Autorica: Armina Pilav

Graditi ponovo

U ovom izdanju Armina Pilav predstavlja Ivana Štrausa (1928.) poznatog po svojim arhitektonskim realizacijama Telekomunikacijskog ureda u Adis Abebi (1969.), UNIS tornjevima (1986.), zgradi Elektroprivrede BiH (1978.), hotela Holiday Inn (1983.) u Sarajevu i Muzeja avijacije (1989.) u Beogradu. Neka od njegovih djela, kao što je Olimpijski pres centar na Bjelašnici (1983.), uništena su tokom rata u Bosni i Hercegovini (1992.-1996.).

Ivan Štraus ©Zoran Kanlić (2014)

Nakon nekoliko dugih razgovora sa Ivanom Štrausom, shvatila sam da on predstavlja prizmu kroz koju možemo preispitati zadatak same arhitekture i ulogu arhitekte tokom i nakon rata u Bosni i Hercegovini kao i unutar post-jugoslovenskog prostora. Njegovo dugo i raznovrsno životno iskustvo nam dozvoljava da uzmemo u obzir uloge različitih generacija arhitekata u procesu stvaranja kompleksnog arhitektonskog koncepta. Sarajevo je primjer smjene političke i materijalne stvarnosti u kojoj arhitektura zahtjeva novo značenje. To je grad gdje Štraus živi i i dalje se bavi arhitekturom u vidu pisanja i razgovora sa novinarima i arhitektima.

Ova priča vođena je Štrausovom misli “arhitektura ima smisla jedino kao ostvarenje sadašnjosti”. Veoma bitna ličnost u ovoj priči je i Lebbeus Woods koji je posjetio Sarajevo 1993. godine. On je imao ulogu novinara. Jer tokom opsade ulazak i izlazak je bio ograničen i kontrolisan, a medijski radnici su bili u grupi ljudi koji su imali pristup gradu. Lebbeus je ponio sa sobom kopiju tek isprintane brošure “Rat i arhitektura”, koja je označila početak ovog neobičnog odnosa. Ivan Štraus je održao govor na prezentaciji knjige koja je održana u skladu sa samim nazivom knjige u uništenom Olimpijskom muzeju. Nakon posjete, Štraus i Woods su ostali u kontaktu, što je vodilo određenim razmjenama mišljenja po pitanju obnove grada. Pronašla sam Štrausov dnevnik pod nazivom “Arhitekti i Barbari”¹, kojeg je pisao tokom prvih godina opsade Sarajeva. Štrausovo svjedočenje je ubrzo bilo spojeno sa radom Woodsa, koji je stanje vidio jednako lucidnim okom, i dao mu kako verbalnu tako i vizuelnu artikulaciju. To je dovelo do mog interesovanja za Štrausa danas; jednog od rijetkih arhitekata koji je imao priliku da gradi ponovo neke od svojih uništenih objekata.

Uništenje Sarajeva ©Zoran Kanlić (1993.-1994.)

Ratovi u SFR Jugoslaviji, uključujući i najbrutalniji rat u Bosni i Hercegovini, uništili su mnoga arhitektonska ostvarenja. Također obrisana su imena arhitekata koji su oblikovali socijalistički pejzaž u periodu 1945.-1991. Sa krajem rata u BiH 1996. mnoga modernistička ostvarenja iz prošlosti su postala beznačajna.

Ivan Štraus, nekad Jugosloven, danas Bosanac slovenačkog porijekla javio se na moj telefonski poziv tihim i umornim glasom. Bez obzira na svoje kasne osamdesete prihvatio je poziv da se sastanemo. Rekao je da će to uraditi u ime arhitekture i budućih generacija. Prvi sastanak sa Štrausom počeo je sa mojim unaprijed pripremljenim intervjuom. Pitala sam pitanje za pitanjem, u formalnom obliku koja su se poslije pokazala kao bespotrebna s obzirom da se njegov život i djelo ne mogu uklopiti u klasičnu formu intervjua. Na kraju, Štraus je počeo mene ispitivati, gdje me također zamolio da donesem primjere svojih arhitektonskih ostvarenja naredni put.

Ivan Štraus: Da li ste bili iznenađeni odlukom Srpske akademije nauka i umjetnosti?

Armina Pilav: Ja sam bila više iznenađena Vašom nego odlukom Akademije, odnosno prihvatanjem pozivnice od strane SANU, samoj ideji toga.

Ivan Štraus: A u kojem smislu mislite?

Armina Pilav: Rekli ste da! To govori dosta o Vašoj otvorenosti i načinu razmišljanja.

Ivan Štraus: I mojoj dosljednosti. Kada je u pitanju arhitektura, ona je na prvom mjestu.

Armina Pilav: To govori o kontinuitetu Vaših misli, rada i sam čin prihvatanja je velika stvar: “Da, ja prihvatam poziv da postanem član Srpske akademije nauka i umjetnosti“. Mislim da to ne bi niko uradio s obzirom na tadašnju političku situaciju u regiji, razmišljanja ljudi i ono što je bitno za naše gradove. Način na koji ste vi to uradili ne može se poistovjetiti ni sa kakvim političkim ili ideološkim kontekstom ovdje. Vi ste razmišljali o nasljedstvu koje ćemo imati jednog dana.

UNIS tornjevi (1986.) preimenovani su u Momo i Uzeir, simbol jugoslovenskog bratstva i jedinstva u Sarajevu ©Zoran Kanlić (2015.)

U smislu generacijskih prelaza bh. arhitekata, Štraus je imao i još uvijek ima autonomiju kao arhitekta, te je mogao biti istovremeno član SANU i biti bh. arhitekta koji se i dalje sjeća rata, a i pisao je o srpskoj vojsci koja je uništavala njegove zgrade i grad. U Beogradu na ceremoniji za nove članove Akademije, potpisao je jedan primjerak dnevnika za jednog kolegu koji živi u Beogradu. Štrausov pristanak da postane član srpske Akademije, posmatran je kao akt deteritorijalizacije i rekonceptualizacije konflikta između Srbije i Bosne i Hercegovine kao i Hrvatske, koja će u budućnosti postati uspješnija od bilo kojeg političko-ekonomskog izgovora između zemalja u regiji.

Hotel Holiday Inn (1983.) bio je ratno sjedište stranih reportera ©Zoran Kanlić (2015.)

Graditi ponovo

Kao posljedica rata u Bosni i Hercegovini i sistematskog uništavanja gradova (1992.-1996.), dvije sarajevske zgrade projektovane od strane Štrausa su obnovljene. Prva je zgrada Elektroprivrede BiH na kojoj je radio ponovo nakon rata sa skoro istim projektantskim i izvođačkim timom.

Zgrada Elekroprivrede BiH (1978.) ©Arhiv Elektroprivrede

Odlučio je da Zgrada Elektroprivrede do drugog sprata zadrži prijeratnu betonsku konstrukciju, dok od drugog sprata na više, uklonjen je uništeni materijal i taj dio objekta je bio ponovo izgrađen.

Zgrada Elektroprivrede služi kao sjedište nacionalne kompanije za distribuciju električne energije u Bosni i Hercegovini ©Zoran Kanlić (2015.)

Druga zgrada je kompleks tornjeva Momo i Uzeir. U ovoj rekonstrukciji Štraus nije učestvovao, kako kaže, zbog političkih razloga je isključen iz projekta. Pored ratnog dnevnika kojeg je vodio, kojeg smatram jednako važnim kao i njegove objekte, dodatni razlog za razgovor sa Štrausom je čin razumijevanja kako na Sarajevo danas utiču procesi poslijeratne obnove i šta za njega znači graditi ponovo.

U prostornom smislu rat je mijenjao grad i grad je mijenjao nas. Usljed sistematskog uništavanje objekata i života u Sarajevu, kreirani su novi urbani elementi: barikade, trenutni, pokretni i nepokretni zaštitni zidovi od snajpera, bašte na balkonima za uzgoj povrća, privremena groblja u parkovima i sportskim terenima, umjetničke galerije u srušenim objektima, inovativni transportni sistemi za prevoz drveta, otvorene zgrade bez dijelova krova, zidova, prozora, stvarajući za nas do tad “nepoznati grad – otvoreni grad, gradsku istinu… pogled na konstrukciju života, zgrada. Komšijskih odnosa…”².

Uništena škola u naselju Alipašino polje ©Armina Pilav (2014.)

Iako na prvi pogled Sarajevo djeluje kao obnovljen grad, poneki ratni urbani elementi su i dalje prisutni u gradu kao naprimjer: djelimično uništena kasarna Maršal Tito, ostaci žičare, Olimpijski muzej, škola na Alipašinom polju, Zvjezdarnica i bob staza na Trebeviću, rovovi naselja Vraca i mnogi drugi.

Uništena kasarna Maršal Tito ©Zoran Kanlić (2012.)

Uništeni obzervatorij na Trebeviću ©Zoran Kanlić (2012.)

Imajući u vidu spomenute primjere uništenih zgrada u Sarajevu, što uključuje i period rata između 1992.-1996. godine, analizirajući djelo Štrausa i Woodsa, kao i razgovor sa Štrausom, vjerujem da je važno pronaći način za posmatranje uništenog grada kao prostor za bolju budućnost svih građana i građanki, a ne kao grada za spekulativnu gradnju i manipulaciju sa ratnim sjećanjima. Grad i stanovništvo koje je doživjelo nasilje rata čine veoma kompleksno kulturno i prostorno pitanje.

Ovo se također može primjeniti na rekonstrukciji Sarajeva nakon rata koja je izvedena kao izgradnja novog grada, gdje se gradilo i još uvijek se gradi više kvadratnih metara nego što nam je potrebno, vrlo često čineći štetu društveno-prostornim odnosima i arhitekturi izgrađenoj prije rata, te isključivanjem kolektivnog sjećanja na život u ratnom Sarajevu.  Tekst u nastavku predstavlja jedan dio intervjua sa Ivanom Štrausom na temu poslijeratne obnove njegovih objekata, Sarajeva uopšte, kao i viziji arhitekte Lebbeus Woodsa za uništenu zgradu Elektroprivrede.

Armina Pilav: Možete li nam reći koja je Vaša omiljena zgrada od onih koje ste sagradili u Sarajevu i zašto?

Ivan Štraus: Čini mi se da ste napravili skok kroz vrijeme, kao da se ništa nije desilo u međuvremenu. Samo Sarajevo. Na početku moje karijere htio sam da gradim kuće u Sarajevu. To je bila moja početna želja. Nikad nisam imao želju da gradim u Evropi i Jugoslaviji. Čak sam i odbio određene ponude za posao u uglednom kanadskom birou u Montrealu. Također sam odbio da ostanem u Adis Abebi nakon završetka izgradnje zgrade za Telekomunikacijski ured. To je bilo iznenađenje. Zamislite da ne znate ništa od Adis Abebi, pošaljete rad putem pošte i dobijete neočekivanu prvu nagradu za arhitektonski projekat koji vam dozvoljava da radite na istom, kao i da izgradite objekat. U Sarajevu sam htio da gradim kuće, koje možete uočiti i prepoznati po mom dizajnu. Tako da je veoma teško izabrati jedan objekat koji mi je najdraži.

Armina Pilav: I danas, nakon ovoliko vremena postojanja Vaših izgrađenih objekata, i dalje ne znate koji Vam je najdraži?

Ivan Štraus: Poslije svega i poslijeratne obnove, podsjetili ste me, da u svakom zlu postoji neko dobro. Ovo bih mogao primjeniti na skoro četiri godine opsade Sarajeva kada je uništena zgarda Elektroprivrede.

Uništena zgrada Elektroprivrede BiH ©Arhiv Elektroprivrede (1992.)

Postoji li išta ljepše od nove prilike da gradite Elektroprivredu, da ispravite neke stvari koje su učinjene u brzini? Moglo je biti bolje sagrađeno, ali hitnost gradnje je bila uslovljena dostupnošću građevinskog materijala. Uvoz i izbor materijala sada je puno bolji nego kada smo prvobitno gradili Elektroprivredu. Naprimjer, pri izgradnji prvi put morali smo koristili liftove domaće proizvodnje. Prilikom obnove korišteni su uvezeni liftovi i sve je bilo drugačije. Obnovljeni objekat sad je bolji nego kad sam ga posjetio kad se izgradio prvi put. To je iz razloga jer je bilo više novca, obrazovanijeg kadra kao i mogućnost uvoza nove tehnologije.

Obnovljena Elektroprivreda kakvu vidite danas je onakva kakvu sam htio izgraditi prije rata, ali nije bilo vremena ni materijala za to. Planirao sam drugačije boje, ali za vrijeme Jugoslavije nismo mogli uvesti aluminij u tim bojama. Prije rata mogli ste uvesti građevinski materijal jedino preko vojne firme Unis i to je razlog zašto je Elektroprivreda izgledala tako prije rata. Drago mi je da je fontana izgrađena tokom rekonstrukcije, za koju nije bilo novca tokom prvobitne izgradnje.

Kancelarije unutar Elektroprivrede tokom rata ©Zoran Kanlić (1993.)

Armina Pilav: Zanima me da li je nova boja Elektroprivrede Vaš izbor ili su neki politički razlozi iza toga, s obzirom na promjenu u političkom sistemu?

Ivan Štraus: Boja je moj izbor. Oduvijek sam imao ambiciju da uvedem boje na fasadama. Imao sam odličnu saradnju sa osobljem Elektroprivrede tokom obnove i kao investitori poštovali su sve moje odluke.

Armina Pilav: Kada je počela rekonstrukcija UNIS tornjeva?

Ivan Štraus: 2000. ali, zbog političkih razloga, isključen sam sa projekta obnove Mome i Uzeira. Radio sam samo na rekonstrukciji Elektroprivrede.

Armina Pilav: Da li ste koristili prijeratne crteže za obnovu Elektroprivrede ili ste morali uraditi nove dodatne crteže?

Ivan Štraus: Napravio sam nove crteže.

Ivan Štraus ©Zoran Kanlić

Ivan Štraus ©Zoran Kanlić

Ivan Štraus ©Zoran Kanlić

Armina Pilav: Kako je bilo voditi proces rekonstrukcije?

Ivan Štraus: To je teško objasniti. Direktor Elektroprivrede za vrijeme obnove, Edhem Bičakčić sa saradnicima, složio se sa mnom da uklonimo sve iznad drugog sprata – bukvalno otkinuti uništene dijelove zgrade: sve te arhitektonske elemente koji su bili jedan na drugom usljed granatiranja. Nakon što je  zgrada očišćena iznad drugog sprata na gore, počeli smo sa izgradnjom betonske konstrukcije. Imao sam dogovor sa investitorima da promijenim neke stvari u novoj zgradi poštujući stari projekat.

Uklanjanje uništenih dijelova Elektroprivrede ©Zoran Kanlić (2000.)

Armina Pilav: Kako ste dokumentovali rekonstrukciju zgrade Elektroprivrede? Pored novih crteža, da li ste napravili nove fotografije?

Ivan Štraus: Ne, nismo morali ništa. Znali smo kako je izgledala prije rata. Postoje fotografije.

Armina Pilav: Proces obnove je išao tokom koji ste planirali?

Ivan Štraus: Postoje i druge metode za rekonstrukciju objekata. Imao sam te principe za Elektroprivredu. Naprimjer, ja se ne slažem sa kolegama koji promovišu ideju da zgrada treba biti obnovljena onakvom kakva je bila prije: bez obzira koliko je važna zgrada unutar historije Sarajeva i Bosne i Hercegovine, ili historije arhitekture i šta je bila zgrada prije uništenja. Prema mnogim arhitektama, sve u vezi postratne gradnje treba biti kako je bilo prije rata, nezavisno od potrebe ili forme funkcije u budućnosti.

Ivan Štraus ©Zoran Kanlić

Armina Pilav: Razgovarali smo mnogo o tehničkom aspektu procesa rekonstrukcije. Spomenuli smo samo Elektroprivredu, jer ste u taj proces bili uključeni od samog početka, ali niste ništa rekli o svojim osjećajima. Kakav je osjećaj graditi ponovo iste objekte?

Ivan Štraus: Ne znam.

Armina Pilav: Kakav je osjećaj? Šta znači za Vas graditi iste arhitektonske projekte dva puta?

Ivan Štraus: To znači da smo napravili bolju zgradu. Bila bi tragedija da smo napravili gore rješenje nego prvi put. Treći put bi bilo još bolje, ponovo crni humor.

Lebbeus Woods je predstavio svoju viziju postratne rekonstrukcije Sarajeva. Plan je prezentovan u njegovoj knjizi „Rat i arhitektura“ (1993.) i „Radikalna rekonstrukcija“ (1997.) ©Lebbeus Woods

Lebbeus Woods i njegove vizije za rekonstrukciju Elektroprivrede, Sarajevo i njegove misli o ratu i arhitekturi mogu služiti kao integralna metodologija već postojećim lokalnim arhitektonskim radovima po pitanju postratne obnove nedovršenog grada. Poslijeratna rekonstrukcija i izgradnja staklenih zgrada koje, nakon završetka, ostaju prazne, doprinjeli su očuvanju ratne slike Sarajeva. Prema tome, u urbanističkim i arhitektonskom smislu rat i dalje traje, ali je bez granata i bombi. Kroz kolekciju mikro-priča o Ivanu Štrausu, namjera mi je bila da naučim o njegovoj saradnji sa Woodsom, kao i o mogućim metodološkim preklapanjima njihovih različitih pristupa obnovi uništene Elektroprivrede, upoređujući Woodsov radikalni prijedlog i Štrausov izbor da gradi opet istu arhitektonsku formu.

Armina Pilav: Predpostavljam da ste bili upoznati sa radom Lebbeusa Woodsa i njegovom vizijom obnove Elektroprivrede i Sarajeva?

Ivan Štraus: Ne samo sa njegovim radom, upoznao sam Lebbeusa lično u Sarajevu. Htio je da ostanemo u kontaktu, ali pojavio se u lošem trenutku mog života. Bio sam u vrlo lošem raspoloženju tih dana.

Armina Pilav: Je li to bilo tokom rata? Znam da je došao u Sarajevo početkom rata.

Ivan Štraus: Da, u ratu. Pročitao sam njegovu priču o uništenju Sarajeva i promovisao sam njegovu brošuru “Rat i arhitektura” u uništenom Olimpijskom muzeju 1993. I onda se naša komunikacija izgubila negdje.

Ivan Štraus i Lebbeus Woods u uništenom Olimpijskom muzeju u Sarajevu 1993. ©Lebbeus Woods

Armina Pilav: Pitam Vas jer znamo da je Woods dao svoju viziju za obnovu Elektroprivrede. Jeste li ikad razgovarali o tome i da li ste vidjeli njegove skice?

Ivan Štraus: Pokušao sam to pokazati rukovodstvu Elektroprivrede, ali nisam dobio riječ. Trebalo je dovesti Lebbeusa da objasni svoje vizije, ali to bi bilo bespotrebno jer bi rezultat bio isti. Samo bi to odgurnuli u stranu i rekli “pogledajte na koji način bi zgrada mogla biti obnovljena”.

Armina Pilav: Lebbeus, kao i Vi, ima stav da zgrade nakon razaranja, ne mogu biti iste nakon poslijeratne rekonstrukcije. Ako pogledamo njegov rad, on elaborira i prezentuje svoje ideje o poslijeratnoj obnovi drugačije od Vas. Rekli ste ranije: „rekonstrukcijom ne možemo napraviti istu zgradu, umjesto toga, putem rekonstrukcije možemo popraviti neke stvari ili dijelove objekta tako da budu bolji nego prvobitno“. Vjerujem da se Lebbeus i Vi niste sukobili u mišljenju, već da je Vaša i njegova vizija poslijeratne Elektroprivrede bila drugačija.

Ivan Štraus: Ja sam realniji. Mislim da on nije. Kada mi je pokazivao njegove crteže i objašnjavao njegovu viziju, on je vidio mogućnost da realizuje tako nešto u Sarajevu. Rekao je da bi to volio uraditi, a ja sam mu rekao da ću uraditi sve što mogu, ali da ne očekuje od mene više nego što mogu.

Armina Pilav: To znači da ste bili otvoreni za izmjene prijeratnog projekta Elektroprivrede?

Ivan Štraus: Da. Čak sam i napravio crteže koji su uključivali njegove i moje crteže. Djelimično sam prenio njegove crteže na moje. Poslao sam mu ih poštom i napisao: ” Lebbeuse, ne budi iznenađen, ovo nisu tvoji već moji crteži, možemo uraditi nešto sa tvojim prijedlogom, ali dimenzije moraju biti smanjene, jer ne bismo trebali pre-graditi Elektroprivredu ili graditi više nego što treba.” Trebalo bi da imaju te crteže u Arhivu Elektroprivrede, jer je to bilo na sastanku Upravnog odbora. To je bila parafraza čovjeka koji nam je htio učiniti uslugu. Htio je da izgradi nešto drugačije.

Ivan Štraus i Armina Pilav u Sarajevu ©Zoran Kanlić (2014.)

Armina Pilav: Kako komentarišete poslijeratnu rekonstrukciju Sarajeva dvadeset godina poslije rata? Da li je poslijeratno Sarajevo ono što trebamo kao građani ili je grad trebalo da bude veći prostorni eksperiment u skladu sa urbanističkim i arhitektonskim formama, estetikom, ono što je Woods također sugerisao i ono što ste vi na kraju htjeli prikazati?

Ivan Štraus nije odgovorio na ovo pitanje, ali je rekao da je dao mnogo intervjua i lično je pisao članke o mogućoj poslijeratnoj obnovi Sarajeva kako za lokalne, tako i za međunarodne novine, kao što su Sarajvska sveska i Libération iz Pariza.

Nakon našeg prvog sastanka, nastavila sam da se susrećem sa Ivanom Štrausom često i razgovaram o arhitekturi, i iako ja lično još uvijek nisam izgradila nijedan objekat, kad god sam nazvala Štrausa kako bismo dogovorili sastanak, javljao mi se sa „dobar dan kolegice“.

Ivan Štraus ©Zoran Kanlić

Prvi put kad je to rekao pomislila sam da nikad ne možemo biti kolege s obzirom na različite načine izražavanja i arhitektonsku praksu: Štraus koji je gradio više nego pisao, i ja koja sam više pisala nego gradila. Na kraju, shvatila sam da su moje misli da nisam Štrausova koleginica bila moja lična ograničenja.

Dugi razgovor sa Štrausom baziran na našem različitom arhitektonskom isustvu, naveo me na razmišljanje o važnosti međugeneracijskog susretanja arhitekata, pa čak i u neformalnom smislu. Moramo da kreiramo prostor i nalazimo vremena za otvorene razgovore i razmjenu znanja koje uključuju različite generacije, sa ciljem razumijevanja savremenih gradova ali i važnosti jugoslovenskog arhitektonskog modernističkog naslijeđa u sadašnjem prostornom kontekstu, uvažavajući originalni dizajn objekata i njihove autore.

¹ Ivan Štraus, 1995. “Arhitekti i barbari”, Međunarodni centar za mir, Sarajevo, str.136
² Nedžad Kurto u tekstu Skice grada u ratu, objavljeno u magazinu Warchitecture, 1993.

Razgovor je originalno objavljen na stranici: http://blog.architectuul.com/post/159514312657/building-again
Edit originalnog clanka: Bostjan Bugarić
Prevod: Edin Sarić

Datum objavljivanja: 13.06.2017.