U predgrađu Barcelone, u gradiću Sant Just Desvern, nalazi se „La Fábrica“ – rezidencija i studio Taller de Arquitectura, koji je osnovao arhitekta Ricardo Bofill, prije 43 godine.
Naziv objekta ne simbolizira samo mjesto u kome se proizvode kreativne ideje – „La Fábrica“ je u prvobitnoj funkciji bila fabrika cementa.
Ricardo Bofill, barcelonski arhitekta, 1973. godine kupio je netom zatvorenu i napuštenu fabriku cementa s kraja 19. stoljeća i odlučio je pretvoriti u svoj dom i sjedište Taller de Arquitectura – studia koji je osnovao 10 godina ranije, a koji okuplja multidisciplinarni, multitalentirani tim ljudi – arhitekata, inžinjera, urbanista, sociologa, pisaca, režisera i filozofa, kako bi bio kadar suočiti se sa kompleksnošću arhitektonske prakse.
U ovom industrijskom kompleksu, koji se proteže na 5000 m², zatečeno je 30 silosa, dimnjak, podzemni tuneli i ogromne mašinske prostorije, što je podrazumijevalo i niz elemenata sasvim apsurdnih /nelogičnih za planiranu funkciju objekta – no arhitekta je odlučio sačuvati fabriku i modificirati njenu originalnu brutalnost, oblikujući je kao umjetničko djelo.
Proces transformacije trajao je skoro dvije godine. Srušeno je oko 70% fabrike što je rezultiralo novim, prethodno skrivenim, formama.
Nakon što su prostori definirani i očišćeni od cementa, prešlo se na narednu fazu – ozelenjavanje i sađenje biljaka.
Cijeli kompleks je obogaćen bujnim vrtovima i drvećem eukaliptusa, palme, maslina i penjačica, koje rastu uz betonske zidove ili vise sa krovova, dajući efekat oaze u industrijskoj zoni.
Iduća faza je bila prenamjena prostora prema viziji arhitekte.
Preostalih osam silosa pretvoreno je u ofise, modelarnicu, arhive, biblioteku, i ogroman multifunkcionalni prostor pod nazivom „Katedrala“ .
Iznad Katedrale se nalazi Ricardova rezidencija, zeleni krovovi i terase. Fabrika predstavlja miks različitih estetika i smatra se primjerom ranog evropskog postmodernizma.
Interijeri su uređeni minimalistički, bez mnogo dekorativnih elemenata.
Studio tima je smješten u šest fabričkih silosa i proteže se na četiri etaže koje su povezane spiralnim stepeništem.
Ured Ricarda Bofilla je svijetao i prostran otvoreni prostor sa stropnom visinom od 4 metra. Uređen je minimalistički, bogat prirodnom svjetlošću i sa pogledom na vrt.
Opremljen je dizajnerskim komadima RBTA i Thonet stolicama. U podzemnim galerijama nalaze se modelarnica i arhive.
Kao dio kreativne obnove i adaptacije tvornice, velika tvornička hala, sa stropnom visinom od 10 metara, pretvorena je u vjerovatno najistakutiju prostoriju fabrike pod nazivom „Katedrala“.
Opremljena sa RBTA dizajnerskim namještajem, ova ogromna prostorija služi za sastanke, izložbe, koncerte i druge aktivnosti arhitekte. Katedrala je pretrpila minimalne arhitektonske intervencije, zadržavajući tako industrijsku estetiku i memoriju na namjenu koju je objekat imao.
Rikardova rezidencija površine 500 m2 također je tretirana minimalistički sa jednostavnim materijalima. “Monumentalna, brutalna i konceptualna“ kako je arhitekt opisuje, dnevna soba je betonska kocka sa nizom lučnih prozora koji referiraju na povijesnu arhitekturu. Bijele zavjese koje vise od stropa do poda, bijele sofe – dizajn RBTA i lounge fotelje Eames, u kontrastu su sa grubim nobrađenim zidovima.
Mackintosh stolice i stol za objedovanje nalaze se u blagovaoni iz koje se direktno izlazi u predivne vrtove. Za razliku od glavnog dnevnog boravka, „pink soba“ sa tradicionalnom marokanskom obradom zidova i mermernim podom, pruža manji i privatniji dnevni boravak. Uz Magistretti sofe i Gaudi stolice, postavljeni su stolovi od alicante crvenog mermera – dizajn RBTA.
Kuhinja i blagovaona smještene su na prizemlju. U centralnom dijelu prostorije nalazi se sto za objedovanje od bijelog mermera sa željeznim nogama, također dizajn RBTA.
Rezidencija ima 8 spavaćih soba i 12 kupatila.
Fabrika, koju arhitekt smatra „zauvijek nedovršenim poslom“ i radi na njoj posljednjih 40 godina, možda je jedan od najimpresivnijih primjera arhitektonske prenamjene ikada.
Ovaj objekat koji je od industrijskog adaptiran u objekat za život i rad i koji se od zagadjivača pretvorio u oazu zelenila, pokazuje da funkcija ne mora uvijek pratiti formu, odnosno, kako sam arhitekt kaže „ svakom objektu može biti dodijeljena funkcija koju mu arhitekt izabere, ako je dovoljno vješt.“
Fabrika nam svima može poslužiti kao inspiracija u nastojanju da i u svom okruženju nekim starim napuštenim objektima pružimo šansu za novi život.