Ovo nije tapeta već mural – Možeš li nabrojati 10 arhitekata ili Veliki talas Sarajeva (No. 12)
Ako ćeš već započeti Novu godinu, započni je sa Talasom.
I eto 2018. Veliki talas Sarajeva se desio, nešto za šta nisam vjerovao da će se ikada desiti. Pa kako je onda došlo do ovoga?
Po povratku iz Tokija, dočekala me je nova, pomlađena Asocijacija arhitekti u BiH. Upravo su uspjeli da zbace teret prošlosti i započnu ponovo, s novom, progresivnom i suvremenom asocijacijom, asocijacijom u skladu sa vremenom u kojem živom, ovim vremenom u BiH i vremenom u ostatku Svijeta, punom entuzijazma koji bi se trebao nalaziti u ovakvim organizacijama da bi mogle napredovati. I svi su čitali moje blesave postove na fb o Tokiju. Pošto su taman željeli pokrenuti svoj web portal sa tekstovima i informacijama vezanim za arhitekturu, željeli su nešto sa čime će da razbiju suhoparnost služenja informacija i eseja. Tako da sam počeo za njih da pišem o svom iskustvu iz Tokija i Japana, na svoj blesav i čudan način, ali ipak veoma pažljiv, detaljan i informativan. Jedini uslov je bio od strane Baggioe da ne koristim uvredljiv jezik i bijes, da budem na strani svjetlosti, i da mogu o'sovat jednom ili dva put, ako baš mislim da je potrebno. Ta serija članaka nazvana je „U potrazi za (Tadao) Andom“ i još uvijek ih pišem.
Nova kancelarija, edukativni centar i hub
Uspjeli su u godini dana da imaju toliko događaja, edukativnih i promotivnih, što je privuklo pažnju nevladinih organizacija (organizacije koje ne rade direktno za Vladu i ako Vlada voli crtane filmove i anime) koje podržavaju ovakve inicijative tako da su, uz njihovu ponoć, napravili projekt koji će postati njihov novi prostor Udruženja- edukacijski i prezentacijski prostor i hub za studente i mlade arhitekte. Pošto su već znali moj rad, željeli su da ukrase jedan zid, u hub prostoriji, sa mojom verzijom Velikog talasa, da prošire moj „100 Velikih talasa“ serijal. I naravski, prihvatio sam. Kako svaki Talas ima svoju priču tako ima i ovaj. Jednog dana, što se ne dešava baš tako često, Baggio je došao na ručak kod mene, sav frustriran jer mu je neki mladac, brucoš na Arhitekturi, donio za vježbu nacrt za zgradu od preko 300 spratova, umjesto da se koncentisao na manji objekt u veličini, ali sa više preciznih detalja. Sav isfrustriran ga je upitao može li mu nabrojati 10 arhitekti, na šta je ovaj smioni dečko blokirao nakon što ih je nabrojao 3. Razumijem ga, jer i ja sam bio samouvjeren kao student. I još uvijek sam. Ali priča mi je ostala u sjećanju i izronila je dok sam razmišljao šta da uradim sa ovim Velikim talasom. I kao uvijek, bez ikakvog dubljeg razmišljanja, apsolutno na prvu, k´o samuraj koji donosi odluku u 10 predaha, ishitreno predložim da se Talas zove „Možeš li nabrojati 10 arhitekata“ i da stavimo 10 arhitekti u čamce mjesto japanskih ribara. Ideja im se svidjela i ovo je ujedno i jedan od pokazatelja moje samouvjerenosti, koja nekad radi protiv, a nekad za mene, i tjera me da izađem izvan sigurne zone, pogotovo što nisam slikao portrete od 1999. godine, a i nikada nisam radio portret prema fotografiji. Predložio sam Tadao Anda jer je on moja veza sa Asocijacijom, Frank Lloyd Wrighta, zato što je bio pravi japanofil, kolekcionar i promoter Ukiyo-ea u SADu. Kolekcije u Metroploitenu u New York Cityu, u Muzeju likovnih umjetnosti u Bostonu i Institutu za umjetnost u Chicagou su imale direktnu korist od Wrightove ljubavi prema Ukiyo-eu. Ja sam još predložio Zahu Hadid i Toyo Ita. Baggio je predložio da pola arhitekti budu arhitektice, da se promoviše jednakost polova, pa čak da možda budu sve arhitektice, a onda je imao i ideju i da bude par iz regije i BiH. Na kraju, od Baggioa je prošao samo jedan prijedlog, a to je Alejandro Aravena, pretpostavljam njegov omaž projektima orjentisanim na zajednicu, kao što je na primjer ovaj. Ispred Asocijacije su predložili za arhitektice Linu Bo Bardi, Denise Scott Brown, Zahu Hadid, Kazuyo Sejimu i Farshid Moussavi. Za regionalne smo se dogovorili da ide Bogdan Bogdanović, čije sam monumente i spomen-obilježja koristio u svom animiranom videu MOnuMENTImotion, a za Bosance odabrali smo Juraja Neidhardta, hrvatsko-bosanskog arhitektu i člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Gradnja slike
Površina zida je već bila okrečena sa običnom akrilnom zidnom bojom. Sad kad bolje razmislim, možda bi trebalo izmisliti termin akriliranje ili silikoniranje zidova, jer nije baš da se kreč koristi kao vezivo (zanemarite, opet pišem gluposti). Ja sam dodatno impregnirao zid sa dva sloja vodoperive akrilne boje. Na ovom Talasu za površinu talasa koristio sam jednostavnu paletu, prusku plavu, kobalt plavu i cijan; za pozadinu sam se prepustio ludilu – koristio sam 10 dekorativnih zaltnih akrilnih boja. Pošto su dekorativne, imale su tako čudesno šljaštreće nazive koje dekupaž domaćice čine toplim i sretnim iznutra, ali na žalost, nemaju nikakvo značenje za slikare. Kao što je jedan moj bosansko-talijanski prijatelj/slikar rekao: „Muha jarane, za boju ti treba pigmen i ono, kako se zove… ljepilo“, oslonio sam se na ove mudre riječi i ako dođe do kakvog njesra sa ovim bojama, samo ću dodati još ljepila – akrila, što se na kraju i desilo. Da bih parirao svoj toj zlatnoj, koristio sam srebrnu za vodene kapljice unutar površine talasa. Na ovaj način zlatna i srebrna imati će iste karakteristike u odnosu na osvjetljenje u sobi, izgledaće svjetlije, neutralno ili tamnije u odnosu na ostale boje ovisno o izvoru i jačini svjetlosti. Ako ste možda primijetili zlatna površina nema vodenih kapljica i namjerno sam je ostavio praznu da bih imao konstantnu interakciju sa muralom koja će dovesti do novih teksturnih pojava te samim time doprinijeti životu same slike. Ovaj prostor sam ostavio za suvremene arhitekte i predavače koji će održati predavanja i radionice u ovim prostorijama da se potpišu na zid bijelim, zlatnim ili crnim vodootpornim markerom. Mali omaž grafitima, hvala lipo. Čamci su napravljeni od sirove siene i okera. Za arhitekte nisam imao baš puno vremena, a niti prostora da uđem u individualne prezentacije tijela, morao sam sve da pojednostavim i naglasim karakter portreta, tako da sam samo svakom dodijelio jedinstvenu boju.
Ultra marin za Ando-san (uvijek nosi tamnu ili crnu jaknu na fotografijama), tvid zelenu za Wrighta (old school – nosi odijela), za Moussavi, izvinjavam se, zaboravio sam ostaviti prostor, kadmium crvena za Bogdanovića (mislim da bi on nosio kadmium crvenu košulju u mladosti), sirova siena za Neidhardta (mogu ga zamisliti zamotanog u onu staru malu smeđu dekicu u svom stanu u Sarajevu), cian za Aravenu (on može nositi isprani jeans), cinober (vesta) za gospođu Brown, za Sejima-san- napuljska žuta- samo sam u Japanu vidio žene da tako prirodno nose žutu i bež boju), zlatna (haljina) za gospođu Bo Bardi i debeli sloj prusko plave za gospođu Hadid. I da bi sve ovo zaštitio, prešao sam zid sa dva sloja akrilne impregnacije za zid. Ono što je drugačije u gradnji slike u odnosu na druge murale jeste da sam sada po prvi put koristio projektor za prijenos crteža na zid. Ovo je ubrzalo proces za radna 3 dana ali u isto vrijeme sam potrošio dodatna 2 jer sam imao više vremena da se posvetim crtežu.
Hvala
Za kraj želio bih da se zahvalim AABH što su me odabrali da uradim ovaj mural za hub. Nadam se da će arhitekte koji budu koristili hub biti nadahnuti ovim Talasom, a da će se moći opustiti i izgubiti u njemu. I nadam se da će mnoga imena iz svijeta suvremene arhitekture naći način da se nađu na ovom muralu. Za kraj ću podijeliti jednu anegdotu, kada sam pokazao završeni Talas svojoj petogodišnjoj kćerki, ona mi je rekla: „Tata, dobar je, ali kada ćeš naslikati nešto drugo?“ Tako slatko, idealno za savršen melodramatičan završetak.
Tehnika: mural – akrilne dekorativne i studijske boje na unutrašnjem zidu
Veličina: 265 x 380 cm
Godina: Februar 2018.
Dostupnost: polu-javni mural, narudžba i vlasništvo AABH
Print se može naručiti ovdje.
Datum objavljivanja: 21.03.2018.
