Idis Turato je gonzo arhitekta. Zanima se za sadržaj ispričan iz prvog lica, bez interesa za velike objektivne istine. Idis je neodvojivi dio svoje arhitekture. Odrasto na riječkoj pop kulturi, pod utjecajem talijanskog “radikalnog pokreta” u dizajnu, sebičan, iskren i djelotvoran, kontinuirani je provokator novog. Kreće od sebe u najboljoj namjeri da je to dobro za svakoga. Svoju snagu crpi iz socijalne kritike i samosatire. Govori nam zašto mu je kritika u njegovom radu presudna, i zašto sebe ne shvata ozbiljno, te zašto voli humor u svemu. Mrzi apsolutnu ozbiljnost, misli da se ozbiljne stvari mogu iznijeti na zavodljiv, opušten i lagan način.

AABH: Bili ste član žirija ovogodšnje izložbe Collegium Artisticum. Kako gledate na prijavljene radove?

Idis Turato: Prva instiktivna reakcija, kada sam pozvan da budem član žirija na revijalnoj izložbi kao što je Collegium Artisticum, je da ne prihvatim takvu ulogu, jer duboko sumnjam da je dobro i da je potrebno da neko kao ja sudi o radovima drugih kolega. Ta pozicija mi je neugodna, nikad je nisam upražnjavao, i  ovo je zapravo prvi put da sam na nekoj revijalnoj izložbi ovdje u regiji preuzeo tu ulogu. Tu ulogu sam preuzeo isključivo i samo iz razloga pozitivne energije koja se pokazala prošle godine na Danima arhitekture. Trenutačni kontekst arhitekture, koji je prisutan u Sarajevu je unikatan za dobar dio Evrope, jer vi još uvijek vjerujete da se arhitekturom može promjeniti svijet, a ja, iako duboko sumnjam da je to moguće, volim vjerovati da je to moguće. Prihvatio sam ovu ulogu i zbog konteksta Sarajeva, iako u principu ne vjerujem u takve izložbe i mislim da su predmet prošlosti. Revijalna izložba arhitekture – šta to znači? Suditi o arhitekturi kao arbiter elegantiarum mi je duboko nekomforno i mislim da to ne bismo trebali raditi. Ali, preuzeo sam tu ulogu, pa smo kolega Tadej Glažar, Christoph Hinterreiter i ja selektirali radove po principima kvalitete arhitekture, i mislim da su tipični predstavnici evropske arhitekture ovoga vremena, u pravom smislu te riječi. Vrlo korektna, profesionalna, dapače iznadprosječna arhitektura – naročito Grand Prix nagrada (Upravna zgrada tvornice cementa Kakanj- Studio Nonstop), koja pokazuje kako tehnologija gradnje, betonska konstrukcija, arhitektura i privatna korporacija mogu napraviti jedan izuzetno kvalitetan projekt.

AABH: Da li je primjetno određeno raslojavanje arhitekata u Sarajevu u određene kategorije, poput teoretičara, kritičara, graditelja, ‘pripovjedača’, etc. –  da li je to vidljivo u radovima?

Idis Turato:  Sarajevo ima jednu predivnu prednost – postoji jako dobra energija unutar arhitektonske zajednice – AABH i LIFT – prostorne inicijative jednostavno utječu na društvo. To nije prilika u drugim zemljama, naročito u Evropi, gdje su komfor i sigurnost  udaljili arhitekte od kritičkog razmišljanja. S druge strane, vidi se da je arhitektura duboko u krizi, kao i sve djelatnosti 20. stoljeća, jer se temeljito mijenjaju. Digitalno doba, tržišna ekonomija toliko mijenja ulogu i poziciju arhitekata, da je ona postala još uzbudljivija, barem meni. Većini arhitekata nije uzbudljiva, jer ne znaju šta ih čeka. Silno je neizvjesno čime će se to arhitekta baviti. Ja sam siguran da se arhitekt neće baviti onim stvarima kojim se bavio moj nono, moj tata, moj stric i čak možda i ja. Na mojoj karijeri se može vidjeti da u posljednih 10 godina samo 30% angažmana radim u gradnji, u arhitekturi objekata. Prije 100 godina, arhitekt je bio samo onaj koji je gradio. Ovo što me pitate za raslojavanje na one koji pišu i one koji grade – čini mi se da će arhitekt morati raditi sve to. Morat ćeš misliti u prvom redu, misli stavljati na papir – u tekstu ili crtežu, i ponekad graditi, da bi potvrdio upravo te ideje i misli u koje vjeruješ. Presudan će biti odgovor na pitanje u šta mi to zapravo vjerujemo u kasnom kapitalizmu. Pošto istina više nema, svi shvatamo da je istina postala jako relativna stvar, stoga će biti presudno u šta vjerujemo. Ideja u koju određeni broj ljudi vjeruje će biti materijalizirana u arhitekturi.

AABH: Koja je uopće svrha naše struke, je li bolje da gradimo budućnost ili ne?

Idis Turato:  Arhitekt će uvijek graditi, to je njegova nepotrošiva uloga. Dokle god je gravitacije, fizike, topline, hladnoće, arhitektura će biti neka vrsta sheltera, što je univerzalno. Tržišna ekonomija je dovela arhitekturu u poziciju postajanja aparatom za proizvodnju viška kapitala. To je već u 60-im godinama bilo jasno, ali, danas je stvar složenija. Biti arhitekt nije isključivo graditi zgrade, nego graditi odnose, graditi politike, graditi strategije, ili pak arhitektura kompjutera, arhitektura medicine, arhitektura bioetike… Sve upotrebljava element arhitekture – način konstruiranja i davanja nečega drugima na upotrebu počinje biti arhitektura, a ne isključivo arhitektura zgrada, nego i odnosi u virtuelnom svjetu. Kada vidite kartu lažnih vijesti sa Donald Trumpove kampanje, vidite da je to vrlo precizan dijagram, što nam govori da je neko točno projektirao to stanje. Onaj ko ne vidi da je virtuelni prostor stvar arhitekture, taj bolje da se ne bavi ovom strukom. To je polje jako interesantno, i tu će trebati i novi ‘pripovjedači’ – storytelleri, i novi graditelji i novi kreativci, koji će zapravo stvarati taj prostor.

AABH: Spominjete da je film jako utjecao na Vas. Film nije ništa drugo nego simulacija stvarnosti?

Idis Turato:  Oduvijek u povijesti ljudi su više vjerovali fikciji nego realnosti. Realnost nekada zna biti okrutno istinita i ljudi je ne žele ponekad čuti. To je legitimno, i nije loše ponekad priznati da istina nije prelijepa, fikcija može biti vrlo izazovna i zavodljiva, jer ona je potpuni privid i mašta. Ljepota arhitekture je da mi konstruiramo svjetove. Bilo šta da radite. Evo da krenem od sebe, projekt za Muzej Apoksiomena je čisti storytelling. Ja sam, u prostoru, ispričao priču o jednoj skulpturi koja je bila na 50 m u dubini mora, 2000 godina. To je potpuna konstrukcija priče, i tu je ljepota arhitekture. Naravno, nije moguće unutar svih tipologija u arhitekturi danas konstruirati priču. Na primjer, resort blizu Sarajeva  on nema nikakvu priču, to je ‘gated community’, on i ne treba pričati priču, jer sve što ima reći priča samo nekim ljudima koji ulaze u taj tematski park. Zato je danas presudno za arhitektu da detektira koja su to polja u kojima moze biti kritičan, kreativan i pričati priču koja spaja ljude. Tako preko priče dopremo do njihovih najintimnijih želja i uvjerimo ih da je to što radimo dobro i za njih, i za nas, te da skupa živimo te ideje. Presudno je da vam ljudi vjeruju. Pogledajte danas u modi, u 90% slučajeva ljudi ne kupuju cipelu jer im je ona lijepa ili funkcionalna, nego zato što vjeruju poruci koju modni kreator daje. To je nešto što je jako važno. Isto tako je i sa filmom, vi vjerujete određenom režiseru, određenom piscu. Ta priča je upravo ono što želite čuti.

muzej Apoksiomena ©Bosnić+Dorotić

AABH: Koliko arhitektura podllježe modi i koliko to utječe danas na jedinstvenost?

Idis Turato:  Arhitekti dosta žive unutar svog svijeta i ne čitaju puno. Ja dolazim iz arhitektonske porodice i imao sam privilegiju da časopis Domus čitam još kao dijete. U 80-im, kad sam bio tinejdžer mene je fascinirao tekst Andrea Branzi-a, u privitku Domusa, koji se bavio modom – rani Versace i rani Armani počinju biti kreatori jednog novog umjetničkog svijeta koji je na tržištu i on tada govori jednu izuzetno kvalitetnu rečenicu, koja je meni pokazala cijelog života kako bi to arhitekt trebao djelovati – ‘Moda može biti nova utopija’. Kontinuirano se mijenja, prilagođava društvu, ali ga i mijenja unutar svog medija. Vi vjerujete određenom stilu, vi vjerujete kolekciji Ljeto 2012, ali morate znati da nakon Ljeta dolazi Zima 2012. Morate unaprijed predviđati šta će se nositi za godinu dana. Arhitekti su potpuno izgubili želju da razmišljaju o budućnosti, kao što se to kontinuirano radi kroz modu. Mi iz mode, iz popularne glazbe možemo puno naučiti – kako djelovati i koliko ulagati kapital, da uvjerite ljude da je to to.

Andrea Branzi ©Archizoom. No-Stop City/ Interior Landscape, 1969

AABH: Pored mode, koje su još buduće utopije?

Idis Turato:  Tu je film, jer je slobodan, a silno kreativan. U popularnoj glazbi je to moguće. Kad danas vidite crnačku scenu u glazbi, Kendrik Lamar i slične, to su izuzetno kreativni ljudi i ljudi puni para. Imaju milione, a ne razmišljaju o tome. Imate Cardi B i njenog supruga, oni imaju milione dolara, nisu uopće razmišljali o novcu, ali su silno kreativni. Unutar popularne kulture, danas možete biti vrlo radikalni, vrlo kreativni i vrlo uspješni. Do prije nekoliko godina to niste mogli, mogli ste biti vrlo kreativni i bez para, ili ste bili puni para, ali jako glupi. Danas je moguća ta utopija da vladate svijetom , a da vam novac i nije toliko važan.

AABH: Onaj ko pravi trendove je često van trenda. Zamka mode nudi  nam teror posebnosti. Postaje li arhitektura sve više zabava, kao na primjer, popularna muzika?

Idis Turato:  Naravno da da. Ja sam rekao šta možemo učiti unutar kreativnosti od popularne glazbe i mode. Nisam rekao da nam je to uzor. Ja razmišljam i o drugoj krajnosti. Volio bih smisliti šta to znači generička arhitektura. Neke stvari i ne treba smišljati. Da se mene pita, nebodere ne bih uopće projektirao, samo bih ih copy-paste, nogometne stadione bih radio kao gotove elemente, bilo bi to poput neke Ikea-e za nebodere, za zgrade i kuće.  Danas je to zbilja moguće. Između dobre generičnosti i dobre priče je moj posao. Kako da radim generično sa sadržajem, sa dobrom pričom?

AABH: Generički objekti koje ste nabrojali su često alat reprezentacije moći i statusa. Dosta novca se ulaže da bi oni predstavljali simbole. Ako to oduzmemo, gdje bi se tada simbolizam u arhitekturi mogao pronalaziti?

Idis Turato:  Vrlo dobro pitanje. Ako će nam stadioni, sportske dvorane, neboderi biti generični, što mislim da je dobro, prostor za simboliku ostaje upravo u stvaranju sadržaja. To mogu biti razne virtuelne platforme, to mogu biti razni događaji, koji ne moraju stajati jako dugo. To mogu postati prostori nekog novog zajedništva. Prije su trgovi bili prostori zajedništva, korza su bili Facebook, Twitter je bio gradska lođa. Mene jako interesira kako će digitalno doba rezultirati novim iskrenim zajedništvom. Ljudi danas ‘lajkaju’ jedan drugoga, ali to je 90 posto potpuno licemjerno ‘lajkanje’. Pitanje je koji su to novi prostori arhitekture gdje možemo biti ono što jesmo, gdje svako može biti sa svakim, neovisno kojoj kulturi, društvenom statusu pripada. To je ta arhitektura koja mene interesira – koji su prostori iskrenog zajedništva u arhitekturi?

AABH: Da li smo u slobodnoj misli danas usmjereni u repeticiju i konstantnom repliciranju već viđenog, zato što nam je previse ugodno?

Idis Turato: Moje je iskustvo,a  dovoljno sam star da mogu to reći, je da ljudi vole komfor. Ono što je presudno da bi bili arhitekti je da konstanto izbacujete sebe iz komfornog stanja. To je bit svega. U onom trenu kada vam nešto počinje biti rutina, tu je vaš kraj. To može biti opasno ako kažete ljudima koji nisu spremni za tu istinu. Arhitekt mora sebe dovoditi u stanja da provocira nepredvidivo i drugačije stanje, da bi ljudima i društvu oko sebe napravio stvar koja je bolja, napredak  za ustaljenje navike.

AABH: Kada Idis rizikuje, kada izlazi iz zone komfora?

Idis Turato: Uvijek na drugom mjestu. Ljepota današnjeg vremena je da možete imati niz avatara. To je predivna stvar. Već time što se bavim arhitekturom, ja živim tuđe živote. Ja sebi ne bih nikad projektirao kuću, niti sam projektirao ijedan element u kojem živim. Ja živim u jednom dosadnom lijepom stanu sa pocetka 20-og stoljeća. U njemu nisam projektirao ništa, jer nemam potrebu da projektiram sebi, jer projektiram drugima. Upravo tuđi životi davaju meni privilegiju da živim nekog drugog Idisa. Kontinuirano živim drugu osobu, i to me silno oslobađa. U građenju kuća sam jako pragmatičan, ali dosta vremena potrošim na rad sa studentima, gdje eksperimentiram do krajnjih granica. U tom balansu između potpune pragmatičnosti i predvidivosti i potpune nepredvidivosti koja propituje sve oko sebe, ja najbolje funkcioniram.

AABH: Šta Vas provocira?

Idis Turato: Mene provocira samo sljedeći projekt i tema koju neko donese pred mene. Ja sam bez druge strane zapravo bespomoćan. Arhitekt je ovisan o čovjeku, ili instituciji, ili korporaciji ili bilo kome ko traži uslugu od vas ili neki problem. Upravo taj problem, taj izazov, je moja glavna tema. Ja arhitekturom rješavam tuđe probleme.

AABH: Ali ne podilazite?

Idis Turato: Podilaziti ne treba nikome. Ja želim ravnopravno komunicirati. Ja želim komunicirati sa inteligentnim ljudima. To me podiže.

AABH: Koliko se ideja i medij u kojoj nastaje razilaze, koliko medij utječe na priču?

Idis Turato: Uvijek ideja i medij imaju sukob. To je Luis Kahn davno rekao, misao u arhitekturi je sveta. Čim počinjete crtati, linija rađa prvi kompromis, kad linija pređe u beton, to je novi kompromis, kad beton stari kompromis je potpun. Arhitektura je meni zato predivna, jer je prepuna slabosti. Arhitektura vam svaki dan pokazuje kako ste mali, i koliko sve te vaše uzvišene misli moraju završiti na vrlo pragmatičnim i elementarnim odnosima, između radnika, između kuće, između upotrebe i onoga ko koristi to. Zato volim arhitekturu, jer je izuzetno kompleksna – traži skromnost, a paralelno izuzetnu bahatost, da sebi umislite da će to što ste smislili biti sigurno tako.

AABH: Kada Vi pravite kompromise?

Idis Turato: Kompromis je ružna riječ. Ja kontinuirano komuniciram, osluškujem drugu stranu, a ako je to kompromis, onda možemo reći da stalno pravim kompromise. Problemi  sa druge strane su direktni prostorni odgovor na pitanje koje mi se postavlja.

AABH: To znači da je za dobro rješenje potrebna vještina čitanja ljudi i situacija u kojima se nalazite?

Idis Turato: Da. To je presudno. Zato vam kažem da jako puno energije trošim da odlučim sa kime i šta radim. To je jako važno.

AABH: Je li to vještina koja se njeguje kroz posao ili se čovjek rađa sa njom?

Idis Turato: To vam neko mora reći kad ste mladi. Ja sam ponovo imao tu sreću, da sam vidio da je to presudno važno u arhitekturi. Naravno da je to i neki talent.

AABH: Mogli bismo jos dodati, “odlučiti šta ne raditi”?

Idis Turato: Šta ne raditi, to morate okrutno brzo odlučiti.

AABH: Gdje Vi pronalazite satisfakciju u Vašem radu?

Idis Turato: Ja živim arhitekturu. Kad ne bih pronalazio satisfakciju u arhitekturi, prestao bih se baviti njome. Na primjer, ovaj razgovor mi je zadovoljsto, da mi nije zadovoljstvo, rekao bih vam da moram na put.

AABH: Jedna od Vaših uloga je u obrazovanju – Vi ste profesor. U vremenu inflacije nepotrebnog znanja, najbolje što se  iz knjiga da naučiti je kako “ne treba”. Pravo znanje je negdje drugo. Sami ste rekli u intervju za časopis 303, “obrazujemo ih u samostanu, a šaljemo u javnu kuću”. Gdje je, zapravo, danas obrazovanje?

Idis Turato: To je vrlo teško reći. Ja mislim da nisam dobar klasični učitelj i nisam dobar u podučavanju. Ja nikad ne podučavam kako to Idis Turato projektira. Tu nisam komforan. Imam tu privilegiju da radim sa ljudima koji su već na kraju fakulteta, gdje kroz istraživanja mi stvaramo projekt. To je ključna razlika između onog koji podučava i daje znanja koja su univerzalna, i ova druga vrsta edukacije, gdje kroz iskustvo i skupljanje podataka kreiraš novu istinu. Ono što je ključno za arhitekta i što treba podučiti, a mene je tome naučio slikar Oto Gliha, je apstraktni pogled na svijet. Znači, kada vidite crtu u prostoru, vi istog trenutka morate viditi zid. Kad vidite zid, vi morate vidjeti crtu. Danas u virtuelnom svijetu mozete imaginirati stvari koje su nevidljive. Digitalni svijet ne možete vidjeti, ali ga duboko osjećate. Taj dijagramski način razmišljanja i apstraktni pogled na svijet je ono što treba podučavati studente arhitekture. Da u prostoru i vremenu vide odnose snaga, da to mogu pretopiti u crtež, 3d, virtuelni svijet, maketu, i da vladaju time. To mi se čini da je ključno.

Oton Gliha ©novilist.hr

AABH: Winy Maas (The Why Factory) je nedavno izdao knjigu Copy Paste – The Badass Architectural Copy Guide, gdje govori o nužnosti referenciranja. Vi imate slično razmišljanje, spominjete u svojim predavanjima Christian Marclay-a i arhitekturu gotovih elemenata?

Idis Turato: Ja mislim da se arhitekt ne mora brinuti o stvarima koje postoje. Živimo u svijetu koji je potpuno izdizajniran. Danas možete istraživanjem preko Google-a naručiti sve elemente jedne zgrade. Zapravo, neka vrsta shoppinga je postala bit djelovanja. Kupujemo gotove elemente, a slaganje gotovih elemenata u arhitekturu je neka nova kreativnost. Ona ne kreće od unikata. Ne kreće od specijalnog kreativnog načina razmišljanja, kao na početku 20-og stoljeća, gdje arhitekt Ab ovo prolazi. Spajanjem tih postojećih infrastrukturnih, instalacijskih aparata, mi radimo novi prostor. To me silno interesira. Više ne moramo brinuti o nekim stvarima o kojima su naši stari brinuli početkom 20-og stoljeća, ali kako svjetlost prolazi kroz krov, na pijacu koja se nalazi unutar neke građevine, koja je sastavljena od svih tih gotovih elemenata, e to je još uvijek arhitektura.

AABH:  Koliko je koreografija, a koliko spontanost u Vašoj ličnosti i Vašoj svakodnevnici?

Idis Turato: Ja to nastojim dosta racionalizirati. Dosta pazim s kim radim. Naučio sam se, što zbog prošlosti moje porodice – nisam ušao u arhitekturu naivan. Ja sam bio jako svjestan da bez druge strane kvalitetan arhitekt ne postoji. Dok biram s kim ću raditi, testiram ljude u kojoj mjeri mogu sa mnom ući u nepoznato. To što se bavim edukacijom i istražujem mi omogućava da se više posvetim nečemu, kao što je slučaj sa Danima arhitekture prošle godine – ja sam to iskoristio sebično za istraživanje šta to znači ‘kontinuirani enterijer’, jer to mi je u tom trenu puno bilo više opasno od gradnje kuće i završavanja projekta. I svu sam energiju davao na Dane arhitekture.

AABH: Mozete li prokomentarisati ovogodišnju temu Dana arhitekture?

Idis Turato: Mislim da je tema dobra. Pitanje je šta je to prostor slobode. To je antipod mojoj prošlogodišnjoj temi. Ja sam pričao o potpunoj kontroli, i mislim da su arhitektura i urbanizam neka vrsta apsolutne kontrole, a stvarati unutar te kontrole praznine, prostore slobode, čini mi se kao vrlo kompatibilno. Tema “Kontinuirani enterijer” i “Prostor slobode” su kao jing i jang. Tako da, Dinko Peračić je, zajedno sa vama, smislio jako dobru temu.