Prije i poslije Skenderije
Proteklih mjeseci u stručnoj i široj javnosti prisutne su polemike na najavu o mogućoj obnovi “KSC Skenderija” prema projektu koji predviđa izgradnju značajnih prostornih struktura na postojećem korpusu centra. Sasvim je jasno da predložena graditeljska intervencija narušava autentičnost, prostorni integritet i oblikovne karakteristike postojećeg arhitektonsko-urbanističkog kompleksa.
Nacionalni komitet ICOMOS u Bosni i Hercegovini smatra neprimjerenu i neprihvatljivu bilo kakvu metodu graditeljske obnove koja bi umanjila historijsku i društvenu vrijednost ovog javnog dobra, značajnog graditeljskog spomenika XX. stoljeća.
Evidentno je da je naše vrijeme društveno-ekonomske tranzicije zanemarilo potencijal Skenderije, njenih raznolikih prostornih, programskih i funkcionalnih elemenata. Zbog toga je danas, nekadašnji kulturni i sportski reper grada, dezintegriran iz svih (značajnih) aspekata društvenog života. Ovaj problem je već ranije publiciran i izlagan stručnom i naučnom auditoriju prilikom obilježavanja 50. obljetnice ICOMOS-a u Varšavi 2015. godine. (vidjeti više o tome: Turkušić Jurić, E., Ugljen Ademović, N., Stevanović, N.: “Dichotomous phenomena of the 20th century heritage in the transformation – The case study of the Sarajevo”, monografija “Heritage in Transformation”, ICOMOS POLAND, Warsaw; str.201-210.)
Kompleks Skenderija je građen u dvije faze (1969. i 1983. godine) kao tadašnji primjer progresivnog i ekperimentalnog koncepta koji je ponudio novu društvenu i prostornu tipologiju. Autori Skenderije, sarajevski arhitekti, Živorad Janković i Halid Muhasilović su imali visok stepen profesionalnog i kulturnog znanja, ali i jasnu viziju, da brutalističku megastrukturu promišljaju u kontekstu globalne moderne kulture.
Zahvaljujemo se našoj članici Aidi Murtić na razgovoru sa arhitektom Halidom Muhasilovićem.
Arhitekt Halid Muhasilović zauzima važno mjesto u arhitekturi Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije. U njegovoj biografiji nalaze se brojne nagrade osvojene na jugoslovenskim i međunarodnim natječajima, Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva, Orden rada sa srebrenim vjencem, 27-julska nagrada Bosne i Hercegovine, nagrada lista “Borba” za najuspješnije arhitektonsko ostvarenje u Jugoslaviji. Veliku nagradu Akademije nauka i umjetnosti BiH za životno djelo u arhitekturi Muhasilović je dobio 2007. godine. Povoda za razgovor bilo je mnogo, a trebalo ih je svakako i ranije započeti. Najave izgradnje “nove” Skenderije inicirale su naš nedavni susret u Sarajevu.
“Za sve što se u posljednjih desetak godina dešava sa Skenderijom, ne pitajte me” rekao je šaljivo na samom početku arhitekt Halid Muhasilović, jedan od autora sarajevske Skenderije. Razgovor smo vodili prelistavajući impresivni portfolio radova, nagrada i priznanja, šetajući kroz vrijeme, različite geografske, kulturne i političke kontekste, osvrćući se na velike i male događaje koji su pisali biografije projekata na kojima je radio.
Znajući da integritet svakog objekta ovisi o uzajamnom djelovanju svih njegovih dijelova, pitam se šta izvorni materijali znače za oblikovni kvalitet Skenderije? Nerado konstatujem da je fasada izgubila prepoznatljivo betonsko lice a da je originalno popločanje potpuno nestalo.
Halid Muhasilović: Tri su materijala dala srce Skenderiji: beton, hrastovina i tavele. Skenderija je bila jedan od prvih objekata u bivšoj Jugoslaviji na kojem se grubi beton koristio za vanjsko oblikovanje. Struktura betona je ostavljena vidljiva, a rad na izvedbi je bio pravi izazov jer je vladalo nepovjerenje da je takva izvedba moguća. Vršen je niz testova i proba jer smo znali da se beton u lakoj oplati izvija pod težinom betona. Kako bi se to izbjeglo, odlučeno je da se koristi oplata od 5cm fosne koja je hoblana a skidanju oplate prisustvovao je veliki broj tesara. Gledali su i nisu vjerovali!
Tavele, te prvobitne crvene pločice korištene su za popločavanje platoa ali su onda i ušle u enterijer objekta. Kada smo birali materijale i ispitivali njihovu otpornost, često smo pominjali kako je u našem malom testu udara tavele o ivicu granitnog stepenika, granit slomljen a tavela ostala u mojoj ruci. Mi smo ih dodatno stavljali u Miljacku da odleže i da se pokažu.
Dakle, beton, hrastovina i tavele su neraskidivo vezani u našoj ideji.
Skenderija je zamišljena kao kulturni, privredni i sportsko objekat. Okuda takav projektni program?
Halid Muhasilović: U to vrijeme svi veći gradovi Jugoslavije imali su sajamske hale. One u Zagrebu i Beogradu korištene su dva puta godišnje, za zimski i za ljetni sajam a ostatak godine su praktički bile skladišta. Arhitekt Milorad Pantović iz Beograda donosi pred Gradsko vijeće Sarajeva tada maketu objekta kružne osnove, tip izložbeno-sajmišnog objekta, manju verziju onog prethodno realizovanog u Beogradu. Žika (op.a. koautor Živorad Janković) i ja se odlučujemo izraditi projektni program za višenamjenski objekat koji bi bio korišten u toku cijele godine. Razmišljali smo o tome kao o savremenoj verziji Baščaršije. I naš prijedlog je i odabran. Poslije toga bili smo pozivani na konkurse za slične objekte u drugim dijelovima Jugoslavije a “naša Skenderija” je dala vjetar u leđe promišljanju “drugih Skenderija“ u Splitu, Novom Sadu, Prištini.
Tako osmišljen kompleks promijenio je ritam život Sarajeva. Skenderija je bila mjesto pred kojim su se zaustavljali autobusi posjetilaca a pozitivni učinak osjetili su i susjedni kvartovi i cijeli grad.
Višenamjenski objekat zahtijeva i određeno umjeće upravljanja takvim izgrađenim “organizmom”?
Halid Muhasilović: Skenderija je težak objekat. Ja to uvijek kažem. Objedinjuje tri funkcije: sport, privredu i kulturu. Nakon što je objekat otvoren niko nije znao kako će živjeti, pa ni mi arhitekti… U nastanku objekat je oborio sve rekorde jer su izrada projekta i izvedba trajali 19 mjeseci. Vranica je bila ondašnji građevinski gigant koji je iznio taj posao. U godinama svog postojanja nastavila je da nas zadivljuje. Ali ne slučajno. Sjećam se da je Ljubo Kojo, prvi generalni direktor Skenderije (a raniji gradonačelnik Sarajeva) imao tri pomoćnika koji su koordinirali gore navedene tri funkcije sa menadžerske tačke gledišta nastojeći da prostori u kompleksu ne stoje neiskorišteni. Moto je bio da “ni nedjelju dana Skenderija ne treba biti prazna”. Kojo je konsultovao struku pri donošenju svih važnijih odluka. Sjećam se da su statičari morali dati odobrenje prilikom gostovanja velikog ruskog cirkusa za kačenje trapeza za krov velike hale. Subotom u podne Kojo je konsultovao nas arhitekte o planovma, tekućem održavanju, u većini slučajeva uvažavajući naše sugestije.
Na moje pitanje o radu i prijateljstvu sa profesorom Živoradom Jankovićem, imenom koje također stoji iza projekta Skenderije, dobijam odgovor koji nije tražio dodatnu elaboraciju.
Halid Muhasilović: Najbolje ću odgovoriti na to pitanje pričanjem anegdote koja je obilježila naš rad na projektu Centra Boro i Ramiz u Prištini. Boro i Ramiz bili su partizani uhvaćeni u fašističku zasjedu u Drugom svjetskom rat. Odbili su da se razdvoje te su streljani zajedno. Kada smo radili na tom projektu, imali smo nama svojstven način odgovaranja telefonskoj centrali u Prištini. Kada bi oni rekli “Halo, ovdje Boro i Ramiz” mi bismo odgovarili “Halo, ovdje Žika i Halid”.
Imali ste sreću i privilegiju da učite od velikih ljudi i profesionalaca tog vremena. Vama prepuštam da ih pobrojite.
Halid Muhasilović: Arhitekt Reuf Kadić je bio moj profesor u Srednjoj tehničkoj školi. Na fakultetu i projektantskom studiju u kojem sam radio još kao student učio sam od profesora Muhameda Kadića koji je svoje postupke prema meni potkrepljivao komentarom “da se naučiš redu”. Kao stručnjaka i autoriteta uvijek navodim profesora historije arhitekture Husrefa Redžića. Oni su me prije svega naučili jednom ozbiljnom odnosu ka radu.
Moji profesori su svoje obrazovanje stekli u velikom centrima, a da su onda na noge podigli i “Sarajevsku školu” arhitekture. Ona je izbila na površinu poslije Ljubljane, Beograda, Zagreba…
Ima li danas “Sarajevske škole”?
Halid Muhasilović: Mislim da nema…
U prepoznatljivom neposrednom tonu arhitekt Muhasilović dalje je prepričavao događaje koji su pratili projekat Narodne opere u Sofiji, konkursima koje je sa strašću radio uvijek u timu te životu u Bahrainu u godinama nakon posljednjeg rata. “O arhitekturi rado govorim, to me nikad ne umara. Ja sam se uspavljivao sa projektom u glavi.” – rekao je na kraju susreta.
Da je Skenderija kompleksan objekat koji traži vizionarsko vođenje, ali i i složen urbani sarajevski fenomen postalo je još jasnije u danima nakon našeg susreta. Kroz razgovor sa ljudima koji su svojim očima gledali rast i propast Skenderije, posjetiocima sajmova cvijeća, festivala crtanih filmova, izložbi u Collegium Artisticumu, pokojim navijačem KK i RK “Bosna”, onima koji plesali i onima koji su samo gledali igranke, na značaju je dobijao komentar arhitekte Muhasilovića da je ondašnje Sarajevo poznavalo vrijeme “prije i poslije Skenderije”.
Datum objavljivanja: 12.02.2018.
