Skulptura u javnom prostoru Sarajeva
  • 2017-10-16

  • Šta je javni prostor i koji su njegovi slojevi? Da li postoje različiti nivoi ‘javnosti’, u zavisnosti od njegove dostupnosti? Da li je javni prostor potrebno sagledati kao ansambl koji obuhvata kontekst društvene i građene strukture i kolaž svih njegovih prethodnih ‘verzija’? Kako se doživljava skulptura u javnom prostoru, te koji su utjecajni faktori na njen izražaj? Koliko je skultpura odvojiva od značaja konteksta? Da li je skulptura u javnom prostoru ‘nijemi’ svjedok i tvorac doživljaja ‘mjesta’?

    Definiranje javnog prostora

    Riječ ‘javno’, koja je izvedena iz latinske riječi populus – ‘ljudi’, ima široku lepezu značenja, što je dijelom vidljivo i u njenoj definiciji u Oxford rječniku:

    ‘od ljudi ili koji se odnosi na ljude u cjelini; pripada, utječe ili se tiče zajednice ili nacije; izrađen od strane ili u ime zajednice kao cjeline; predstavlja zajednicu; otvoren ili dostupan,koji koriste ili dijele svi članovi zajednice; nije ograničen na privatnu upotrebu; obezbijeđeno od strane lokalne ili središnje vlade za zajednicu potporom poreza; u službi javnosti u profesionalnom svojstvu; otvoren za opće promatranje, vid ili znanje, (…)’

    Preciznija definicija javnog prostora može biti zasnovana na posmatranju da su javni prostori grada, skoro uvijek, bili mjesta van granica kontrole pojedinca ili manje grupe, posrednik između privatnih prostora, korišten za razne i, često, preklapajuće funkcionalne i simbolične svrhe. Urbani, otvoreni javni prostori, stoga, su uglavnom višenamjenski prostori, koji se razlikuju i posreduju između razgraničenih teritorija domaćinstava i pojedinaca.

    Ali Madanipour – Public and Private Spaces of the City

    Skulptura i skulpturalno oblikovanje u javnom prostoru

    Skulpturi , u prostorima suvremenog grada, pripada veći značaj nego što je dosad imala, egzistira uglavnom kao spomenik, te prepričava i stvara priče u i o prostoru. Umjetnička djela u javnom prostoru treba da unose emocionalno, blisko čovjeku, kao protutežu tipiziranim, repetitivnim elementima koji ostavljaju javne prostore, uglavnom, bez karaktera ‘mjesta’. Slobodna skulptura obogaćuje sadržaj i kompoziciju gradskih prostora, daje im individualnost, dolazi u blizak dodir sa čovjekom i društvenim životom, te postaje dio tog života.

    Gradska skulptura i skulpturalno oblikovanje ima krupan značaj u razvijanju likovno-umjetničke kulture, te utječe na stvaranje umjetnički obrazovane sredine, zbog čega je savremeni urbanizam pozvan da skulpturu izvede iz zatvorenih galerija na slobodne prostore grada. Kod postavljanja skupture, posebno spomenika u gradskom prostoru, potrebno je riješiti više prostorno-umjetničkih zahtjeva. Potrebno je razmotriti tematiku i kompoziciju same skulpture, te razmišljati o prikladnosti konteksta u kojem je planirana. Za estetički utisak u sastavu arhitektonskih kompleksa, od presudnog značaja su proporcije skulpture i okolnih objekata, njen položaj u slobodnom prostoru ( silueta skulpture se drugačije sagleda kada se skulptura nalazi na trgu, i u parku), način na koji je vezana za tlo ili objekat ( ukoliko je vezana za objekat), te njen položaj u odnosu na saobraćajne i pješačke tokove, koji su od presudnog značaja za sagledavanje skupture i ‘doziranje’ utisaka posmatraču. Nakon njenog pozicioniranja u prostor, potrebno je osigurati da kontekst u kojem je prvobitno planirana ne bude degradiran kasnijim prostornim intervencijama.

    Prije svega, treba utvrditi način na koji se spomenik otkriva. Treba utvrditi način na koji će biti opažen. Prvi utisak je veoma važan i od njega zavisi, njime je predodređeno i mnogošta što će čovjek kasnije da doživi. Vrlo često je, već unaprijed, mjestom, cjelinom u koju spomenik otkriti. Ako to nije povoljno, tada, i samo do izvjesne mjere, i to ne bez ustupanja, možemo da ispravimo ono što je unaprijed bilo dato. Najsretniji je i najrjeđi slučaj onda kad možemo do mile volje da se poigravamo i kada sa mnogo slobode, sami možemo da odredimo, da izaberemo, da izgradimo kako ćemo prve poglede čovjeka da uputimo spomeniku.

    Ako smo se ovdje snašli kako valja, za sebe stvar otpočetka progledali i ako nam uslovi mjesta i sam karakter spomenika to dopuštaju, možemo da razvijemo, ponekad, vrlo bogatu igru utisaka kroz koje spomenik do kraja otkrivamo.’ (…)

    Bogdan Bogdanović

    Nivoi javnog prostora

    Kada se malo više udubimo u posmatranje javnog prostora, uskoro nam se nameće osjećaj različitih ‘pripadnosti’ i ‘količine javnosti’ u posmatranom prostoru. Stoga, potrebno je vratiti se na definiranje javnog prostora, te detektirati postojanje više nivoa ‘javnosti’, kako bismo dobili bolji osjećaj konteksta.

    Javni prostor postoji u različitim mjerilima, te se na taj način i njegova ‘pripadnost’ očituje na različite načine. Kada sagledavamo trg ili park, bez obzira na njihovo oblikovanje, doživljavamo ih kao mizanscen uokviren elementima ( objekti, vegetacija, prisustvo ljudi…) koji ih okružuju, a kretanje i ponašanje ljudi je uvjetovano sadržajima koji se nalaze u njima. Slično je i sa ulicama i mostovima, s tim da je njihovo doživljavanje ‘privremenije’, doživljavanje sekvence, sa izraženom funkcijom povezivanja polazišta i ishodišta korisnika.  Kada posmatramo prostore poput groblja, muzejske bašte, okruženja sakralnih objekata, posmatramo ih neodvojivo od objekta kojem ‘pripadaju’ – zbog srodnosti funkcije, dominantnosti funkcije primarnog objekta, ili, pak, fizičke povezanosti – skulpture ‘ugrađene’ u fasade.

    Skulptura Pape Ivana Pavla II

    Skulptura Pape Ivana Pavla II kod Katedrale Srca Isusova ( https://hiveminer.com)

    Mizanscen Sebilja (TripAdvisor)

    Mizanscen Sebilja (TripAdvisor)

    Skulpturalno oblikovanje mosta 'Festina Lente', autori Adnan Alagić, Bojan Kanlić i Amila Hrustić

    Skulpturalno oblikovanje mosta ‘Festina Lente’, autori Adnan Alagić, Bojan Kanlić i Amila Hrustić (http://inhabitat.com/the-looping-festine-lente-bridge-opens-in-sarajevo/festina-lente-sarajevo4/ )

    Centralna banka BiH

    Centralna banka BiH (https://www.cafe.ba )


    Koncept ‘mjesta’

    Mjesto je većim dijelom statičan koncept. Mjesta su definirana onim što se ne mijenja – njegove odrednice: osjećaj mjesta, karakter i identitet, su relativno stabilne; te su doživljena primarno u okviru stabiliziranog konteksta svakodnevnog života i primarna su sredstva pomoću kojih stabiliziramo svoj identitet u svijetu.

     Kim Dovey, Becoming Places

    Osjećaj mjesta je osobina koju neka geografska mjesta imaju i može se smatrati osjećajem ili percepcijom koju imaju ljudi kada se nalaze u određenom prostoru. Identitet mjesta odnosi se na skupinu ideja o mjestu i identitetu u područjima geografije, urbanizma, pejzažne arhitekture, ekološke psihologije, ekokritizma i urbane sociologije / ekološke sociologije. Razumijevanje kako se osjećaj mjesta razvija i mijenja je relevantno za razumijevanje interakcije ljudi s okolinom. Na doživljavanje osjećaja mjesta, kao i na formiranje kulturnog identiteta utječe uloga obitelji, kulture i zajednice.

    Identitet mjesta se, također, odnosi na kontekst suvremenosti, povijesti i politiku predstavljanja – drugim riječima, povijesni determinizam, koji presijeca povijesne događaje, društvene prostore i skupine prema spolu, klasi, etničkoj pripadnosti. Na taj način istražuje kako su prostori evoluirali tijekom vremena istražujući društvene konstrukte kroz vrijeme i razvoj prostora, mjesta i moći. U istoj mjeri, politika predstavljanja dovodi se u kontekst, jer se stvaranje identiteta mjesta u zajednici također odnosi na isključivanje ili uključivanje u zajednicu. Identitet mjesta u javnom prostoru postao je područje društvenih promjena, jer daje marginaliziranoj zajednicu agenciju nad vlastitim prostorima, te se upotrebljava i za interveniranje društvenih promjena.

    Mjesto kao individualno i kolektivno iskustvo

    Javni prostor možemo posmatrati kao medij u kojem je pisano, brisano, prepisivano, u slojevima, fizičko i emotivno djelovanje društva koje ga koristi; ili, pak, kao pokretač i ‘svjedok’ transformacija ljudskih međuodnosa, odnosa čovjeka prema sredini, prema autoritetu, javnom mišljenju, dešavanjima, povijesti, političkom djelovanju, aktivizmu i općoj atmosferi grada, stoga je javni prostor prožet vidljivom i skrivenom simbolikom, a skulptura najčešće teži da poštuje isti princip, te da postane dio ‘priče’. Simbolika je bitan faktor pri formiranju individualnog identiteta i stvaranju osjećaja kolektivnog identiteta, jer utjelovljuje povijest, te osobne i kulturološke ‘predispozicije’ prostora i osobe. Simbolički milje je produžetak društvenog miljea, a u tom smislu, skulptura može postati simbolički produžetak mjesta.

    https://ninichissima.wordpress.com

    https://ninichissima.wordpress.com


    Sarajevo se može pohvaliti jednom od najsarkastičnijih skulptura ( što bi na prvi pogled bio logičan produkt sarajevskog duha, ali izgleda da to nije slučaj kada se radi o umjetnosti), što je momentalno podređuje teškom razumijevanju i prihvatanju od strane ‘širih masa’, vidljivo po njenom konstantnom degradiranju i vandaliziranju – Spomenik međunarodnoj zajednici od zahvalnih građana Sarajeva, autora Nebojše Šerića Šobe. Oblikovana je u vidu uvećane ICAR konzerve, koja je sadržavala meso kojem nikad nije utvrđen ni sastav, ni porijeklo, ni rok trajanja,  a projekat je Međunarodne zajednice s ciljem pomoći populaciji zemalja zahvaćenim ratnim situacijama, a one koje su dospijevale u Sarajevo su, navodno, poticale još iz Vijetnamskog rata. Namjera autora je bila postavljanje spomenika ispred Predsjedništva BiH – lokacija i više nego prikladna, obzirom na poruku koju je slala i kome ju je slala. No, postavljena je u zaleđe Muzeja Revolucije, što njenoj poruci daje dozu ‘sporednosti’ i umanjuje joj prvobitnu namjeru.

    http://www.historija.ba/images/gallery/sport_mirza_delibasic/09.jpg

    http://www.historija.ba/images/gallery/sport_mirza_delibasic/09.jpg


    Kolektivni identitet Sarajeva se ne izražava samo povezivanjem sa memorijom na ratove i prethodne političke režime. Muzika, književnost i sport, te odabrani ‘predstavnici’ tih kategorija su snažni faktori poistovjećenja sa ljudima i vremenom, što Sarajevo njeguje staklenim ovjekovječenjem Mirze Delibašića i Davorina Popovića ( M. Kečo) u parku u Mis Irbinoj ulici, sa potencijalnim dodavanjem spomena na Kemala Montena i Daria Džamonju; spomen obilježjem Indexima u Ferhadiji, te ‘Muzičkim stepeništem’ u Pruščakovoj ulici, sa audio uređajima i muzikom najpoznatijih sarajevskih grupa – projekat arhitektonskog studija ‘Firma’.

    www.sa-c.net

    www.sa-c.net


    Doduše, kada se napravi spomen nekoj osobi, odmah se povlači pitanje javnosti ‘Zašto baš ta, a ne neka druga?’ ili ‘Zašto tu, a ne ovdje?’. U nedavnoj rekonstrukciji trga ispred Skenderije, osvanuo je i spomen na Zimske Olimpijske igre, održane u Sarajevu 1984.godine, u vidu pahuljice koja je simbol ZOI ’84. Međutim, nisu samo ‘veliki’ događaji i slavne osobe ono što nam stvara nostalgiju, nekad su to i ‘mali’ ljudi i navika na njihovo specifično prisustvo ono što nas ‘vraća’ u
    mjesto – što je slučaj sa spomen obilježjem za posljednjeg uličnog čistača obuće – Čika Mišu, ispred današnjeg McDonaldsa, koji podsjeća one koji su upoznati sa situacijom na njegovu pojavu, dok pokazuje onima koji nisu upoznati da grad ne pamti samo ‘najglasnije’.

    www.sarajevski.ba

    www.sarajevski.ba


    Mjesto kao moć/želja

    Oblikovanje javnog prostora je nerijetko bilo rezultat ‘igrališta’ vladajućih režima i traženja dostatne reprezentacije moći društvu kojim je potrebno upravljati – a javni prostor je izuzetno sredstvo komunikacije sa društvom, te, samim tim, snažno reaguje i na bilo kakve promjene u vladajućoj strukturi države ili grada – vidljivo u preinakama naziva trgova i ulica ( trenutno u Sarajevu jako aktuelna tema), te uklanjanju ‘neprikladnih podsjetnika’ od vladajućih prethodnika ili postavljanjem bista i spomenika trenutnim vladajućim snagama ( Sarajevo se iskazuje kao poprilično rezistentan grad na ovakvu vrstu reprezentacije moći, sa izuzetkom Augustinčićeve skultpure Maršala Tita ispred kampusa Univerziteta Sarajevo, koja utjelovljuje Tita u melankoličnoj, zabrinutoj formi, ne u formi pobjedničkog komandanta. Mavodno je širom bivše Jugoslavije podignuto oko 40 primjeraka Augustinčićevog Maršala Tita). Skrivena moć je osjetna u tako nastalim i održavanim prostorima, a skultpura i skulpturalno oblikovanje prostora je jedan od najočitijih pokazatelja skrivenih dimenzija moći u prostoru.

    Skulptura Maršal Tito_Antun Augustinčić (https://hiveminer.com )

    Skulptura Maršal Tito_Antun Augustinčić (https://hiveminer.com )

    Monumentalna skulpturalnost trgova u prostoru reprezentira moć, a osim njegove reprezentativnosti, njegova skrivena dimenzija je onemogućavanje kohezije potencijalne okupljene protestne mase. Trg Bosne i Hercegovine_Dušan Džamonja (Faktor.ba/Foto: Arhiv)

    Monumentalna skulpturalnost trgova u prostoru reprezentira moć, a osim njegove reprezentativnosti, njegova skrivena dimenzija je onemogućavanje kohezije potencijalne okupljene protestne mase. Trg Bosne i Hercegovine_Dušan Džamonja (Faktor.ba/Foto: Arhiv)


    Postavljanje spomenika vrlo je važna stvar. Ono u sebi krije mogućnost da se vještom primjenom, inventivnom primjenom nekih dobrih starih pravila i samo izdigne do prave, gotovo do stvaralačke igre, do orkestracije u prostoru. To nije teško objasniti, isti spomenik dvojako postavljen dvojako i djeluje. Može da djeluje i masivno, i lako. Teško ili ‘elansirano’. Može da djeluje jednostavno, prostosrdačno, ali može da djeluje i patetično, prenaglašeno, monumentalno u doslovnom smislu ove riječi. Isti spomenik, premješten sa mjesta na mjesto, s promijenjenom arhitekturom koja ga okružuje, sa različito obrađenim prostorom oko njega – ponekad je teško i prepoznati, ako u pitanju nije naročito markantna stvar, ako je jedan od onih naših, uobičajenih, tipskih spomenika. U novom suglasju prostornih odnosa, oblika oko njega, koji ga prate, ili koje spomenik prati, u novim odnosima boja, u promijenjenom osvjetljenju, cjelina spomenika je i sama promijenjena, djeluje nekim novim kvalitetom. Stvara se ponekad neki potpuno nov, poseban prostorni pojam.

    Bogdan Bogdanović

    Od tragova prethodnih društvenih previranja, najpoznatiji je spomenik Vječna vatra, autora Juraja Neidharta, koji se nalazi na križanju ulica Mula Mustafe Bašeskije, Titove i Ferhadija, ispred nekadašnjeg hotela Grand, arhitekata Josipa Vancaša i Karla Paržika. Vječna vatra je predstavljena javnosti povodom prve godišnjice oslobođenja Sarajeva 06.aprila 1946.godine. Spomenik se sastoji od ploče sa tekstom ispisanim u bojama zastave bivše Jugoslavije – plavoj, bijeloj i crvenoj, ispred koje se nalazi bakarno ognjište u obliku lovorovog vijenca, sa stalno upaljenim plamenom, što simbolizira živo sjećanje na oslobodioce Sarajeva, ali i grb bivše Jugoslavije. Jednostavnost i snaga simbolike, prostranost njenog okruženja zbog smaknute pozicije u odnosu na ulicu, te izloženost svakom prolazniku, bez obzira na smjer i pravac iz kojeg dolazi, daje ovom prostoru prepoznatljivost potrebnu da bi se formirao osjećaj mjesta, te čini ovaj spomenik gradskim reperom ( Kevin Lynch).

    vjecna vatra

    https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Vje%C4%8Dna_vatra.jpg


    Mjesto i događaj

    Osjećaj mjesta je povezan s učinkom događaja ili susreta koji povezuje materijalno i iskustveno; ovo je Deleuzeovska misao koja razmatra osjećaj kao sirovo iskustvo percepcije prije spoznaje, jezika ili značenja. Heidegger u svojim kasnijim razmišljanjima piše o mjestu, toposu, te centralnu poziciju daje Događaju, kao topološkom konceptu. Jasno je da je događaj neodvojiv od prostora u kojem se zbio – on ga pozicionira geografski, te kao identitetsku odrednicu pojedinca ili zajednice ( mentalne slike i sjećanja). Bitnost događaja u formiranju mjesta je očigledna – većina spomeničke skulpture je pozicionirana upravo na prostorima odvijanja događaja koji se pokušava što duže zadržati u kolektivnoj memoriji i identitetu društva.

    Spomen-obilježja ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva ( www.kulturasjecanja.org )

    Spomen-obilježja ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva ( www.kulturasjecanja.org )


    Sarajevo, sa svojom bogatom poviješću i njenim manifestacijama u prostoru, najviše definira svoj kolektivni identitet kroz memoriju i sjećanje na posljednji rat. Sasvim logično, kao najintenzivnije i najrecentnije iskustvo, s kojim se svi možemo povezati na emocionalnom nivou. Međutim, da li se osjećate više povezano sa skupom izvedbom, formom i lokacijom Spomen-obilježja ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva, autora Mensuda Keče, ili najviše emocije u toj skulpturi nosi njen naziv? Koliko vas pogađa skulptura ‘Nermine, dođi’, istog autora, bez poznavanja priče o Srebreničaninu Rami Osmanoviću? Koliko se zamislite nad njom kada znate priču? A kolika bi bila njena snaga tek kada bi se nalazila na lokaciji koja joj je namijenjena, na mjestu događaja? Ova skulptura gubi mnogo snage izražaja činjenicom da je nezgrapno smještena na trenutnoj poziciji, dok bi njena suptilnost ‘obarala s nogu’ da se nalazi u Srebrenici, usamljena i tiha, dok zarobljuje najbolniji krik i poziv.

    http://m.pogled.ba/

    http://m.pogled.ba/


    S druge strane, Sarajevske ruže su sasvim drugačija priča i potpuno podržavaju teoriju
    mjesta i događaja – tehnički, one ne spadaju u skulpture, no mogu se okarakterizirati kao memorijalna obilježja, ‘spontano nastali reljefi’ koji crvenim voskom, in situ, na mjestima gdje su padale granate, utjelovljuju tragične momente pogibije građana i građanki Sarajeva. Tišina, baš to mjesto, baš ta skromnost i tako nepretenciozan, a dramatičan vizuelni prikaz zarobljenog trenutka, bez nepotrebog ‘kićenja’ su upravo elementi koji ovo obilježje čine najsnažnijom reprezentacijom događaja Sarajevu, te u pravom smislu utjelovljuje Deleuzeovsku misao o mjestu i događaju. Sličan dojam bi se mogao postići vraćanjem ‘Bicikliste na žici, autora Enesa Sivca, skultpure postavljene iznad Miljacke pod snajperskom vartom, koju sada zaborav ‘krasi’ u enterijeru Wisa centra. Ili, pak, konačnim vraćanjem Principovih stopa, autora Voje Dimitrijevića, kako bi se priča o početku Prvog svjetskog rata – povjesnom događaju koji je promijenio svijet, svela na nešto više od ubrzanog prepričavanja na uskom trotoaru, nadvikivanje sa saobraćajnom bukom i dočaravanje priče pokazivanjem rukama.

    Sarajevska ruža (romneymanassa.wordpress.com)

    Sarajevska ruža (romneymanassa.wordpress.com)


    Mjesto kao ansambl

    U najširem smislu, ansambl je ‘cjelina čija se svojstva pojavljuju iz interakcije između njenih dijelova‘ ( De Landa). Teorija ansambla je ključni Deleuzeov koncept, koji daje prioritet iskustvu i osjećaju bez idealizma fenomenologije, te pokušava razumjeti društvenu konstrukciju stvarnosti bez redukcije na diskurs. Na primjer, ulica nije samo skup svojih dijelova – objekti, drveće, automobili, trotoari, ljudi, znaci sačinjavaju ulicu, ali njihova povezanost ih čini ansamblom, mjestom. Skulptura, u korespondenciji sa svojim okruženjem sačinjava (spomenički) ansambl, a uspješna korespondencija ga čini mjestom.

    Ponekad se i samom arhitekturom koja spomenik okružuje, dakle nekom vrstom zidanih ekrana, dobija dobra, ili bar povoljna raspodjela planova. Arhitektura nam je zbog toga nekad vrlo potrebna. Ima spomenika koje ne možemo, takoreći, ni u fantaziji da odvojimo od arhitekture koja ih okružuje i sa kojom su u najvećoj slozi. (…) Uvođenjem u igru ovako određenih arhitektonskih elemenata proširuje se dejstvo spomenika i obim toga dejstva. To je, u neku ruku, prošireni domen spomenika. To je prostor u kojem spomenik živi, suvereno se osjeća, kojim ponekad vlada. Ovaj prostor spomenik sebi svojim dejstvom podredi, i obratno, a često, spomenik je, u mnogome pogledu, prostorom već unaprijed određen, njegove karakteristike nametne mu okolina u kojoj treba da stoji. Dobrom primjenom arhitekture može ovaj domen spomenika znatno da se proširi, čak i kad su spomenici skromnijih dimenzija. Spomenik sam tada mnogo više znači, mnogo je značajniji u dejstvu.

    Bogdan Bogdanović

    https://hiveminer.com

    https://hiveminer.com


    Jedna od rijetkih skulptura koja sadrži ljudsko tijelo ( a nije produkt nekog od režima vlasti) je Multikulturni čovjek ( Multicultural Man Builds the World) na Trgu Oslobođenja. Autor skulpture je Francesco Perill i donacija je talijanske vlade 1997.godine. Skulptura opisuje čovjeka okruženog golubicama mira, te simbolizira toleranciju. Njen položaj na Trgu Oslobođenja joj daje određenu ‘privatnost’, te je zaklonjena od slučajnih pogleda prolaznika na Ferhadiji, čemu dodatno doprinosi njena boja i materijalizacija, koja joj utapa siluetu u okruženju.

    Radiosarajevo.ba

    Radiosarajevo.ba


    Ne može se pričati o sarajevskim reperima, a ne spomenuti Tetu Razapetu. Ovaj toponim neki smatraju simbolom Skenderije, a mnogim generacijama je služio kao mjesto sastajanja. Ustvari, radi se o skulpturi Figura na stolici, autora Alije Kučukalića, koja predstavlja ženu sa raširenim rukama, simbolizirajući otpor kiši granata. Kada se posmatra ova skulptura, vidljivo je da je njen nenametljivi, asimetrični položaj svojevrsna ‘granica’ između prostora trga i denivelacije oko njega, međutim, nemarnim i nepromišljenim postavljanjem kioska i parkingom potpuno je degradiran njen ansambl i ‘gurnuta’ je u pozadinu.

    Đuro Đaković u ansamblu kamenog parka, koji je vremenom postao mnogo 'druželjubiviji' zbog prisustva vegetacije (https://hiveminer.com )

    Đuro Đaković u ansamblu kamenog parka, koji je vremenom postao mnogo ‘druželjubiviji’ zbog prisustva vegetacije (https://hiveminer.com )


    Šta kaže Sarajevo?

    Kao i obično, kada posmatramo Sarajevo, uočavamo ogromnu količinu kontradiktornosti u razmišljanju i djelima, ogroman nedostatak podataka u arhivama, podijeljenost mišljenja u ovisnosti od prizme kroz koju gledamo, te neizostavnu podjelu javnog prostora na tri paralelne stvarnosti: jedna je ona u kojoj smo zaista – gdje smo apatični prema prostoru koji nas okružuje i generalno nezainteresirani za naše okruženje, gdje ne reagujemo na promjene za koje nismo pitani, gdje nemarom dozvoljavamo da vrijeme i vandalizam uništi i ovo što imamo, a druga je ona u koju se slijevaju naše frustracije, potpomognute mentalitetom #treba, bez ikakvog konkretnog djelovanja i zadržavanjem apatije iz prethodne stvarnosti, gdje je vrhunac produktivnosti zagovaranje mržnje i trošenje energije na produbljivanje razdora među nama, a analiza ikakve prostorne pojavnosti je kroz opredjeljenje ( političko, vjersko, seksualno…) autora/ice, sponzora, i svih uključenih u proces stvaranja i podrške projekta. Treća stvarnost je mali svijet ljudi koji Sarajevo zaista vide kao spomenik u svim svojim slojevima, te se bore za očuvanje svih njegovih vrijednosti i protiv opasnosti i oportunizma selektivne kolektivne amnezije. Potrebno je dozvoliti gradu da ispriča svoju priču, da je priča kroz slojeve strukture, vremena i društva, otvorenog srca i raširenih ruku, naročito ako taj grad još uvijek, na mahove, pokušava ispričati nekonsenzualnu verziju koja nije nametnuta preplavljivanjem prostora banaliziranim spomenicima i cenzurisanim izjavama. Tek tada bi nam javni prostor zaista postao, između ostalog, i sredstvo edukacije, a ne sredstvo zatiranja identiteta ( kolektivnog i individualnog koji egzistira u kolektivnom) i povod dodatnih podjela.

    Datum objavljivanja: 16.10.2017.

    Podijeli

    Iz arhive