnoj web stranici (http://dekleva-gregoric.com/slovenska-cesta/) arhitektonskog ureda Dekleva Gregorič, daje se vrlo podroban opis projekta, čija srž je sadržana u primijenjenoj formi „ulice iz tri dijela, koja svoje uzore traži u tipičnoj evropskoj aveniji, a čiji je prostor u pravilu oivičen sa dva ključna elementa – vertikalnim i horizontalnim. Na primjeru Slovenske ceste to je postignuto kroz vertikalnu kompoziciju vegetacije vitkoga jasena, te geometrijsku formu popločanja koja daje utisak ćilima i pojačava optičku dimenziju urbanog prostora“.
Možda i važniji dio se odnosi na novi identitet Slovenske ceste, koji Dekleva Gregorič objašnjavaju kao „manifest budućnosti Ljubljane“, odnosno, „transformaciju centra grada, od čijeg vizuelnog aspekta je mnogo važniji funkcionalni aspekt, u kojem se javni promet, pješaci i biciklisti stavljaju u centar zbivanja, a ulica postaje prostor u nastanku, u kojem Grad prikazuje svoja stremljenja ka onome što želi biti.“
Zajedničko korištenje prostora Slovenske ceste | izvor: http://www.zelenaljubljana.si/zelena-dejstva/ekoloska-cona
Podjelom ulice na tri tematske cjeline, a u isto vrijeme izostavljajući iz jednadžbe automobile, korisnici se zapravo potiču na ispitivanje različitih funkcija prostora. To je postignuto kroz diferenciranje materijalizacije i popločanja ulice, hortikulturno uređenje i postavke urbanog mobilijara, u vidu prostranih, drvenih ploča, gdje je dijeljenje zajedničkog prostora odlika boravka u Slovenskoj cesti. Pješaci i biciklisti – korisnici se nesmetano premještaju iz jednog ambijenta u drugi, uključuju se iz ulica koje vode prema starom gradskom jezgru, prema muzejskom bloku u neposrednoj blizini ili iz ulice koja vodi prema parku Tivoli, istovremeno koristeći Slovensku cestu kao novi gradski prostor koji sada dopušta nesmetan i neometan boravak u njenom jedinstvenom ambijentu.
Središnji dio u kojem se zadržava javni gradski promet ima potpuno drugačije naglašenu horizontalnu manifestaciju, te na taj način biva i vizuelno sužen, te zaprima atribute povremene, servisne ceste, koja ni na koji način ne remeti novouspostavljenu dinamiku pješačkih i biciklističkih tokova. Pažljivo postavljena i sa još većom pažnjom oblikovana autobuska stajališta, sa vrlo elegantnom i jednostavnom formom, nisu prepreke u prostoru, već daju još veći naglasak i htijenje da se Slovenska cesta i vizuelno učini dužom i, gotovo, bez kraja svojim korisnicima.
Slovenska cesta sjever © Andrea Pavlović
Slovenska cesta jug © Andrea Pavlović
Promjena identiteta Slovenske ceste u nekoliko godina je učinila centralni dio Ljubljane izuzetno privlačnim njenim stanovnicima i posjetiocima, koji više ne vide u njoj samo poveznicu između dva dijela: gradskog centra i parka Tivoli, tj., tačku prelaza na putu od jednog do drugog sadržaja. Ona je sada prostor u nastajanju, prilagođen sve široj populaciji biciklista i pješaka, jer je svijest o važnosti smanjenja motornog saobraćaja u gradskom centru, u ovom gradu vrlo izražena.
Upravo novouspostavljena dinamika je u ovim prvim trenucima novog života Slovenske ceste nešto što još uvijek treba pažljivo pratiti. Naime, završetkom izgradnje i rekonstrukcije ne smije prestati njena obnova i transformacija. Pri tome se ne misli na nastavak zatvaranja cjelokupne dionice za motorni saobraćaj i njeno prilagođavanje pješačkom i biciklističkom saobraćaju. Hortikulturno uređenje, urbani mobilijar i lijepe vizure nisu dovoljne da bi reforma Grada Ljubljane u ovom dijelu bila završena i dovoljna.
Ono što prostor i više čini prepoznatljivim i jedinstvenim jeste njegova osobnost, koja se postiže odabirom sadržaja i funkcija koje se u njega smještaju. Današnja Slovenska cesta je ostala zarobljena između dva pola: nekadašnje užurbane, gradske prometnice, na kojoj su se nizali sadržaji koje je posjetilac, a zapravo tada – prolaznik, pohodio namjenski (advokature, banka, štedionica, ordinacije), a tek je sporadično imao priliku u prizemljima objekata susresti sadržaje koji nisu bili specifični (lokali, papirnice, prodavnice), te drugog pola: gradske avenije po mjeri pješaka i bicikliste.
U tom urbanom međuprostoru, Slovenska cesta se još uvijek nije navikla na svoj novoostvareni identitet, te se rudimenti netom završenog života još uvijek sporadično osjećaju. Primjerice, nekadašnji podhodnik, koji je bio nužan za prelazak pješaka s jedne na drugu stranu, zadržan je u svom neizmijenjenom obliku na samom ulazu u Slovensku cestu, pored (vrlo simbolično) Parka slovenske reformacije. Zadivljuje da su i eskalatori, kojima se niko više i ne koristi, potpuno u funkciji, te vode u prizemlje gdje se nalaze zatvorene zanatske radnje. Bez sumnje da će gradska uprava pronaći način da se ovaj interesantni urbani džep oplemeni odgovajućim, novim sadržajima. Jedna od mogućnosti, a obzirom na svoje neposredno okruženje u kojem se nalaze fantastični objekti kulture i izvanredna zgrada Opere i baleta, jeste depadans u vidu ulične galerije ili sličnog prostora za njegu gradske umjetnosti, za što Ljubljani ne nedostaje interesa.
Podhodnik Ajdovščina © Andrea Pavlović
Prizemlja objekata i dalje su uglavnom opremljena sadržajima koji su primjereni prolaznicima, a ne posjetiocima (vrlo je važno napraviti distinkciju između te dvije grupe korisnika prostora). Tokom dana Slovenska cesta je uistinu živ prostor, jer se oni tada i koriste i imaju svoj dnevni radni vijek, ali u večernjim satima, Cesta postaje vrlo mirna, te joj nedostaje živosti koja se osjeća u ulicama koje do nje vode, a uključuju se u staru gradsku jezgru, koja u svim godišnjim dobima vrvi životom.
Ljubljančani kao da još uvijek osjećaju zadršku pred Slovenskom cestom, a mi, posjetioci i ljubitelji ovog divnog grada ih slijedimo i poštujemo tu odluku. Da li takav stav dolazi iz straha da će njom opet protutnjati rijeka automobila ili je čuvaju i dive se onome što je Grad postigao, nije poznato. Možda se još uvijek navikavaju na činjenicu da su dobili urbani prostor koji mogu prilagoditi svojim potrebama, svojim željama i da je ovo nova epoha korištenja grada kao zajedničke svojine, te da vrijeme u kojem Slovenska cesta slavodobitno prikuplja sve mirise i vibracije grada tek dolazi.
Dječije bolesti urbane revitalizacije ne mogu zaobići Slovensku cestu. Zato je projekat njene obnove koji je dobio i zaslužio priznanje Zlati svinčik (Zlatna olovka), kao najvažnije slovensko priznanje iz oblasti arhitekture, tek dio puta. No, ljubljanske reformacije, koje niti započinju, niti završavaju sa ovim gradskim prostorom, a ukoliko nastave u dosadašnjem pravcu, bez dileme će pronaći način da se one bezbolno i uspješno savladaju.
