Intervju pripremale: Katarina Bošnjak, Nejra Durmišević
Razgovarali: Katarina Bošnjak, Ibrica Jašarević, Jasmin Sirčo
Nakon održanog predavanja na Noćima arhitekture 06, održanim 17.01.2018. godine, imali smo priliku razgovarati sa Mladenom ‘iza kulisa’, u opuštenoj atmosferi u miješanoj grupi AABH i LIFT-a, u formi Pecha Kucha intervjua.
Mladen Jadrić predaje i prakticira arhitekturu u Beču, Austrija. Osnivač je i direktor JADRIC ARCHITEKTUR ZT GmbH. Realizovao je širok spektar projekata različitih razmjera: arhitektonski i urbanistički projekti, uključujući rezidencije, eksperimentalne umjetničke instalacije i dizajn enterijera u Austriji, SAD-u, Finskoj i Kini. Od 1997. predaje na Univerzitetu tehnologije Beč (TU Wien) i stiče veliko iskustvo kao gostujući profesor i gostujući predavač u Evropi, SAD, Aziji, Australiji i Južnoj Americi. Izlagao je na Kraljevskoj akademiji umetnosti u Londonu, UK; M.I.T., Cooper Union i Univerzitet Roger Williams, SAD; Univerzitet Alvar Aalto, Helsinki, Finska; Arhitektonsko bienale u Veneciji, Italija; Svjetski arhitektonski trienale u Tokiju, Japan; Muzej 20. vijeka, Berlin, Njemačka; Bijenale arhitekture i urbanizma u Seulu u Koreji; NIT-Nagoya Tehnološki institut u Japanu i još mnogo toga. Dobio je državnu nagradu za eksperimentalnu arhitekturu ‘Karl Scheffel Preis’ i ‘Schorsch Preis’ grada Beča. Član je Künstlerhaus-a, najstarije udruge arhitekata i umjetnika Austrije.
AABH: Prije svega, čestitamo na prvom mjestu koje ste nedavno osvojili na međunarodnom natječaju 2022 Asiad Key Project International Urban Design Scheme Competition u Hangzhou, u Kini. Koji Vam je najveći izazov bio u tom projektu – kontekst, tipologija, veličina obuhvata ili pak nešto četvrto?
MLADEN JADRIĆ: Postoje projekti koji se dobro i lako odviju sami od sebe. Projekt kao da je sam čekao dobar trenutak i dobre okolnosti. Poklopilo se moje dugogodišnje iskustvo intenzivnog bavljenja i istraživanja kineskog grada i pozitivna energija razvoja koje se osjeća u Hangzhou, koji je poznat i poseban grad. Grad koji je Marco Polo sa ushićenjem opisivao. U Hangzhou se desila koncentracija pameti i ekonomske moći, ljudi su otvoreni za promjene i koncepte koje nadmašuju one u posljednjih 15 godina u Šangaju, Pekingu i Shenzhen-u. Merak je bio jahati na talasu dobre energije, i biti u pravom momentu tu. Sam zadatak bio je veći izazov od onoga kako se nositi u konkurenciji velikih svjetskih biroa. Zbog toga nismo sebi davali velike šanse u početku, međutim, projekt je ispao tako dobar da je čitav tim bio iskreno zadovoljan. Imali smo osjećaj da bismo ponudili novi kvalitet kineskom gradu. Da li ćemo uspjeti to komunicirati i eventualno osvojiti nagradu – to nam stvarno na kraju nije bilo najvažnije.
AABH: Kada napravite presjek između ideja i stvarnosti u arhitekturi, koliki je jaz između ta dva dijela?
MLADEN JADRIĆ: Taj veliki jaz vidljiv je i laicima. Počnimo s pitanjem u kojoj mjeri je arhitektura uopće u nekom društvu prisutna. U Austriji, koja se ponosi arhitekturom koja je svjetski priznata, broj izvedenih objekata od strane arhitekata doseže nekih 5%. Većina izgrađenog urbanog volumena kojeg vidimo oko nas nije ustvari projekt arhitekata. Iz mog iskustva bavljenja paralelnim realitetima svjetskih gradova, situacija posebno gradova je, naravno, bitno različita. U Beču je arhitektura pod direktnom kontrolom grada, zbog toga je Beč vrlo specifičan i teško ga je direktno upoređivati sa drugim gradovima EU. Kroz gradsku kontrolu i permanente javne i političke diskusije koje se vode oko njegovog daljnjeg razvoja, shvatio sam koliko je bitno da se arhitekti uključuju i u politiku i da i tu moraju biti prisutniji. Ne samo da ne bi bili negdje na kraju lanca ishrane – nego da bi bili tamo gdje se odlučuje sudbina grada. Danas je poziv arhitekata umnogome složeniji, nego npr. u generaciji naših očeva. U uspješnim gradovima oni su danas idealni dirigenti i koordinatori mnogobrojnih instrumenata razvoja. Zato moraju ne samo biti kreativni, vec i poznavati zakone poput advokata, pa čak i poput dobrog trgovca znati prodati i kupiti ideje, te prepoznati kvalitet u širokoj diskusiji i osmisliti mu oblik! Sva ta silna lica koja arhitekt mora imati, čine našu struku sve kompleksnijom i zahtjevnijom. To objašnjava i porast broja timova u arhitekturi u odnosu na pojedince.
AABH: Obzirom da ste mnogo putovali i na mnogo fakulteta predavali, vidjeli ste različite vrste arhitekture. Šta je današnja internacionalna arhitektura, kako je možemo definisati?
MLADEN JADRIĆ: Taj pojam je teško definisati, definitivno ne postoji samo jedna internacionalna arhitektura, ali je indikativan dijalog između gradova, jer smo postali svjesni internacionalnih (globalnih) problema koje dijele svi gradovi ovog svijeta – problemi poput ekologije, stanovanja, problem siromašenja srednje klase, javnog prostora i slično; sve su to zajedničke teme gradova čitavog svijeta. Kina je možda dobar primjer, jer je ona i prvi i treći svijet u jednome, ogledalo sa dva lica, i nije tako jednoznačna kao što su to možda primjeri iz Afrike, Amerike ili Evrope.
Rješenja za budućnost za probleme iz prošlosti – tu ne postoje jednostavni recepti, i evropska su iskustva samo djelomično upotrebljiva drugdje. Najzad pričamo o Spaceship Earth (Buckminster Fuller) postali smo svjesni da su «naši» problemi sve više zajednički (globalni), zbog čega se počinje više raditi na platformama razmjene tog iskustva (Biennale u Seoulu je u tom smislu bio izvanredan pozitivan poticaj). Uz to, ne smijemo usporiti širenje edukacije – znanje mora ostati dostupno svima, to što smo danas svi umreženi u network, to će, nadam se, pomoći da se znanje i dalje slobodno koristiti i širi. Ako se ta mreža znanja zatvori ili sabotira, to će postati bitan problem.
AABH: U tom smislu, kako vidite Sarajevo danas?
MLADEN JADRIĆ: Nedostaje mi vidljiva ambicije, da se, na primjer, napravi bolja škole arhitekture. To govorim i na osnovu iskustva iz Azije koju posmatram već dvadeset godina intenzivno, gdje je sva energija koncentrirana u znanje. Znanje je danas ne samo moć, već i put u napredak i bolji i sretniji život.
AABH: Koje su Vam najbitnije lekcije iz prakse do sada?
MLADEN JADRIĆ: Ne znam da li to mogu samo tako izdvojeno posmatrati. Mislim da je čitav život jedno djelo – sve što čovjek radi ima neku vezu kao žbuka koja veže elemente, koji se stalno nadgrađuju. Sve je povezano, sva poglavlja se na kraju slože u samo jednu knjigu.
AABH: Vidjeli smo dosad kako Vi radite arhitekturu, ali šta arhitektura radi Vama kao osobi? Da li Vas mijenja i kako? Često nismo ni svjesni tog uticaja na nas – šta rad radi nama.
MLADEN JADRIĆ: Arhitektura je postala i moja profesija i hobi i noćna mora, to je vrsta profesije u kojoj nema polovičnog. Ili se bavite potpuno time ili se radije bavite nečim što nije blisko arhitekturi, ali to za mene ne bi bilo prihvatljivo. Arhitektura je opasna po život. 🙂
AABH: Koliko god da treba biti cjelovita osoba, uvijek treba nešto da nedostaje, zar ne?
MLADEN JADRIĆ: Jeste, upravo spoznaja nesavršenosti i ugrađenih grešaka čine i život i projekte interesantnim. Ponekad počnem razmišljati o kući bez krova ili sobi bez zida i pokušavam omogućiti neka rješenja koja su ugrađena u naučenoj logici. Iako i sam predajem, znam da je škola nekada opasna po kreativnost, kao vrlo konzervativna tvorevina koja je smišljena da traje jako dugo i da se stvari ponavljaju. Teško ju je promijeniti, edukacija se kažu mijenja 15% svakih 50 godina, što je jako sporo, način školovanja treba stalno iznova adaptirati, ne u smislu da treba izmišljati toplu vodu, već mijenjati neke stvari u skladu sa promjenama u društvu, pratiti dešavanja, biti u toku sa svim oko sebe…
AABH: Kako vidite dijalog između Istoka i Zapada, te dijalog između prošlosti i sadašnjosti?
MLADEN JADRIĆ: Istok i Zapad, to je dugačka priča. Njemački filozof Peter Sloterdijk je napisao provokativno kako je Evropa zamijenila sopstvenu tradiciju za japansku i obratno. Taj proces razmjene istoka i zapada je bez prestanka prisutan, naravno, sa nekim prekidima, vidljivim ili nevidljivim. Nisu niti dijalozi bili uvijek dostupni svima, dugo je to bila domena kulturnih elita koje su imale povlašten položaj i koristile ga. Dijalog je uvijek bio prisutan i mislim da će u godinama koje dolaze biti izuzetno intenzivan. Spajanje Evrope i Azije je tek počelo i mislim da će doći velikim koracima i predviđam mladim ljudima susret s novom stvarnošću.
LIFT: Kako već imate iskustva iz Beča, iz Kine i tako dalje, kako Vi vidite prostor slobode? Šta je prostor slobode u Beču, a šta u Kini, a gdje smo mi tu?
MLADEN JADRIĆ: U svakom projektu je na kraju onoliko tebe koliko se izboriš za svoju slobodu i svaki put se boriš ispočetka, uvijek je to takmičenje za sebe. Mislim da je prostor slobode danas ključna tema u gradovima, u kojima se prostor individua konstantno smanjuje, i iziskuje kompleksnije metode sporazumijevanja i medijacije među ljudima. Mi moramo naći modus zajedničkog zivota, jer je prostora sve manje. Na primjer, automobil može predstavljati u ono malo komšijskog prostora između kuća upravo tu barijeru, a te prepreke treba naučiti uklanjati. Važno je i naučiti slušati druge i moderirati zajednička rješenja. A javni prostor je prostor gdje nastaje demokratija i to je osnova, prije ili kasnije svi dođu do tog zaključka da bez te platforme nema daljnjeg razvoja. Ako želimo imati kreativan grad u kojem se svi osjećaju dobro, moramo ljudima ne dati, već i ostaviti slobodu, ne mora sve biti propisano i isprojektirano da bi oni mogli «uživati». Ne moramo imati idealan total dizajn, to je nekad recept kojem se vjerovalo, danas više ne, takve stvari se mijenjaju. Ali, iako razgovaramo o stvaranju «fizičkog» prostora slobode, to je u suštini kompleksan proces u kojem je arhitekt samo dio tima. Tu učestvuje i ekonomija i politika i to jeste tako, ne postoji jednostavni recepti – arhitektura je samo jedan od problema i ta kompleksnost se mora savladati. Nekad više volim o tome pričati sa doktorima, političarima i ekonomistima, nego sa arhitektima, jer arhitekti često imaju svoje viđenje i često su zatvoreni u svojoj ‘niši’. Bitno je čuti mišljenje društva, ne samo strukovno.
AABH: Za kraj, imate li Vi nešto da dodate što biste voljeli da se čuje ili da date neki savjet za mlade istraživače/ice i arhitekte/ice?
MLADEN JADRIĆ: Ja sam kao klinac uvijek htio da idem na brod, putovati, i mislio sam, pošto mi to nije pošlo za rukom, da neću uspjeti vidjeti svijet. U medjuvremenu sam si samo potvrdio istinu da sve što čujete i pročitate iz druge ruke ne odgovara osobnoj slici realnosti, jer sve je na kraju kombinacija refleksije vaše ličnosti i onoga što ste doživjeli. Arhitektura se uči kroz putovanje.
Meni je jako koristilo to što sam neke stvari vidio uživo i još uvijek jedva čekam kada ću ponovo na put. U februaru imamo sljedeću izložbu u Seoul-u – gospodin Seung i ja radimo, zajedno sa studentima iz Beča na projektu revitalizacije tzv. «urbanog sela». Predlažemo alternativu za stambene nebodere – u obliku niskog projekta visoke gustoće. Novi «komšiluk», iako udvostručen po broju stanovnika, pokušava da sačuva kvalitete zajedničkog života i integrira ljude koji su tu starosjedioci. To je naš obračun sa džentrifikacijom kao socijalnom subverzijom pri obnovi grada, a pod parolom poboljšanja života. Veselimo se nastavku rada i pokušavamo projekt dovesti do te kvalitete da postane realna alternativa za slične projekte na obodu Seoul-a i bude realiziran. Na ovom projektu radimo više od godinu dana, ali dobri projekti traže svoje vrijeme. Često se vraćam na Glenn Murcuta-a koji je govorio da treba negdje jako dugo živjeti da bi čovjek shvatio kako se na tom mjestu može graditi, da počne osjećati nešto prema tome, kako ljudi funkcioniraju, kako dišu, šta stvarno vole da kuhaju. Vrlo je teško do tog trenutka nuditi održiva rješenja, ne želimo se ponavljati i nuditi spremna rješenja koja smo već primijenili drugdje i reciklirati ih.
Zato, putujte i učite!
Datum objavljivanja: 21.02.2018.
*Zabranjeno je kopiranje objava sa web stranice AABH na druge portale i medije bez odobrenja od strane Asocijacije arhitekata u BiH.
