Revitalizacija Vitićevog nebodera u Laginjinoj i uloga njegovih stanara u tom procesu
  • 2017-03-07
    • Autorica: Nejra Sitnić Milanović
    • Arhitekst

    Autorica: Nejra Sitnić Milanović

    Na spomen Vitićevog nebodera u Laginjinoj sjetim se Mondriana i Le Corbusiera, pa svih fora stanara koji u njemu žive, kako sa fasade otpadaju preteški drveni brisoleji od kojih svaki ima oko sto kilograma i pomislim kako ta zgrada posjeduje nevidljivu moć za većinu ljudi koje poznajem a čiji su predmet interesa nekretnine.
    Na poznatim brojevima 7 i 9 se rijetko prodaju stanovi. A kada su na tržištu, prodaju se veoma brzo.
    No, zašto oronula zgrada kojoj se tek nazire nekadašnji sjaj moderne ima tako poželjan kvadrat? Rekla bih da su ključnu ulogu odigrali lokacija, arhitektura i jedan čovjek koji je sa nekoliko istomišljenika pokrenuo divnu priču.

    ©Vjekoslav Skledar, Sandra Šimunović / Cropix

    ©Vjekoslav Skledar, Sandra Šimunović / Cropix

    Lokacija i njena urbana džentrifikacija

    Laginjina je mala slijepa ulica u koju sa glavnog gradskog trga dođete za petnaestak minuta laganog hoda. Ulica je u kvartu koji za koji se sve više koristi termin  Design District Zagreba. U neposrednoj je blizini “arterije” kvarta – Martićeve ulice koju valja posjetiti ako ste poklonik arhitekture, dizajna, umjetnosti, fine gastronomije ili cool ugostiteljskih objekata.

    Nakon što ćete na “ulazu” u kvart proći Paviljon Ivana Meštrovića (zbog kružnog tlocrta poznat i kao Džamija) izgrađen 1938. nastavlja se niz djela suvremenih stvaralaca i izlagača umjetnosti i designa. Neki od njih su Croatian Design Superstore, showroom dizajnerskog namještaja Prostoria, Dizajn kolektiv Grupa , Galerija 3.14, Oris kuća arhitekture, Design hostel 63, stan i showroom  svestranog umjetnika Maura Massarotta koji stoji iza brenda Sheriff&Cherry te niz drugih umjetnika koji tu žive, rade ili oboje. Zahvaljujući brojnim kulturnim i kreativnim inicijativama kvart donedavno poznat po trgovinama autodijelova spontano transformira svoj urbani identitet i doživljava procvat. Mislim da se u slučaju ovog kvarta može govoriti i o postepenoj urbanoj džentrifikaciji.

    Arhitektura

    Kvalitetna arhitektura lako nađe kupca po tržišno  dobroj  cijeni, loša arhitektura –  sve suprotno.
    Arhitektura nebodera u Laginjinoj je sjajna, arhitektonsko remek – djelo koje je, iako nije luksuzno, idejno i izvedbeno vrlo napredno.
    Kompleks je projektirao vrsni šibenski arhitekt Ivan Vitić, a građen je od 1958. do 1962. godine. Sastoji se od tri zgrade: nebodera, trokatnice i četverokatnice. Neboder je uvučen u unutrašnjost bloka, pa prostor ispred  zajedno s malim parkom i dječjim igralištem čini neku vrstu trga.

    ©DAZ

    ©DAZ

    ©Jutarnji list, Arhiv

    ©Jutarnji list, Arhiv

    Zgrada je danas iznimno popularna zbog ikoničnog statusa u hrvatskoj arhitekturi ali i zbog sjajno projektiranog i fleksibilnog interijera.
    Nosivi zidovi postoje samo između stanova, pa su tako mnogi stanari u potpunosti promijenili izvorni tlocrt.
    Pristup stanovima je sa vanjskih galerija, koje su orijentirane na dvorište. Stanovi su u odnosu na galerije  podignuti za 60-ak centimetara (tri stepenice) čime je onemogućen pogled u intimni prostor stana. Kod stambenih zgrada galerijskog tipa koje se u Zagrebu izvode danas se ne vodi računa o privatnosti. Namjerno sam rekla u Zagrebu, jer ako kao projektanti ne razmatramo stil života na podneblju u kojem djelujemo, tko će to raditi za nas? Na Balkanu narod (još uvijek u velikoj većini) ne voli  da mu se “viri” u kuću.

    Naziv “šareni drveni neboder” dobio je zbog svog mondrianovski obojenog pročelja, zelenih, žutih, plavih i crvenih ploha.

    ©Vjekoslav Skledar, Sandra Šimunović / Cropix

    ©Vjekoslav Skledar, Sandra Šimunović / Cropix

    ©Marko Lukunčić / PIXELL

    ©Marko Lukunčić / PIXELL

    Arhitekta koji je znao važnost međuljudskih odnosa

    Većina stanova, posebno u neboderu, podjednake je veličine od 70-ak četvornih metara, što se smatralo optimalnom kvadraturom za tipičnu obitelj. Vitićev neboder se u stručnoj  literaturi često uspoređivao s Le Corbusierovom zgradom Unité d’Habitation u Marseilleu, koja se smatra vrhuncem ideje kolektivnog stanovanja.
    Kada je izgrađen, u njega su se uselili svi djelatnici Narodne banke, od čistačice do direktora. Nije bilo elitizma.
    Vitiću je bilo važno i da se stanovnici nebodera međusobno druže, pa su se tako na zajedničkoj krovnoj terasi nekada nalazili mali bazen za djecu i sunčalište. Taj prostor je intenzivno korišten i zbog same činjenice da su stanari u isto vrijeme odlazili i dolazili s posla pa su u slično  vrijeme bili i slobodni za druženje.  

    ©Pogledaj.to; privatni arhiv stanara

    ©Pogledaj.to; privatni arhiv stanara

    (Gotovo nikada) Nije sve po zamisli arhitekte

    Na desetom katu su bili vešeraj i pomoćne prostorije, koje je tadašnja Narodna banka kasnije prenamijenila u manje stanove. U prizemlju zgrade bile su predviđene ambulanta i trgovina, no to se nikada nije ostvarilo.

    Čula sam priču da je sam Vitić na desetom katu nebodera namjeravao imati svoj arhitektonski studio, ali je od toga odustao kada je vidio kako mu se mijenja projekt pa je pomislio kako će ga stanari baciti sa zgrade kada se suoče sa problemima  koji će nastati. A nastali su odmah po dovršetku zgrade.

    Vitićev kompleks u Laginjinoj nikada nije prošao tehnički pregled i i nije dobio uporabnu dozvolu. Glavni problem su bili veliki drveni brisoleji koji zbog težine uništavaju tanke čelične profile, što im onemogućava pomicanje. Tako su neki  izgubili  funkciju i iz nemogućnosti da se pomiču stvaraju mrak u stanovima. Intervencije koje su vlasnici radili sami a odnose se na ugradnju pvc stolarije i žaluzina, nanijele su dodatnu štetu.

    Drveni brisoleji nisu ni trebali biti ugrađeni. Prema Vitićevom originalnom projektu, brisoleji su navodno trebali biti od aluminija, ali se zbog štednje materijal zamijenio drvetom.

    Vitićev neboder zajedno s četverokatnicom koja se nalazi na istoj adresi, Laginjina 9 ima 65 stanova u kojima živi oko 130 stanara.

    ©Tomislav Miletić / PIXSELL

    ©Tomislav Miletić / PIXSELL

    Umjetnik i projekt koji se bavi tematikom odnosa čovjeka i prostora

    Ključna figura u priči o oživljavanju zajedničkog života u Laginjinoj je svestrani umjetnik Boris Bakal koji u sklopu izuzetno zanimljive umjetničke udruge/platforme u kojoj je suosnivač – Bacači sjenki, pokreće projekt “Vitić pleše”, inicijativu sa ciljem obnove   zajedničkih prostora u Laginjinoj 9. Inicijativa  je u praksi rezultirala stvarnim oživljavanjem susjedstva.

    Od 2004. do 2007. godine Bakal je u Vitićevom neboderu imao ured te je osim kroz prizmu umjetnika zgradu posmatrao i kroz prizmu stanara. Konstatirao da se u toj zgradi dogodilo sve što se nije trebalo dogoditi prema izvornoj ideji zajedničkog i modernog stanovanja. Stanovnici nebodera su bili  u sukobu na svim razinama i sve je bilo vidljivo na stanju zajedničkih prostorija. Neke su bile ili zaključane, druge prljave i  zapuštene do te mjere da se nisu mogle koristiti. Lift se stalno  kvario, krov curio, fasada otpadala…

    Boris Bakal  ©Marija Gašparović za Design District Zagreb

    Boris Bakal ©Marija Gašparović za Design District Zagreb

    Revitaliziranje zajednice koje je dovelo do revitalizacije zgrade

    U 2005. godini organiziran je niz akcija u sklopu projekta Vitić pleše – koncert klasične glazbe na krovnoj terasi, plesna intervencija Llinkt! na krovu zgrade preko puta Vitićeva nebodera, namijenjena stanarima kao gledateljima, izložba ‘Vitić pleše’ u zagrebačkoj galeriji Modulor, razna predavanja…, a za samu je zgradu vjerojatno najvažnije što se te godine održao prvi kućni savjet.
    Te je 2005. Vitićeva zgrada u Laginjinoj zaštićena i kao spomenik kulture.

    U razgovoru za Design district Zagreb Bakal navodi: “Organizirali smo tzv. Proširene sastanke kućnog savjeta Vitićevog nebodera, na koje smo pozivali umjetnike i kulturne radnike da glume suvlasnike / stanare i govore što bi i kako promijenili u svojoj zajednici, te smo o zaključcima obavještavali stvarne suvlasnike. I dogodilo se nešto fantastično — dok smo se mi sastajali, isto su malo-pomalo počeli činiti i stanovnici i onda smo se udružili. Tako je cijela stvar krenula.”

    A krenula je u pravcu međusobnog upoznavanja i povezivanja suvlasnika oko ideje da je dobrobit zgrade zajednički interes, neovisno u konceptu privatizacije prema kojem su stekli vlasništvo stambene jedinice. Jer u svakom  vlasničkom listu stoji da ste vlasnik  svoje etaže i ostatka zgrade u idealnim omjerima. A ovaj “ostatak” u “idealnim omjerima” bez svijesti  da je zapravo i on privatno vlasništvo o kojem treba brinuti počinje propadati.

    Stanari na krovu Vitićevog nebodera, 2006. godine  ©Pogledaj.to

    Stanari na krovu Vitićevog nebodera, 2006. godine ©Pogledaj.to

    Zapravo se u neboderu u Laginjinoj dogodilo nešto veoma logično. U vremenu u kojem se ne predviđaju  zajednički prostori rastu generacije koje nemaju svijest o tome kako bi te prostore koristile.  “Stari” stanari su postali umirovljenici najčešće lošeg imovinskog stanja i ako  se tome doda prirodni pad entuzijazma koji većini dođe sa godinama, situacija rezultira stanjem u kojem se zgrada našla.

    Platforma za zajednička druženja je postojala, samo ju je trebalo  revitalizirati. Revitalizirati je trebalo i ljudsku prirodnu potrebu za socijalnim kontaktom. Krovna terasa  je tako postala mjesto za “izlazak” a iz niza kontakata između stanara jasno se dala iskomunicirati ideja o obnovi i načinima na koji ju je moguće realizirati.  Bez komunikacije i dijaloga bi obnova bila nemoguća. Bila je preskupa da ju financiraju sami stanari iz “nužne” uplate upravitelju zgrade a bilo kakav poticaj ili donacija bi bez konkretnog projekta izostali. Za Vitićev neboder je to bio dug proces. Od ideje jednog umjetnika preko buđenja svijesti kod stanara do konkretnih inicijativa prošlo je više od deset godina.

    Dana 03.02.2016. nakon više od desetljeća borbe za obnovu, suvlasnici/stanari zgrade i Bacači sjenki ostvaruju cilj. Obnova je počela i planira se da će trajati dvije godine. Iako ne postoje pisani tragovi da su Vitićeva zamisao bile aluminijske grilje, uvažiti će se svjedočenja njemu bliskih suradnika i obitelji i nove grilje će biti od aluminija. Uz to će južno pročelje kojeg u 80% čine otvori dobiti energetski učinkovitu fasadu.
    Danas je u Laginjinoj 9 dom mnogih poznatih hrvatskih arhitekata i umjetnika. Nenad Fabijanić, Tatjana i Saša Begović iz proslavljenog 3LHD-a, zatim arhitekti Spomenka Crnković i Krešimir Haramina, kao i fotograf Damir Fabijanić, dizajnerica Lana Cavar, kulturna djelatnica Naima Balić, kustosica Aida Brenko…

    U ovom neboderu prema pričama svih koji poznaju stanare vlada obiteljska atmosfera. Živjeti u njemu postalo je pitanje prestiža pa nije ni čudo da se neboder već godinama nalazi na listi najpoželjnijih stambenih lokacija mnogih arhitekata i ljudi iz struke. Nakon obnove, ta će želja dodatno ojačati a o tržišnoj vrijednosti kvadrata da i ne govorimo.

    Ivan (Ivo) Vitić

    Ivan Vitić ©DAZ

    Ivan Vitić ©DAZ

    Ivo Vitić (Šibenik, 21. veljače 1917. – Zagreb, 21. prosinca 1986.), hrvatski arhitekt.

    Završio je Tehnički fakultet u Zagrebu, nakon čega je od 1941. do 1943. radio kao asistent na Katedri za arhitektonske kompozicije, a zatim kao suradnik Alfreda Albinija. Na fakultetu je također od 1951. do 1965. godine vodio Projektni biro „Vitić” (kasnije poznat pod imenom „AB 17”). Od 1945. do 1946. godine radio je u Ministarstvu graditeljstva Narodne Republike Hrvatske, a zatim je prešao u tada osnovani Arhitektonski projektni zavod; od 1947. do 1950. radio je kao arhitekt Ministarstva vanjskih poslova FNRJ.

    Vrhunac njegovog stvaralaštva označilo je projektiranje i izgradnja tadašnje Zgrade društveno-političkih organizacija (kolokvijalni naziv Zgrada CK SKH) u Zagrebu od 1961. do 1968. godine, danas popularne pod imenom Kockica.

    Datum objavljivanja: 07.03.2017.

    Podijeli

    Iz arhive