RAZGOVOR: HASAN ĆEMALOVIĆ ĆEMA
  • 2018-08-16
    • Razgovarali: Kenan Vatrenjak i Ibrica Jašarević
    • Razgovori

    Arhitektura je vječno istraživanje


    Danas, uglavnom, grade oni što imaju novac, a to nije dovoljno za uspješan projekt. Arhitekt često postaje univerzalan igrač koji mora razriješiti više problema i uz to donositi
    kvalitetne odluke stalno vodeći računa o cjelovitosti projekta i arhitekturi kao konačnom obliku.

    Deset godina nakon završenog studija na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu izradili ste projekt Sarajevskog aerodroma. To je bio i Vaš prvi izgrađeni objekt. Kako ste se nosili sa tako velikim skokom u karijeri?

    Hasan Ćemalović: U firmi “DOM” radio sam od 1972. godine kao saradnik na idejnim i glavnim projektima, stičući iskustva koja su mi omogućila da radim na projektu nove zgrade aerodroma. Mi smo kao generacija imali prednost u odnosu na današnje mlade arhitekte. Bili smo svi zaposleni i adekvatno plaćeni, bilo da smo radili u svojstvu pripravnika ili arhitekte projektanta saradnika. Tako sam mogao svoje slobodno vrijeme posvetiti učešćima na arhitektonskim natječajima, nadajući se nagradi i mogućnosti realizacije vlastitog projekta. Naravno, u firmi u kojoj sam radio niste jednostavno mogli doći u priliku da radite svoj projekt, jer je postojala hijerarhija na principu dokazanog znanja i iskustva.

    Aerodrom Sarajevo

    Hasan Ćemalović: Sticajem okolnosti svi kapaciteti firme “DOM” u to su vrijeme bili uposleni na drugim projektima vezanim za 14. olimpijske igre, a u toj situaciji pojavila se potreba za projektom nove zgrade aerodroma u Sarajevu. Projekt aerodroma bila je posljednja odluka Olimpijskog komiteta za izgradnju objekata infrastrukture za olimpijadu. Razmatrala se alternativa da se aerodrom izgradi na Romaniji zbog boljih klimatskih mogućnosti avionskog saobraćaja.

    To je dugo bila tema o kojoj se razgovaralo. U posljednji čas donijeta je odluka da se na postojećoj lokaciji izgradi nova zgrada aerodroma.

    Šef moje radne grupe, kolega arhitekt Nikola Nešković, već je radio na projektu vrtića na Mojmilu koji je bio u funkciji press-centra za Olimpijske igre, tako da nije mogao u punom kapacitetu preuzeti izradu projekta aerodroma. Zbog zauzetosti na izradi projekta vrtića, kolega Nešković ponudio mi je partnerstvo na izradi projekta aerodroma. Bio je vrlo otvoren za nove ideje i poštivao je autorstvo i rad kolega. U takvim uvjetima mi mladi arhitekti mogli smo usavršiti zanat, proći čitav proces rada, ne samo projektiranja, nego i organizacije cjelokupnog posla izrade projektne dokumentacije. Iskustvo stečeno u firmi “DOM” omogućilo mi je da organiziram vlastiti biro i da istovremeno radim na više projekata. Sve je to dio naše struke: pripremiti ugovor, ugovoriti, završiti i realizirati projekt, te to sve na kraju i naplatiti. Izrada projekta samo je dio rada jednog arhitekte.

    Aerodrom Sarajevo

    Nakon petnaest godina rada, 1986. godine postajete direktor Zavoda za studije i projektovanje “Dom”?

    Hasan Ćemalović: Kada sam počeo raditi kao direktor “Doma”, uočio sam nelogičnosti u Zakonu prijema pripravnika. Kriteriji za zapošljavanje bili su s izraženo socijalnom kategorijom. To nama kao firmi, koja je vodila računa o kvalitetu, nije odgovaralo. Firma je uvijek zapošljavala najbolje studente i taj smo princip željeli zadržati. Obišao sam tada sve relevantne institucije i ustanovio da vrijednost određenih kriterija iz zakona možemo korigirati i prilagoditi svojim potrebama.

    Napravili smo pravilnik o prijemu pripravnika s kriterijima iz zakona, a vrijednosti tih kriterija prilagodili potrebama firme. Uvijek smo birali najbolje studente Arhitektonskog fakulteta. Taj pravilnik prihvatili su svi radnici u “Domu” i tako su se, u to vrijeme, zaposlili danas afirmirani arhitekti: Sanja Galić-Grozdanić, Igor Grozdanić, Semir Zubčević, Zlatan Tešić, Adnan Omerović, Sabin Babić, Nevil Selimić. Kao posljedicu primjene pravilnika morali smo otpustiti barem deset privremeno zaposlenih mladih arhitekata koji nisu zadovoljavali usvojene kriterije.

    Otpuštanje je izazvalo negativne reakcije, ali novoprimljeni arhitekti snažno su krenuli naprijed i počeli donositi željene rezultate. Tada su oni, svojim radom, dobili prvu nagradu na natječaju za stambeno naselje “Dragodar” u Prištini i prvu nagradu za zgradu fakulteta u Nišu.

    U svome radu, kao direktor “Doma”, susreo sam se s problemom efikasnosti i ekonomičnosti poslovanja. Plaću su do tada imali svi bez obzira na rezultat rada. Dugo sam s kolegama radio na osmišljavanju sistema u kojem će lična primanja biti odraz produktivnosti. To je bilo neobično za intelektualnu uslugu, ali smo u tome uspjeli. Uspostavili smo interne kriterije vrednovanja za svaki posao. Nije bilo direktne veze između vrijednosti rada i vrijednosti ugovora. Interna vrijednost rada bila je konstanta vezana za rezultate rada svih zaposlenih u firmi, a vrijednosti ugovora su varirale i ovisile o poslovnoj politici i tržišnim vrijednostima. Svaki posao imao je vrijednost iskazanu u tzv. “dom-jedinicama“, a vrijednost jedinice bila je vezana za raspoloživa novčana sredstva firme.

    To je praktično unutrašnja valuta kompanije?

    Hasan Ćemalović: Da, upravo tako. To je unutrašnja valuta. Ali kako napraviti relativno pravedan raspored jedinica prema projektima? Budući da smo kao firma radili više od 50% projekata za stambenu izgradnju, logično je bilo da preko te tipologije ustanovimo vrijednosti rada.

    Na osnovu obilne analize vrijednosti dotadašnjeg rada na objektima stanovanja utvrdili smo i međusobnu raspodjelu i vrijednost faza rada unutar jednog projekta, kao što su konstrukcija, mašinstvo, vodovod i kanalizacija i arhitektura. Odnose faza rada i vrijednosti posla mijenjali smo prema tipologiji objekata (bolnice, sportski objekti, javne zgrade, poslovni objekti, tvornice i sl.), a sve u odnosu na stambeni objekt.

    Nevjerovatno je koliko smo povećali produktivnost i zainteresiranost za posao. Ostalo je pitanje za rukovodeći kadar da donese što više posla u firmu. Sve se pokrenulo. Taj sistem poticao je timski rad, jer je vrijednost jedinice ovisila o kolektivnom uspjehu. Nijedna druga firma u to vrijeme nije imala ovaj sistem. Pred nama je bio veliki razvoj. Radili smo projekte za vojnu industriju bivše Jugoslavije, stambena naselja, sportske objekte, škole, obdaništa, hotele itd. Nije bilo zadatka koji nismo mogli obaviti.

    Vladala je atmosfera kolektivnog uspjeha. Od osnivanja firme svi idejni projekti prolazili su kroz stručni savjet u kojem su učestvovali i vanjski saradnici, kao što su profesori Jahijel Finci i Živorad Janković.

    To je bilo neobavezno savjetovanje kolega. Jedna vrsta unutarnje kontrole koja je uvijek doprinosila kvalitetu projekta. Takav kolegijalni odnos i atmosfera morali su polučiti dobre rezultate.

    Šta se dogodilo s dokumentacijom “Doma”? S projektima i bibliotekom?

    Hasan Ćemalović: Sjećam se da smo godišnje izdvajali dvadesetak hiljada njemačkih maraka na knjige i časopise s prostora bivše Jugoslavije i iz inostranstva na koje smo bili pretplaćeni. Te su troškove morali odobriti radnici našeg kolektiva. U to vrijeme to su bila znatna sredstva za stručno usavršavanje. Imali smo zasebnu prostoriju za biblioteku i prevodioca koji je radio na katalogu i prevodio određene članke za potrebe zaposlenih. U firmi su radili inžinjeri svih zanimanja različitih specijalnosti, o čemu se vodilo računa prilikom nabavljanja knjiga za biblioteku. U ratnom sam periodu, od 1992. do 1995. godine, držao ključ biblioteke i čuvao je.

    Nakon rata, 1997. godine, biblioteka je ispražnjena da bi te prostorije bile iznajmljene, a knjige su bačene. Pokušao sam ih proslijediti fakultetu, međutim fakultet nije bio kadar organizirati ni prijevoz i tako su one završile na smetljištu. Za mene je to bio kraj svijeta i kraj civilizacije. Zamislite scenu kada se knjige bacaju kroz prozor s drugog sprata u otvoreni kamion. To nije bilo lako gledati.

    Kako pomiriti ulogu projektanta i organizatora posla? Kako očuvati dovoljno koncentracije na sam projekt?

    Hasan Ćemalović: Upravo je “DOM” bio škola u kojoj ste to mogli naučiti. Najvažnije je bilo izabrati prave saradnike za određeni projekt. Ne leži svakome isti zadatak. Nemaju svi iste sklonosti. Uvijek morate imati predstavu i znati gdje se trenutno nalazite s projektom, u kojoj je fazi rada. U “Domu” je radilo 150 ljudi i uvijek je vođena posebna briga o ravnomjernoj angažiranosti. Voditi projekt ka cilju zaista je umijeće. To je složen proces između više učesnika. Poslije svega, arhitektura vam je vječno istraživanje i permanentno donošenje odluka do okončanja realizacije objekta.

    Sarađivali ste mnogo s akademikom Nikolom Bašićem?

    Hasan Ćemalović: Nakon uspješno završenog arhitektonsko-urbanističkog fakulteta, kolega Bašić i ja zaposlili smo se u “Domu” početkom sedamdesetih. Radili smo u istoj firmi nekih šest godina. Ja sam radio u grupi arhitekte Nikole Neškovića, a on kod arhitekte Zdravka Likića. Kao zaljubljenici arhitekture radili smo mnoge natječaje. Istovremeno smo honorarno radili na fakultetu kao asistenti na predmetu Projektovanje 2 (javne zgrade). Nakon nekoliko godina kolega Bašić prešao je za stalno na fakultet, a ja sam ostao raditi u “Domu”. Neki od natječaja na kojima smo zajedno radili su: Administrativno-poslovni centar “Zenit” u Banjoj Luci 1972. godine (otkupna nagrada), Tehnički fakultet Banja Luka 1973. godine (prva nagrada), Vojno-sportski centar u Sarajevu 1975. (treća nagrada) i Privredno- sportski centar “Mejdan” Tuzla 1977. (prva nagrada).

    Radeći na natječajima arhitekti najbrže uče i preispituju svoje znanje. Međusobno postavljate mnogo pitanja i tražite za njih odgovore. Iz takve komunikacije dolazi se do kvalitetnih rješenja. Kad kvalitetno odgovorite na postavljena pitanja, ostalo je samo tehnika i prezentacija ideje. Nikada nismo sumnjali u moralnost, čestitost i profesionalnost žirija. Nakon objave rezultata natječaja posjećivali smo izložbe nagrađenih radova. Gledajući te radove bilo nam je jasno zašto je neko dobio prvu, drugu ili treću nagradu. U ovisnosti o složenosti zadatka i teme natječaja formirao se žiri od stručnjaka s prostora bivše Jugoslavije. Čitav sistem raspisivanja natječaja garantirao je sigurnost i kvalitet.

    Da li je to danas naš najveći problem, ta provincijaliziranost sredine? Siromašna zemlja od 3,5 miliona ljudi. U tim je uslovima teško razvijati profesionalnu scenu?

    Hasan Ćemalović: Urušeno je cijelo društvo, pa su i oni potencijali koje imamo marginalizirani. Dakle, i ono što bi moglo biti kostur razvoja je banalizirano, učinjeno nevažnim. Politika je svjesno ostavila neuređenim prostor djelovanja arhitekata. Sve zemlje u okruženju već godinama imaju ozakonjenu komoru arhitekata na principima evropskih standarda. Ostavljajući taj prostor neozakonjen, omogućena je neodgovorna i nekontrolirana izgradnja, nažalost, potpomognuta bankama čiji je interes samo profit.

    U svakom slučaju, društveni okvir za rad i djelovanje arhitekata u ranijem periodu bio je mnogo povoljniji. Nije moglo doći do realizacije bilo kojeg javnog sadržaja ili javnog objekta bez natječaja. Kada imate tolike prilike za rad, mora doći do razvoja arhitekture, a samim tim i do razvoja društva. Danas se stalno susrećem sa stavom da nam natječaji ne trebaju. Sve se svodi na kvazijavne nabavke čija je specijalnost korupcija.

    Danas nemamo uopće tih tipologija? Velikih sportsko-kulturnih centara? To je bio projekt tog društva.

    Hasan Ćemalović: Danas je najveći problem kako doći do kvaliteta, odnosno, kvalitetnih rješenja. Sve se podvodi pod javne nabavke i najnižu cijenu. “Nemate” kvalitetne ljude za izradu projektnog zadatka. “Nema ko” da revidira idejni projekt itd. Primjer je sportska dvorana na Grbavici. Meni je iz Općine došao glavni projekt tog objekta na reviziju. Međutim, prema mojim saznanjima tu je trebalo revidirati idejni projekat, jer to je po mom mišljenju bio neupotrebljiv projekt iz aspekta osnovne funkcije i organizacije prostora. Neko je donio odluku da utroši milione maraka budžetskog novca bez javnog arhitektonskog natječaja. Postavlja se pitanje ko je pisao program za ovaj projekt, ko je izabrao arhitektonsko rješenje i dopustio izradu glavnog projekta i, na kraju, kako je revidiran glavni projekt. Ako krenete tim putem, utvrdit ćete, vjerovatno, mnoge nelogičnosti.

    Takav glavni projekt nisam mogao revidirati. Umjesto da se nastavi naša tradicija projektiranja i izgradnje sportskih objekata, da se očuva iskustvo stečeno kroz objekte za Olimpijadu, mi smo dobili objekt s mnogo upitnika.

    Ista stvar je i sa sportskom dvoranom u Mostaru. Dvorana je u izgradnji već deset godina. Urađena je garaža i započeta osnovna armirano-betonska konstrukcija dvorane. Imao sam priliku učestvovati u reviziji glavnog projekta, pri čemu je zaključeno da je osim niza tehničkih propusta u glavnom projektu potrebno preispitati i osnovnu organizaciju i funkcionalnost pojedinih prostora i sadržaja, pa i samu primjenu određenih materijala. Revizija je negativno ocijenila glavni projekat. Nažalost, stalo se da daljnjom realizacijom nakon revizije, a vrijeme se ne koristi za kvalitetnu pripremu za neminovnu buduću izgradnju tog objekta. Kod ovakvih projekata izuzetno je važno uspostaviti odnos prema planiranom budžetu i potrebnom sadržaju objekta.

    Nakon 1995. godine, u jednom periodu, Zavod za planiranje organizirao je pozivne natječaje na kojima ste i Vi učestvovali.

    Hasan Ćemalović: Kolega arhitekt Ahmed Kapidžić, koji je godinama radio u “Domu”, postaje direktor Zavoda za prostorno planiranje Kantona Sarajevo. On je bio inicijator i organizator natječaja koje je provodio Zavod za prostorno planiranje Kantona. Tako se dolazilo do arhitektonskih rješenja koje su urbanisti unosili u regulacione i urbanističke planove. Ta praksa bi i danas trebala postojati. To bi znatno doprinijelo kvaliteti arhitektonskih rješenja, a time i kvaliteti življenja.

    U tom periodu Zavod je bio svijetla i mobilizirajuća tačka arhitekata grada Sarajeva.

    Danas su se kapital i profit znatno uključili u prostor i planiranje. Vlasnička parcela nadilazi interese grada. U ovom vremenu tranzicije mi ne znamo odgovoriti tom problemu. Upoznajući nas sa svojom praksom i svojim zakonodavstvom, mnoge evropske zemlje bi nam mogle pomoći. Trenutni odnos snaga takav je da za to nema interesa.

    Dakle, mnogo toga zavisi od čovjeka koji je na čelu Zavoda?

    Hasan Ćemalović: Da, u svakom slučaju. Nakon Ahmeda Kapidžića došlo je drugo vrijeme.

    Niste imali želju ostati u obrazovanju? Do 1997. godine bili ste i docent na predmetu Projektovanje 2?

    Hasan Ćemalović: Rad na fakultetu zahtijevao je mnogo vremena, a ja sam u tom trenutku osjećao da to za mene predstavlja gubitak vremena. Više sam volio projektirati i graditi objekte. Za jedan dan može se uraditi mnogo toga, a na instituciji kakav je fakultet lako se izvuče vrijeme i prođe vam dan. U današnjim okolnostima mladim je arhitektima bolje biti na fakultetu. Projektantsko znanje će se u narednom periodu reducirati u našem društvu. Biće manje projektanata, a fakultet će ostati mjesto na kojem će se pretpostavljati da postoji projektantsko znanje. Bilo bi dobro kada bi fakultet postao otvoreniji prema arhitektima u praksi. Na neki način i jedni i drugi bili bi na dobitku i rezultat toga rada doprinio bi kvaliteti arhitektonske prakse.

    Podsticaj razvoju mladih arhitekata tokom studija ima ogromni značaj. To je u naše vrijeme studiranja bila uobičajena praksa – da studenti za svoj rad dobijaju priznanje i novčanu nagradu od privrede. Ja sam to pokušao u ovom vremenu oživjeti. Imao sam razgovor s predstavnicima fakulteta i poslao pismeni prijedlog fakultetu s obrazloženjem te ideje. Nažalost, do danas nisam dobio nikakav odgovor. Žao mi je, možda bi to bio samo povod za još deset novih inicijativa. Vi vjerovatno pretpostavljate šta bi značio takav fond za stimulaciju rada studenata na fakultetu. To nije ništa novo. Ja i dalje vjerujem da će jednoga dana do toga i doći, jer fakultet je mjesto na kojem se stvaraju usmjerenja mladih ljudi.

    Osam godina bili ste u Savjetu za arhitekturu gradonačelnika Sarajeva. Da li ste s te pozicije mogli utjecati da se prostor razvija kroz natječaje?

    Hasan Ćemalović: Prva stvar koju sam tražio kao predsjednik Savjeta bila je javnost rada i prisustvo sredstava informiranja na našim sjednicama. Mislio sam da građani i stručna javnost trebaju znati o čemu diskutiramo i kakve zaključke donosimo. To nije dolazilo u obzir, ne zbog ostalih članova Savjeta, već zbog “politike”. Ne mogu reći od samog gradonačelnika, ali očito je bilo da politika nije imala razumijevanje za takav pristup. Zapisnici s naših sastanaka su sačuvani. Oni će ostati dio historije grada. Jednom će neko biti zainteresiran da sazna šta se sve dešavalo u našem vremenu planiranja i izgradnje Sarajeva.

    Savjet je zvanično razmatrao regulacione planove pojedinih područja grada i u vezi s tim donosio zaključke koji su bili dostupni gradonačelniku i delegatima Gradskog vijeća.

    Nažalost, u tom vremenu, u Zakonu o prostornom uređenju i planiranju Kantona Sarajevo, član 46. dopuštao je korekcije plana. Prema tom članu određeno je kako može doći do manjih korekcija kada se, naprimjer, ne slažu grafički i tekstualni dio unutar samoga plana.

    Sam član i tekst u njemu izgledaju logično i opravdano. Međutim, ovaj član će od marginalnog postati primarni alat upravljanja prostorom. Jednostavno, tumačenjem tog člana podizao se prag tolerancije pa su se uz pomoć njega realizirali mnogi nespretni, neukusni i štetni objekti u gradu.U nedavno usvojenom zakonu taj član je izbačen i korekcije nije moguće uraditi bez Općinskog vijeća, što je u svakom slučaju realnije u odnosu na raniju praksu primjene člana 46.

    Prema starom zakonu, inicijativu za promjenu mogao je pokrenuti općinski načelnik. Prijedlog bi zatim išao prema Zavodu za prostorno planiranje Kantona, a nakon toga ministru za prostorno uređenje i ministru za saobraćaj. Poslije svih tih prikupljenih potpisa zahtjev bi došao do gradonačelnika. Na tom principu realizirani su mnogi objekti u kojima Savjet nije učestvovao. To je bio paralelni sistem u kojem su bili zastupljeni razni interesi.

    Tako su nastala nova naselja u gradu s malim rastojanjima između objekata i velikom spratnošću. Te realizacije će temeljno utjecati na kvalitet života u gradu i uspostaviti nove odnose u arhitekturi. Član 46. bio je ključni u ovom vremenu tranzicije, jer je riječ o proizvoljnom tumačenju zakona. U početku je bojažljivo korišten, da bi na kraju, prije usvajanja novog zakona, doživio ekspanziju. Toga su bili svjesni i učesnici u izradi prijedloga novog zakona. To se sve može vrlo jednostavno riješiti uz dobru saradnju politike i struke. Potrebno je imati više snage i hrabrosti i okrenuti se saznanjima struke i prakse razvijenih evropskih zemalja. Posljedice izgradnje u ovom vremenu ostavit će snažan trag na svakog čovjeka. One će, slobodno se može reći, odrediti njegov karakter i dušu.

    Posmatrajući vaše projekte u radnoj verziji monografije o Vašem arhitektonskom radu, koja je u pripremi za štampu, doima se da je projekt stambene zgrade “Ledara” onaj kome ste se najviše posvetili. Na izložbi Collegiuma Artisticuma 1989. godine dobio je nagradu za realizaciju?

    Hasan Ćemalović: Tu zgradu uspio sam projektirati prije nego što sam postao direktor “Doma”. Kao direktor se iz moralnih i profesionalnih razloga nisam želio baviti projektiranjem u firmi u kojoj je radilo desetine drugih projektanata. Projekt zgrade “Ledare” za mene je bio veliki izazov. Najprije tematski, jer sam radio u firmi koja je projektirala skoro sve stambene zgrade u Sarajevu, a zatim i arhitektonski izazov, jer je trebalo raditi u rodnom gradu, u kojem je profesor Zlatko Ugljen već bio izgradio sjajni i neponovljivi objekt Hotela Ruža, a arhitekt Romeo Tiberije vječno lijepu stambenu zgradu za radnike “Sokola”. Osjećao sam veliku odgovornost, ali i radost prilikom rada. Imao sam dovoljno vremena i prostora za rad. Tu su bili i saradnici koji su znali odgovoriti zadatku. Posebno bih istakao kolegu koji je radio na konstrukciji objekta, gospodina Berislava Buljana građevinskog inžinjera.

    Primijeti se očigledno razumijevanje lokalnog konteksta, pokušali ste reproducirati svu kompleksnost strukture i atmosfere starog dijela Mostara?

    Hasan Ćemalović: Spajanje unutrašnjeg i vanjskog prostora, igra s terasama, poštivanje orijentacije, jednostavnost unutrašnje organizacije, to su sve elementi i odnosi kakve srećemo u mediteranskoj tradiciji. Korisnici tih prostora posebno su zadovoljni takvim arhitektonskim rješenjima.

    U to vrijeme bila je praksa da se tokom izgradnje objekta, eventualno, dograde jedna ili dvije etaže. Tokom projektiranja razmišljao sam i o tome. Napravio sam projekt konstrukcije posljednje etaže tako da ne omogućava naknadno povećanje spratnosti. Volumen zgrade rađen je na način da zgrada sama sebi pravi sjenu na južnoj strani, a za to je bila potrebna veća razigranost fasade. Na svaki arhitektonski element oblikovanja, odgovoreno je prepoznatljivim volumenom.“Ledara” je rezultat kvalitetnog odnosa investitora i projektanta i dovoljnog vremena za rad.

    U ovom poslijeratnom vremenu rokovi za izradu projektne dokumentacije znatno su skraćeni. Kompletna dokumentacije radi se za 45, 60 ili maksimalno 90 dana. Čak i kad sam radio za kompanije koje se bave građevinarstvom, naišao sam na isti odnos nevjerovatno kratkih rokova i nerazumijevanja procesa rada.

    Stambena zgrada “Ledara”

    Kako bi opisali vaš rad s privatnim kompanijama? Je li to utrka s vremenom? Znaju li direktori kompanija cijeniti arhitekturu?

    Hasan Ćemalović: U ranijem periodu svaki ozbiljni investitor imao je svog stručnog predstavnika u kontaktu s projektantima. Kvalitet rada i saradnje bio je na visokom nivou. Danas, uglavnom, grade oni što imaju novac, a to nije dovoljno za uspješan projekt. Arhitekt često postaje univerzalan igrač koji mora razriješiti više problema i uz to donositi kvalitetne odluke stalno vodeći računa o cjelovitosti projekta i arhitekturi kao konačnom obliku.

    Radeći kao arhitekt u privatnoj firmi morate imati mnogo kontakata s raznim potencijalnim investitorima. Morate stalno biti prisutni, moraju znati za vas, dobro vas poznavati. Investiciju uvijek inicira arhitekt tražeći nove ideje. Često morate proći cijelu višegodišnju proceduru, od izrade projektnog zadatka, pripreme projekta, izrade urbanističkog ili regulacionog plana, rasprave u mjesnoj zajednici, do konačne izrade glavnog projekta. To je svakodnevna borba za svaki projekt pojedinačno. Drugim riječima, svaki dan krećete kod novog potencijalnog investitora “na kafu”, za koju vjerujete da na kraju treba dovesti do realizacije projekta.

    Da li mislite da struka u Bosni i Hercegovine sve više zaostaje u regionalnom kontekstu? Kao da je vrijeme do 2005. godine bilo produktivnije. Bilo je dobrih znakova?

    Hasan Ćemalović: Mi smo osamdesetih godina prošlog stoljeća bili potpuno ravnopravni arhitektima iz regije. U susjednim zemljama, u Hrvatskoj i Srbiji, postoji tradicija na koju se oni oslanjaju i koja nije uništena kao što je uništena u Bosni i Hercegovini. Izgleda da mi stalno počinjemo iznova. Najbolji primjer za to je lokacija i projekt koncertne dvorane u Sarajevu. Arhitekti grada, neposredno poslije posljednjeg rata, bili su svjesni potrebe za izgradnjom koncertne dvorane, kao nastavak predratnih aktivnosti, te su predložili međunarodni natječaj za izgradnju tog objekta na lokalitetu Marindvor u Sarajevu.

    Svjetski poznata arhitektica Zaha Hadid bila je predsjednik međunarodnog žirija. Svojim radom i znanjem doprinijela je izboru prvoplasiranog rada. Grad Sarajevo stao je iza tog projekta, a međunarodna zajednica osigurala sredstva za raspisivanje arhitektonskog natječaja.

    Šta se zatim događa? Sve snage iz politike i struke organiziraju se da se lokacija i projekt dvorane promijene. To je strašno. Kolege ne žele da shvate šta bi taj objekt značio našem gradu u svakom pogledu. Sigurno bi daleko nadmašio i vrijednosti današnje Vijećnice. Postao bi svjetski dragulj i donio bi nam svjetske vrijednosti.

    Do sada se na tom planu moglo dosta uraditi. S naše strane trebali su samo želja i inicijativa. Od tolikog novca koji je prošao kroz naš grad mogla se uraditi barem građevinska jama koja bi pokrenula cijelo društvo za realizaciju tog divnog projekta. I danas se po svijetu otvaraju objekti započeti za života arhitektice Zahe Hadid. Posebnu zahvalnost na dosadašnjem čuvanju tog prostora i dragocjenom tumačenju značaja objekta dugujemo dosadašnjim članovima Savjeta gradonačelnika za arhitekturu i urbanizam.

    Hasan Ćemalović ugledni je bosansko-hercegovački arhitekt. Rođen je u Mostaru 1947. godine. Studij arhitekture završio na Arhitektonskom Fakultetu u Sarajevu 1971.godine. Na istom fakultetu radio je kao asistent na katedri za projetovanje u period 1976- 1986.godine. Od 1986. do 1992.godine bio je direktor Zavoda za studije i projektovanje “Dom”. U toku rata organizirao je i vodio projekat “WARCHITECTURE- Urbicide- Sarajevo”, koji je promoviran 1994.godine u centru George Pompidou, u Parizu. Autor je brojnih nagrađenih  i realiziranih projekata među kojima se ističu zgrada Aerodroma Sarajevo, stambena zgrada “Ledara” u mostaru, te Sportsko Rekreativni centar “Mejdan” u Tuzli.

    *Zabranjeno je kopiranje objava sa web stranice AABH na druge portale i medije bez odobrenja od strane Asocijacije arhitekata u BiH.

    Podijeli

    Iz arhive