Kota 1, Grbavica ©Dobre Kote

Javni otvoreni prostor je jedna od najznačajnijih odlika koje čine grad gradom. Oni su najjasniji izraz urbanog koji se odražava kroz tenziju nužne fizičke bliskosti i podjednako neophodne odaljenosti. Hannah Arendt poredi javnu sferu sa stolom postavljenim između različitih sagovornika. Ono što utiče i mijenja javni prostor nije broj ljudi koji sjedi oko tog stola, nego činjenica da je dobio ili izgubio mogućnost da ih povezuje. Da dobrih, aktivnih i funkcionalnih javnih prostora u Sarajevu i društvene aktivnosti koje bi bile takve poveznice fali, fali. Međutim, u kompleksnoj i teškoj situaciji u kojoj se naše društvo nalazi već predugo, grupa mladih ljudi okupljena oko organizacije Dobre Kote je umjesto da jednostavno ukazuje na probleme odlučila da djeluje i mijenja javne prostore u Sarajevu, Zenici, Banja Luci metodom direktne akcije. Svojim radom i motom ‘sami svojim rukama’ ukazuju na mogućnosti samoorganizacije, djelovanja i popravljanja postojećih napuštenih javnih prostora koji bi poslužili kao platforma za društvene aktivnosti i umjetnost, te pozivaju sve zainteresovane da im se pridruže.

Kao još jedna u nizu aktivnosti #arhitektipromjena razgovarali smo sa timom Dobrih Kota i njihovom predstavnicom o tome kako su se organizovali, koliko rada stoji iza toga, kako vide i biraju javne otvorene prostore, te kako vide njihovu budućnost u BH gradovima.   

Za početak, kako vi definišete Dobre Kote, čime se bave i šta je vaš cilj?

Dobre kote su, kako mi to volimo da nazovemo, samoorganizovani pokret na nivou neformalne grupe. Suština i ideja našeg rada su da identifikujemo i mapiramo napuštene javne i polu-javne prostore u Sarajevu, a potom te neugledne površine transfomišemo kroz metode radnih akcija – uključujući lokalnu zajednicu koja koristi taj prostor. Mislimo da su javne površine u gradu jako važne iz različitih perspektiva, a cilj nam je da one koje su defavorizirane pretvorimo u prostor za druženje i platformu za kreativni rad, gdje će se uključiti komšiluk i jako bitno, djeca – jer nam je važno da napravimo prostore za mališane i rad s njima. Želimo da ostavimo pozitivan primjer da su male promjene moguće i da uključimo što veći broj mladih ljudi da nam pomognu.

Kako ste započeli sa radom, i zašto baš incijativa koja se odnosi na otvorene gradske javne površine?

Inicijalno, kao obični građani i građanke i korisnici gradskog javnog prostora, primjetili smo da Sarajevo i drugi bosanskohercegovački gradovi obiluju tim, kako ih mi sad već popularno nazivamo, dobrim kotama. A onda samu ideju projekta Dobrih Kota kao konkretne akcije u prostoru realizovali smo u okviru regionalnog projekta Youth Link, u kojem su učestvovali mladi sa cijelog prostora bivše Jugoslavije i imali potpunu slobodu da odrede kojim pitanjima u društvu žele da se bave. Ideja za grad Sarajevo odmah je bila transformacija javnih napuštenih prostora. Aktivnosti u sklopu tog projekta su završene prije dvije godine, a mi koji smo bili uključeni smo poslije jako željeli da nastavimo rad na istoj ideji i pokušali naći finansijska sredstva iz drugih izvora.

Kota 1, Grbavica ©Dobre Kote

Koliko teško je bilo pokrenuti se? Često je prvi opći refleks kada se govori o pokretanju bilo kakve incijative ‘ma što će ti to, nema fajde to kod nas’ ili ‘nemoj majke ti sad, mrsko mi je’. Je li vama bilo mrsko?

Prva incijativa koju smo relizovali bila je Kota 1 na Grbavici – površina koju smo primjetili da koriste djeca iz obližnje osnovne škole sa puno potencijala da bude odličan javni prostor. Nalazi se između dva bloka stambenih zgrada i ideja od početka je bila da u potpunosti uključimo komšiluk. Prvo što smo uradili jeste anketiranje stanara i korisnika prostora sa pitanjima da li su zainteresovani da se uključe u rad, kako oni zamišljaju taj prostor i njegovu budućnost, šta im se ne sviđa po pitanju kako se do tada koristio i sl. Na osnovu tih odgovora smo formirali i idejno rješenje i organizovali radne akcije. U početku smo imali ideju da radimo samo dio tog prostora, međutim onda smo preuzeli rad na čitavom bloku što je bio veliki poduhvat gdje smo stvarno ostavili puno vremena poslije posla/škole/faksa, vikendima itd. To je trajalo od septembra 2015 pa narednih šest mjeseci, odnosno onda kada su nam vremenske prilike to dozvoljavale. Bilo je jako izazovno, i imali smo malih nedostataka u smislu kapaciteta i broja volontera, međutim na kraju je sve super ispalo.

I nije nam bilo niti je sad, mrsko, ni najmanje. Mislim da je ovaj prostor na Grbavici onaj za koji smo imali najviše entuzijazma i elana, poleta i kreativnosti. Pozitivna reakcija komšiluka i njihovo uključenje je odisalo nevjerovatnom pozitivom, a komentari komšija da ih podsjeća na neko prethodno vrijeme kada su se ljudi sami aktivirali oko svoje sredine i zapuštenih prostora sami svojim rukama, su nam samo davali više energije. Od te prve incijative do sada, pošto smo još uvijek organizacija volonterskog karaktera, promijenio se tim i drugačiji je od projekta do projekta. Mi to vidimo ustvari i kao pozitivnu stranu svega, jer uključujemo više ljudi, a s tim dolaze i različite ideje.

Kota 1, Grbavica ©Dobre Kote

Kako planirate svoje aktivnosti, dolazite do ideja šta uraditi s prostorom i odabirete određeni? Da li unaprijed radite grafičku pripremu?

To je zanimljivo pitanje zato što ujedno predstavlja i neku evoluciju procesa rada Dobrih Kota. Kota 1 je bila naš lični odabir, a za narednu akciju smo objavili poziv u sklopu akcije koju smo nazvali ‘Tražimo mrtve kote’. Građani su nam se sami javljali i slali fotografije napušenih površina, oni koji su možda vidjeli našu prethodnu akciju uživo ili na socijalnim mrežama, dok su na druge ukazali naši volonteri koji žive u određenom dijelu grada. Na primjer, zadnju kotu smo radili na poziv komšinice na Dobrinji. Tako da sam odabir iduće akcije i način rada na njoj zaista zavisi od projekta do projekta. Često po nekoj intuiciji življenja u Sarajevu radimo, prepoznajemo koji se prostori koriste i tu djelujemo. Jako nam je bitno da smo prisutni na području sve četiri gradske općine u Sarajevu.

Grafičku pripremu ne radimo unaprijed za sve površine, na primjer Kota 1 je u potpunosti bila pripremljena dok su druge pripremljene polovično ili u potpunosti improvizujemo na licu mjesta. Naš cilj jeste da ljudi koji dođu da volontiraju, čime god da se bave, učestvuju u kreaciji tog prostora. Smatramo da je često dobro što nemamo unaprijed fiksiran koncept rada, jer rizikujemo da ograničimo kreativnost, participaciju i slobodu korisnika prostora u njegovom redizajnu. Realizacija zavisi i od materijala koji imamo, što nam je u početku također bio izazov, ali sve su to su stvari koje nastaju i uče se kroz sam proces rada. Na primjer, sada pokušavamo da ekipi koja studira pedagogiju damo prostor za rad sa djecom, van formalnog obrazovnog sistema, da uključe djecu u kreativni proces. Mislim da je to jedna od najvećih prednosti Dobrih Kota – to što je ideja, a ne projekat.

Kota 1, Grbavica ©Dobre Kote

Kota 1, Grbavica ©Dobre Kote

Koje projekte do sada sprovedene bi voljeli istaknuti?

Jedan je prva kota na Grbavici koju sam već spomenula, a drugi je incijativa uređenja pasaža i prolaza u stambenim naseljima, i to je projekat na Ciglanama koji smo nedavno realizirali sa učenicima Druge gimnazije, koji je do sada netaknut i super funkcioniše i gdje smo pravili izložbu. Oni su nam se pridružili kroz Miss Irby projekat, a ideja je bila da djelujemo i kroz obrazovne strukture, odnosno uključimo učenike i podignemo svijest o javnom prostoru, a u sad ovom jesenjem periodu ulazimo i druge srednje škole sa prezentacijom naših aktivnosti i dosadašnjeg rada.

Ciglane pasaž ©Dobre Kote

Kako dolazite do sredstava i potpore za sprovođenje vaših aktivnosti?

Tu dolazi dosadni, administrativni dio cjelokupne priče, koji se ne vidi, a koji itekako traži dosta vremena i posvećenosti. Podrazumjeva konstantno pisanje projekata, projektnih prijedloga, raščlanjivanja ideje na projektne faze. Do sada, većinom su nas finansijski pomagale strane fondacije – Heinrich Boll, Incijativa za mlade i SHL. Ono što bi mi voljeli i na čemu radimo je da se Dobre Kote prepoznaju kao incijativa i grupa koju treba podržati iz lokalnih zajednica tj. općina. Sve dok su ovakve ideje podržane isključivo izvana, one neće postati ni ostati samoodržive niti će ljudi uključeni u organizaciju ideje osjećati pripadnost na način na koji bi to bilo kada bi imali konkretnu podršku na primjer jedne službe prostornog uređenja.

Kada vam je bilo najteže? Ono, da ste htjeli odustati.

Za mene lično to je bilo kada smo radili na projektu ozelenjavanja krovova na zgradama, tačnije jednog krova na Grbavici. Nakon što smo organizovali preko 10 radnih akcija u komšiluku, obojili i uredili preko 300 m2, uključili zajednicu – sigurno preko 100 ljudi i proveli tu više od pola godine, jedan momenat otpora i ne davanja saglasnosti od strane samo jednog komšije u zgradi, koji je živio na zadnjem spratu, je promijenio proces cjelokupnog projekta. Tu smo shvatili da je najizazovnije uključiti ljude koji imaju otpor prema ovakvim incijativama, nisu istomišljenici i koji su vrlo konzervativni. Većinom, prema našem iskustvu, to su ljudi koji su zatvoreni za nove ideje koje odudaraju od njihovih konstrukcija u glavi kako bi promjene trebale nastati. Mi smo za tu incijativu zelenog krova na Grbavici napravili idejno rješenje sa arhitektonskim i građevinskim detaljima zajedno sa ekonomskom i sociološkom analizom značaja takve incijative, organizovali sastanke, slali dopise općini Novo Sarajevo, službama i upraviteljima koji su zasluženi za održavanje zgrade. Stvarno smo bili dosadni svima, a naročito komšijama, međutim vidjeli smo jednostavno da tu nemamo podršku od strane zajednice – organizovali smo sastanke u mjesnoj zajednici gdje se niko nije pojavio. Kad je na takav način projekat osporen, razmišljala sam iskreno da odustanem od ovoga, ali onda smo odlučili da fokus stavimo na projekat baštice na Marijin Dvoru, i da tu sprovedemo ideju ‘zelenog’ prostora. Međutim, ja mislim da na ideji ozelenjavanja krovova i dalje treba insistirati, jer je to opće prihvaćena aktivnost u drugim gradovima, koja će kad tad zaživjeti i ovdje.  

Svi u vašem timu su jako mladi, srednjoškolci i studenti i pretpostavljam da se uglavnom lično ne sjećate lokalnih i globalnih dešavanja koja su nam uveliko odredila svakodnevnicu – zadnji rat ili 09/11, a oko kojih se vrti većina narativa starijih generacija. Kako onda vi vidite ovu svakodnevnicu i grad u kojem se odvija, šta vas nervira i koja rješenja zahtjevate?

Upravo ta ratna razaranja grada, i sad ovo može ružno i negativno zvučati, mi vidimo potencijal za obnovu na neki novi, naš način. Zaboravljeni prostori na čekanju su naš prostor za djelovanje. Mislim da svaki naš izlazak i bojenje, dovlačenje cementa, čišćenje smeća, animiranje komšija, jeste borba protiv te apatije koju smo dobili u naslijeđe. Nama je rečeno ovo sve kako je, to je tako i ne može se to lahko promijeniti. Mi pokušavamo makar svojim primjerom akcije u javnom prostoru, odlaska u druge gradove, da kažemo da može.

Nalazimo se sad u nekom vremenu gdje je narativ da treba otići, odustati, tamo negdje gdje je lakše i ‘civilizovanije’ nešto graditi i biti uzoran građanin. Ja lično se s tim ne slažem. Mi mslimo da ne smijemo odustati od naših gradova jer ovdje ima toliko potencijala. Pitanje je usmjeravanja i buđenja pozitivne energije, koju kroz Dobre Kote zaista vidimo da je ima, i da su ljudi malo po malo počeli više da se organizuju. Moramo raditi više na tome, umrežavanju i običnoj saradnji među ljudima. Ja ne želim da budem istjerana iz svog grada, i neću da vjerujem da za pismene i obrazovane ljude, ljude bez tzv. zaleđa nema mjesta ovdje. Ja na to ne pristajem. Još uvijek imam energije i želje i nade da se borim, možda i osjetim prezasićenje, ali sad trenutno dokle god vidim da ima mladih ljudi, a vidim da ih ima, vidim kakvu takvu mogućnost da izgradim neku budućnost. Nemaju naravno svi ovakav stav, i ne moraju i ne trebaju imati, ali sve dok ima mladih ljudi koji slično razmišljaju, dovoljno je.

Ciglane pasaž ©Dobre Kote

Koja mjesta u gradu smatrate najboljim, s najviše potencijala, a koja najgorim?

Ako moram izdvojiti samo jedan, onda zeleni prostori na Ilidži koji su jedan od najboljih i neiskorištenih potencijala grada. A prostore koje smatramo najgorima su ovi novonastali u okviru stambenih kompleksa npr. na Stupu ili Otoci gdje se građanima otima javni prostor, i ništa ne nudi zauzvrat. Tu su se dale urbanističke dozvole bez bilo kakvog promišljanja, a kamoli ozbiljnog, i mislim da je stvoren dugoročan problem za grad sa teško popravljivim problemima sa javnim prostorom. Kada općina i ljudi shvate da to nije kako treba, a mislim da već sad u neku ruku i znaju, retroaktivno popravljanje je jako teško. Očigledno je da u tim projektima nije ozbiljno konsultovana struka, nego da su donošeni brzo i bez razmišljanja od strane određenih političkih struktura koji nemaju veze ni s urbanizmom, građevinom ili arhitekturom ili sociologijom. Ukoliko imaju, tim gore.

Drugi primjer su nebulozne ideje da se građanima oduzme park Hastahana kako bi se pravila još jedna zgrada, ili da se uništi prostor slobodne zone na kojoj smo mi radili kako bi se napravio još jedan šoping centar. Međutim, to su trendovi savremenog kapitalizma, i nisu prisutni samo kod nas nego bilo gdje u svijetu. Mislim da će to biti najveći izazov u budućnosti jer se javnost u potpunosti marginalizira kada se donose takve odluke o gradu – npr. pozivi za uvide i javne rasprave su okačeni u nekim sporednim prostorijama u općinama ili na nekom zidu u haustoru, daleko od istinskog obavještavanja javnosti šta će se dešavati u određenom prostoru u gradu.

Da li tražite inspiracije u drugim gradovima u svijetu koji obiluju različitim akcijama sličnog tipa?

Najbolja vodilja i inspiracija što se tiče i aktivizma i umjetnosti za nas je Berlin, grad koji je svaki kutak iskoristio za neku aktivnost – urbane bašte, omladinski centri koji nastaju na prostorima koji su doslovce okupirani od strane mladih ljudi koji razmišljaju na malo drugačiji način. Mada, ja mislim da smo mi još uvijek daleko od tako aktivne sredine što se tiče učešća u javnom prostoru i kod nas treba te stvari raditi malim koracima. Ne možemo nikako previdjeti činjenicu da su socijalne prilike i ratna ostavština ovdje mnogo drugačiji, da ima mnogo traume kojom se politički manipuliše, da se mnogo još uvijek priča o historiji i da se sve to nekako ogleda u javnom prostoru. Ali, mislim da ovakve incijative i projekti pogotovo među mladima mogu da pomognu da se malim koracima krene dalje.

Ciglane pasaž ©Dobre Kote

Kakav je do sada bio odgovor lokalnih uprava na vaše incijative?

Nama je jako stalo do ovog projekta i njegove budućnosti i rezultata, pa smo bili pravo uporni i dosadni, slali amandmane na prijedlog budžeta i molbe za donacije za materijal, molbe za donacije ili pomoć oko incijativa novih kanti za otpad ili klupa. Nezahvalno je strašno komunicirati sa lokalnim nadležnostima i birokratijom, slati molbe na protokole i slično. Svaka općina ima svoj sistem i neujednačenost u smislu rada službi, i to je jedno strašno naporno i odbojno iskustvo. Odgovori zavise od općine do općine. Eto, općina Stari grad je bila velikodušna pa nam je donirala dvije klupe i jednu kantu za otpad. Na području općine Novo Sarajevo npr. nismo nikada dobili nikakav odgovor na bilo kakve prijedloge ili kontaktiranje. Ali, ako smo išta naučili kada pričamo o komunikaciji sa javnom upravom jeste da treba biti uporan i dosadan, i mi ne odustajemo. Nadamo se da će značaj projekta doći do nekoga ko ima iole svijesti o ovakvim pitanjima.

S druge strane, kakav je odgovor ljudi iz bližeg okruženja takvih prostora ili šire javnosti? Kako reaguje pogotovo vaša generacija na to što radite? Najgluplji i najbolji komentari koje dobijate?

Mi smo do sada, moram priznati, imali isključivo pozitivne reakcije. Bilo bi stvarno blesavo da ljudi s negodovanjem kritiziraju jer kupimo smeće ispred njihovih haustora i bojimo i održavamo parkove. To bi stvarno bio vrhunac nekog ludila (smijeh). Naravno da doživljavamo odobravanja, međutim moram reći opet – acta non verba, dijela a ne riječi. Podrška je odlična i mi smo zahvalni na tome, ali ljudi moraju više da se angažuju, ne nužno s nama, nego generalno oko sličnih aktivnosti i onoga što im smeta u njihovom javnom prostoru. Više da izlaze ispred vlastitih vrata i kupe vlastito smeće. Najlogičnije bi bilo da ljudi kada vide kako smo se mi organizovali, to urade i sami unutar svog komšiluka, besmisleno je da mi ulazimo u svako naselje i govorimo ljudima koji bacaju smeće ‘Hej, pokupi to.’ To je ta svijest i energija koja nedostaju. Koji su uzroci i razlozi takvog ponašanja je vjerovatno mnogo kompleksniji problem, za neke dublje i šire sociološke analize. Mi se nadamo da će makar ljudi da nam se jave, mi smo otvoreni za pozive, da uradimo akciju u prostorima koje oni smatraju zapuštenima i sa potencijalom. Mi najavimo sve akcije na društvenim mrežama, a za ljude koji ih ne koriste ostavimo oglase u haustorima i naseljima.

Najgluplji komentari koje dobijamo, po meni, su oni ‘džaba ste vi ovo, Boga mi, krečili’ i tih tako reakcija da bezveze radimo i džaba se okupljamo kad će sve svakako biti uništeno i vratiti se na isto. Međutim nama smeta takvo razmišljanje i ne utiče previše na aktivnosti. Ne odustajemo radi činjenice da ima toliko destruktivnih ljudu u ovom gradu. Meni lično, uvijek su najzanimljiviji komentari i oduševljenje starijih komšija koji kažu da to što mi radimo ih podsjeća na period socijalizma i radnih akcija.

Kota 3, Breka ©Dobre Kote

Kako ti prostori žive nakon vaše intervencije? Nedavno ste ukazali na to da se dosta kota ne održava nakon vaših akcija.

Po mom mišljenju, i moram to ovako reći, uništavanje javnih površina je odraz bezličnog čovjeka – čovjeka koji nema osjećaja za etiku i odgovornost prema zajednici i drugim ljudima pored njega. Međutim, kao što sam već nekoliko puta rekla, ne mislim da treba odustajati, to mi nazivamo ‘kreacija iznad destrukcije’. To mora biti tako, jer onog momenta kada bude situacija obrnuta mislim da smo totalno popali kao društvo. Ali da ne budem previše pesimistična, zavisi sve kao odgovor na to pitanje.

Ono što je nas najviše iznenadilo i iznerviralo jeste da je prostor na Marijin Dvoru koji je zatvoren i isključivo prostor za stanare najviše destruiran. Vidi se da je neko došao i tupim predmetom uništavao klupe i ostale dijelove baštice u koje je grupa ljudi uložila svoje sate i vikende. Mi nismo tu stalno prisutni i ne znamo ko tačno radi takve stvari, ali prema nekim razgovorima sa komšijama to su uglavnom mladi ljudi koji nemaju drugi način da preusmjere svoju frustraciju radi socio-ekonomske situacije u kojoj se nalaze, krize identiteta, ili nekih drugih faktora. Konstantno se hranimo ili nas hrane nekim pesimizmom, i mislim da izbacivanje bijesa na ovaj način samo govori o drugim sociološkim faktorima, koje opet ostavljam kompleksnijoj i stručnijoj analizi. Teško mi je da razumijem zašto neko ima potrebu da uništava takve prostore.

Izašli ste jako brzo nakon početka svog djelovanja iz Sarajeva i u druge BH gradove – radili ste u Zenici i Banja Luci. Ima li neke razlike u sredinama, i kako ljudi reaguju na vašu incijativu?

Iskreno, bilo je jako jednostavno preći u druge gradove jer su nam se ljudi sami javljali, ne samo iz ova dva grada nego i iz drugih, ali zbog finansijskih ograničenja morali smo izvršiti odabir. Ljudi su zaista jako zainteresovani za pozitivne ideje i pozitivne priče.

Iz našeg iskustva ima mnogo stvari koje gradovi unutar BiH mogu usvojiti jedni od drugih da komuniciraju. Razlika na primjer koju smo primjetili u radu je diskrepancija u zakonskom smislu prostornog uređenja u RS-u i Federaciji, pa je grad Banja Luka je zadužen direktno za njegovo prostorno planiranje i razvoj, sve se dešava na gradskom nivou, i mnogo je lakše komunicirati i djelovati. S druge strane, unutar Sarajeva imate 4 općine, a ako gledate širu sliku Kantona onda i više i to su stvari koje otežavaju formalno reagovanje na bilo kakvu akciju.

Ali što se tiče raje i mlađih ljudi, ista je to energija koja nas pokreće, ista apsolutno situacija u kojoj se nalazimo, problemi i frustracije. U Banja Luci smo radili dječiji park i kroz sam rad shvatili smo da su mladi i djeca prepušteni sami sebi na isti način i da dijelimo iste ideje vezano za razvoj i probleme grada i napuštenih prostora.

Kota 2, Marijin Dvor ©Dobre Kote

Kako zamišljate da se BiH gradovi razvijaju ubuduće? Kakvi su budući planovi za rad i djelovanje?

U narednom periodu planiramo da se vratimo na površine koje smo uradili, i usmjeriti na njihovu aktivaciju, očuvanje i poboljšanje i definitivno na komunikaciju sa komšilukom. Veliki plan je organizovati radionice za djecu iz okolnih škola na tim javnim površinama, kako bi djeca sama počela da ih prisvajaju i koriste.

Razgovarala: članica AABH Merdžana Mujkanović, sa Aldijanom Okerić – predstavnicom Dobrih Kota, Sarajevo, 12.09.2017. Više o Dobrim Kotama na: https://dobrekote.ba, te na socijalnim mrežama facebook i instagram gdje možete saznati dodatno o njihovom radu i kako se pridružiti.