©Damir Dautbegović

Asocijacija arhitekata u Bosni i Hercegovini, u utorak 27.12.2016. je organizirala tribinu ‘Kako je tamo?’ u okviru ‎Creative Industry Resort‎-a u Delikatesnoj radnji. Cilj ove tribine je da baci svjetlo na dilemu s kojom se svi mi koji živimo i radimo u BiH često susrećemo – kako bi bilo kada bismo se odvažili i pokušali osigurati svoju budućnost u nekoj drugoj državi, da li bismo imali bolju perspektivu i više mogućnosti za profesionalno usavršavanje? Iz tog razloga, kolege  iz inostranstva koji se tamo školuju i rade godinama su pozvane na tribinu da podijele svoja iskustva, te da nam kažu ‘Kako je tamo?’. 

Mirna Lončarica©Damir Dautbegović

Mirna Lončarica, inicijatorica ovog događaja je otvorila tribinu, te predstavila izlagačice i izlagača. Ideja o događaju se javila na poluformalnoj kafi članova AABH, te je i sama atmosfera tribine bila takvog tipa i poticala interakciju izlagača i publike.

Izlagači/ce na sinoćnjem događaju su bili/e:

• Aida Murtić, Architect & Doctoral Fellow, Karl Jaspers Centre for Advanced Transcultural Studies, Heidelberg, Njemačka
• Vedrana Mujezinović, Architect&Lighting Designer, Metis Lighting, Milano, Italija
• Vernes Čaušević, BArch, MArch, ARB, Founder and Director of Project V Architecture, London, UK

Aida Murtić©Damir Dautbegović

Aida Murtić je započela svoje izlaganje sa anegdotom o gospođi u BiH koju je srela dok je čekala u redu u pošti – naime, dotična gospođa, također iz Njemačke, je isticala kako ‘tamo’ nema čekanja u redu – što je, kako je Aida primjetila, samo jedan od primjera kanonizacije kolektivnog iskustva iz zemlje, te da je sve stvar ličnog iskustva, doživljaja i motiva. Izlaganje se fokusiralo na kolekciju pitanja s kojima se redovno susreće u interakciji s ljudima iz BiH, te poredi naš način rada i funkcionisanja u timu i način rada u timu u Njemačkom sistemu doktorskog obrazovanja – koji je u njenom slučaju uglavnom interdisciplinaran. U poređenju sa kolegama, Aida povećava svoju produktivnost kafom, dok ostatak kolega koristi aplikaciju ‘Pomodoro’, koja potiče osobu na organizaciju rada po sistemu ‘25 minuta rada, 5 minuta odmora’. Dalje, Aida je pričala o svojim počecima u Frankfurtu i Darmstadtu, te relaciji Njemačka-Francuska, gdje ne postoji razlika između Europe i EU, a najzad i o doktorskom projektu koji istražuje ‘Historicities and Heritage. U nastavku je predstavila nekoliko projekata na kojima učestvuje, poput URBAESTA, o kojem možete više pročitati ovdje. ( link http://www.urbaesta.com/) Izlaganje je, sa pomalo nostalgičnim tonom završilo sa opaskom kako ne postoji recept ili vizija, te da je pitanje motiva i lične želje ‘kako ugurati 29 kg u 23 kg[1]‘.

[1] 23 kg – limit dozvoljene mase pri putovanju avionom.

©Aida Murtić

Vedrana Mujezinović©Damir Dautbegović

Vedrana Mujezinović je započela izlaganje dijeljenjem svog iskustva o početku u Italiji, te regulisanju vize – ‘permesso’, sa zaključkom da je država i organizacija u Italiji komplikovanija nego ovdje, budući da se nikad ne zna kad i kako se stvari završavaju. Razlog Vedraninog odlaska u Italiju je želja za usavršavanjem u polju rasvjete, te radi u METIS LIGHTING ( link http://www.metislighting.it/metis/)  birou, koji se bavi isključivo projektima rasvjete, što je kod nas, inače slučaj da se radi sa izvođačem. Opisuje radnu atmosferu kao opuštenu i fokusiranu na konstantno usavršavanje, u vidu predavača i testiranja tehnologije i proizvoda, i praktični rad. Dalje, u izlaganju je predstavila nekoliko zanimljivih projekata, koji pokazuju širok dijapazon rada – od muzejskog osvjetljenja Pinacoteca di Brera (http://www.metislighting.it/metis/museum-exhibitions/pinacoteca-di-brera/) , preko projekta osvjetljenja interijera i eksterijera petospratne jahte, projekta osvjetljenja novog aerodroma u Dohi – (http://www.metislighting.it/metis/offices-publicspaces/new-doha-international-airport/), projekta osvjetljenja mosta Ponti Expo (http://www.metislighting.it/metis/urban-outdoor/ponti-expo-rho/), te prodajnih i radnih prostora Christian Dior-a (http://www.metislighting.it/metis/category/commercial/). Predavanje zaključuje sa izjavom da je njena motivacija za borbu sa talijanskim sistemom prilika za rad na ovakvim projektima!

©Metis Lighting

Vernes Čaušević©Damir Dautbegović

Vernes Čaušević je odselio u London 1993. godine, a vratio se u BiH u septembru ove godine. Iskustvo obrazovanja je stekao po UK sistemu, tako da se izlaganje fokusiralo na poređenje proces postajanja arhitektom u BiH i u UK. Nije se fokusirao na izlaganje projekata –većinu projekata kojima se bavi možete pogledati na stranici arhitektonskog biroa koji je pokrenuo –PROJECT V (http://projectv-arch.com/). Dakle, kako se postaje arhitekta u UK?

The Royal Institute of British Architects – RIBA –(https://www.architecture.com/RIBA/Becomeanarchitect/Becominganarchitect.aspx ) je stručno tijelo za arhitekte, prije svega u Velikoj Britaniji, ali i na međunarodnoj razini, osnovano radi unaprjeđenja arhitekture pod svojom poveljom izdatom 1837. i dopunskom poveljom izdatom 1971. godine. RIBA sistem je poprilično rigidan i podrazumijeva kombinaciju obrazovnih stepena i radnog iskustva – RIBA Part 1 ( dodiplomski studij, 3 godine), ‘Year Out’ ( godina radnog iskustva), RIBA Part 2 ( 2 godine, univerzitetska diploma, koja varira u ovisnosti od univerziteta – Barch, Diploma, March), Stage 2 practical experience ( 2 godine, od čega je godina dana u EEA, Channel Islands ili Isle of Man pod izravnim nadzorom arhitekta), a zatim slijedi RIBA Part 3 ( završni kvalifikacijski ispit). Nakon položenog ispita se možete registrirati kao arhitekta u Architects Registration Board (ARB). Naziv ‘arhitekt’ je zakonom zaštićen, tako da javnost može biti sigurna da ima posla s pravilno kvalificiranim arhitektom. U posljednje vrijeme se počeo javljati bunt protiv RIBA sistema, zbog prekompetitivnosti u studio sistemu, gdje mentori manje podučavaju studente, a više ‘tjeraju’ svoja istraživanja kroz studente, gdje studenti polako postaju robovi sistemu promocije mentora.

© Vernes Čaušević

© Vernes Čaušević

Nakon predavanja, započeta je diskusija, gdje je zaključeno, na osnovu svega što smo čuli, da su najveći kvaliteti u BiH tradicionalna bosanska fleksibilnost, sa naglaskom da ne treba srozavati lične kriterije, jer je tanka granica između fleksibilnosti i divljeg zapada, zatim činjenica da je lakše u BiH napraviti ‘nešto svoje’, te da se u društvu u kojem se nalazimo nalazi više prilika da se napravi nešto drugačije  i posebno ( i unatoč tom istom društvu), i najzad, sloboda, u smislu da u BiH imamo više slobode za istraživanje novih koncepata i arhitekture.

Događaj je odlično posjećen i podržan je prisustvom brojnih članova AABH, a ovom priliko želimo se zahvaliti Merselu Bujaku na suradnji.

U nastavku pogledajte galeriju fotografija sa događaja – link.