Razgovarali: Ibrica Jašarević i Kenan Vatrenjak

Predgovor arhitekturi!

Bernard Bostjančić ©AABH

Vi ste jedan od rijetkih arhitekata u BiH koji radi teoretske incijative. To su inicijative za „moguće“ javne objekte/prostore u Zenici, kao što su gradska promenada, mali gradski parkovi, vodeni bulevar, gradski stadion, gradska galerija i slično. Nekada su u novinama arhitekti pisali prijedloge za razvoj grada, o najboljoj poziciji nove željezničke stanice itd. (npr. Tekst iz magazina Mozaik, 1953. gdje Juraj Neidhardt piše o urbanističkoj viziji za Sarajevo)? 

To bi trebalo biti normalno. Mene ponekad pitaju zašto to radim, zašto o tome razmišljam u ovakvoj situaciji. Izradio sam kalendar sa svim ovim prijedlozima što i nije izazvalo neki naročiti interes, ali to i nije bio cilj. Stvar je u tome da kada neko želi da radi nešto na ovim lokacijama neminovno se sjete da je tu postojao neki projekat. Kao ribar što baca krmu (mamac) uzvodno. Stvara se određeni interes za lokaciju, pokazuju se mogućnosti. Kada prođe određeno vrijeme, par godina, bolje se mogu sagledati ta razmišljanja. Ponekad i ja vidim da to nije pravi projekat za tu lokaciju. Ipak, kad je pravi projekat on će se realizirati, on samo čeka svoje vrijeme. Ako nije pravi  i ne treba da se realizira.

To su sve prijedlozi javnih objekata?

Zato to i ne ide tako lako. Mi smo 2013.g. uradili kalendar sa 12 prijedloga/inicijativa. Tu su različiti prijedlozi od dotjerivanja malih javnih prostora, prenamjene starih industrijskih objekata, do prijedloga novih objekata.
Ovakve projekte bi trebalo dodatno popularizirati, skretati pažnju javnosti. Potreban je pravi menadžment koji bi se tome posvetio.

Da li ste uspjeli da zainteresirate gradsko planiranje? Da li to njih može potaknuti?

Da, može, kada se radi o nekim specifičnim lokacijama. Moj cilj je bio, zapravo, i pokazati te mogućnosti, a prije svega da spriječim rušenje pojedinih objekata unutar radne zone o kojem se pričalo. Uvijek je potrebna neka šira priča. Neki od tih prijedloga nastali su u saradnji sa lokalnim udruženjima, kao što je društvo likovnih umjetnika. Prijedlog je bio da se uz postojeću neaktivnu gradsku kafanu napravi i gradska galerija, a ogromno atomsko sklonište koje se nalazi ispod, bi moglo biti odličan depo za galeriju, tako da bi mogli dobiti novu galeriju u centru grada. Kroz taj projekat aktivirala bi se gradska kafana. Bilo je i nekoliko zainteresiranih investitora, ali niko nije bio spreman da ide do kraja.

Koje javne investicije bi sada bile najpotrebnije Zenici?

Danas bi za početak trebalo pospremiti ovo što imamo, sanirati i očuvati. Mislim da se može uraditi mnogo jednostavnih stvar, koje nisu skupe, a koje su važne. Na primjer, ozeleniti ovaj grad, pošumiti ga. Veliki problem su parkinzi između zgrada. Prijedlogom za male gradske parkove htjeli smo pokazati da jednostavne intervencije sa poluukopanim garažama u unutarblokovskim prostorima mogu stvoriti i bolji javni prostor na krovu i skloniti parkiranje sa ulica. Visoka prizemlja stambenih zgrada pogoduju takvom rješenju. Dio obale Bosne oko Drvenog mosta je zanemaren.  Postoji mnogo manjih intervencija koje mogu puno doprinijeti. Trebamo naučiti kada je vrijeme za neki projekat, kada su uslovi ostvareni. Jedan projekat  otvara mogućnost za drugi itd. To nas nisu učili u školi.  Naša struka se bavi predviđanjem budućnosti, onoga što će biti, što tek treba da bude. Malo je glupo i kad pogodiš, ispada kao da si već znao. Kao kad bi znao šta ćeš raditi za 10 godina, to je dosadno, to bi onda počeo izbjegavati.

Mali gradski park ©Projektni studio Bostjančić

Šta mislite o urbanizmu Zenice?

U Zenici su osnovne stvari dobro postavljenje. Nekako sve funkcioniše. Jedino postoje ta iskakanja mjerila, kao Kineski Zid, projekti koji su originalno trebali biti puno manji. U urbanizmu bi trebali biti najbolji arhitekti. To je najodgovorniji posao. Danas urbanisti jednostavno previše popuštaju pritiscima i zahtjevima investitora. Kako je moguće da zgrada naraste sa planiranih 4 na 12 etaža?

Zenica je vjerovatno posebna i po ogromnom broju napuštenih industrijskih zgrada, šta uraditi sa svim tim zgradama?

To su izuzetne zgrade, ogromni prostori jake statike, izdržljivih materijala. Veliki dio tih objekata sada je u opštinskom vlasništvu, u prostoru gdje je sada radna zona. Tu su mnoge firme sada i grad se polako pomiče prema Željezari. Grad se pomakao bar 1km u Željezeru, a prostor željezare je veći od samog grada. Mislim da je malo ljudi svjesno potencijala napuštene termoelektrane i ne znaju za taj objekat. Termoelektrana ima izuzetne prostorne kvalitete i htio sam pokazati kako bi se tu mogao  smjestiti Muzej savremene umjetnosti i Akademija lijepih umjetnosti. Ipak to nekako ostaje i važno je da je priča o termoelektrani pokrenuta.  

Termoelektrana/Muzej savremene umjetnosti ©Projektni studio Bostjančić

Termoelektrana/Muzej savremene umjetnosti – Enterijer ©Projektni studio Bostjančić

Fabrika papira „Papirna“ ©Projektni studio Bostjančić

Kako vidite taj odnos grada i željezare u budućnosti?

Tu nam trebaju konkursi, da vidimo kako dalje.

Konkursi ponekad budu razočarenje, ali su nam neophodni u svakom slučaju! 

Učestvovao sam na mnogim konkursima u BiH. Mislim da je tu najveći problem loše definisan projektni zadatak i projektni program. Dešava se da niko ni ne provjeri da li je taj program moguć na toj lokaciji. Na konkursu za projekat tržnog centra na Trgu rudara dobili smo prvu nagradu, ali to je zaista bio pogrešan projektni zadatak. Za takvu centralnu gradsku zonu, tržni centar je zadnja opcija. Tako da smo na javnoj prezentaciji objašnjavali zašto gradu ne treba taj projekat, za koji smo dobili nagradu, na kraju se odustalo od tog projekta. Takve konkurse i ne treba raditi. U jednom razgovoru sa Nikolom Bašićem rekao mi je da je bio pozvan da bude u žiriju na konkursu za upravnu zgradu HED (Hidroelektrane na Drini), i on je odustao jer je vidio da bilo koji projekat na datoj lokaciji ugrožava most Višegradska ćuprija; i dobro je da je ta zgrada izmještena na drugu lokaciju. Naša je struka danas u takvoj poziciji. Evo na primjer, razmišljao sam, da na Kamberovića polju stavim reklamu, za projekat 100 stambenih tornjeva i poziv za ponudu za izradu glavnog projekta, vjerujem da bi se 100 biroa javilo; niko ne bi rekao: “Zašto na Kamberovića Polju?”

Zašto je pozicija takva?

Zato što arhitektura ne može biti profesija, nego opredjeljenje. A u čemu je razlika? Sa nekim kolegama kada razgovaram najvažnije je pitanje kako ide naplata: to ne može biti pitanje, kao što ne može biti ni cijena metra kvadratnog. Pa onda sve te priče kako se ponaša investitor, sve su to poznate stvari. Jedno znam, u ovom poslu moraš uraditi sto projekata besplatno da stoprvi naplatiš, al’ tada naplatiš i onih 100. Za naše projekte novac bi trebao biti posljedica, a ne motiv. Ako je posljedica, onda možeš reći: ovo neću raditi. Zato sam mišljenja da treba raditi samo ono što misliš. Ne pristajati na ucjene. A dobar projekat se prepozna.

Kako odabirete konkurse koje želite raditi?

Razmišljao sam da li da radim ovaj konkurs za tunel „DB“( Spomenički kompleks Tunel DB). Ne mogu se staviti u tu poziciju, nisam bio tamo, nisam to iskusio i zato ne mogu da radim. Mora postojati neka veza, neko iskustvo  koje nas veže za projekat. Konkursi su jako važni. Tu smo najslobodniji, najrasterećeniji. Samo sam na konkursima cijelu noć radio. Kao da sam na fakultetu. Taj ritam bi bio neizdrživ svaki dan. Za konkurse je važno imati tim, dobru saradnju. A takvu saradnju je teško ostvariti kada se gleda na arhitekturu materijalno, ako se gleda novac, ako se gleda ko je šta uradio.

Da li je to pitanje reakcija u javnosti? Stručnih i iz drugih krugova. Ako ne postoji debata, nikakva kritika arhitekture onda i arhitekti prihvataju takvo stanje.

Tako je. Mada mi je kritika strana stvar. Ne mogu reći da nešto ne valja. Mogu samo izraziti šta ja mislim kako bi trebalo. Ima mnogo ljudi koji znaju kritikovati društvo, a time se ništa ne postiže. Samo se naglašava jedna ružna strana. Sjećam se kada nam je Živorad Žika Janković, koji je bio dobar profesor, govorio da će od nas 200 samo 20 biti projektanti, a ostali ce imati cvjećare i kafiće. On je iznosio činjenice, ali to ničemu ne doprinosi. Zašto nam nije rekao da će učiniti sve da u ovoj generaciji bude 30 projektanata. Najbolja je kritika kakvu je Neidthart iznosio: da svoje rješenje. Dobro je kad imamo ponuđena potpuno suprotna  rješenja.

Na koji način pristupiti vrednovanju ponuđenih rješenja?

Pitanje je odnosa prema struci. Da li se polazi sa humanog stanovišta, da li se radi za ljude. Šta znači praviti nešto što ljudi ne prihvataju i što onda treba da stoji 50 godina? Tu je Neidhardt uzor. On je radio i na fakultetu i u praksi. Sami njegovi crteži pokazuju pristup. Sjećam se njegovog tlocrta za kuću, u programu „Narod gradi, država pomaže“. Tu su crteži dana i noći u kući. To je kuća sa štalom. Tu su nacrtane i životinje kako spavaju noću. To je već poezija. Razlika među arhitektima je između onih koji projekat, naprimjer hotela, počinju crtajući: ovdje mi je recepcija, pa mi je ovdje garderoba, pa toaleti itd. i onih kao Nikola Bašić, koji prvo crtaju, more, stijene, jedrilicu i čovjeka koji peca. Nije važan oblik, da li je ispunjen projektni zadatak, bitno je iz čega šta nastaje. Tehnika će doći. Zato je putovanje važno za arhitekte, to jeste sakupljanje utisaka koje poslije možemo dati. Najbolje rješenje ne zna se odakle dolazi. Kao da postoji neka vrsta magije u projektovanju.  Nije jasno u kojem je trenutku došlo do ključnog obrata u projektu, kada je sve krenulo da se poklapa. Ponekad mi se dešava da ne znam, kada me pitaju, zašto je nešto baš ovako. Ali prije svega, ljudi hoće bolje. Treba na pravi način objasniti. Iako si jučer tvrdio nešto sasvim drugo, vide da je i ovo iskreno.  Zato od nas se zapravo uvjek traži „Idealni“ projekat. Možda je to bolji naziv od idejni projekat. Nema u našem poslu ispravan ili pogrešan pristup. Unaprijed. Tek se poslije pokaže sta je ispravno.
Čudno je kako postoje ljudi koji sa strašću pričaju o arhitekturi, ali kad naprave nešto to je potpuno bezobzirno prema okruženju u kojem grade, to je vrlo grubo. Kao da se ne radi o istoj osobi.

Narod gradi – država pomaže”, program Ministarstva graðevina iz 1946. godine, skica Juraja Neidhardta ©Arhiva kabineta za enterijere, AFS

Mislite da šira publika prepoznaje šta je  u arhitekturi „dobro“?

Jedan poznanik mi je rekao: dobar je onaj tvoj tržni centar i shvatio sam šta vi arhitekti uvijek radite, sve treba da se završi na početnoj tački. Da se zatvori krug. Zar to nije odlično objašnjenje? Zar nije dobro rečeno? Ljudi žele bolje, žele dobro. Ili naprimjer komentar:“ Bero, kako si uspio onu zgradu napraviti kao da je uvijek ondje bila, kao da se ništa nije promjenilo“. Radili smo enterijer kafića Gato, 1998. godine u Zenici. Tu smo ostavili jedan zid u neobrađenoj opeci. Ulazi jedan mladi bračni par gledaju u zid i kaže on njoj: „Jesam ti rekao da ne moramo u Njemačku ići.“ Zar je onda bitno šta smo mi željeli sa tim projektom? Ponekad tako, laici znaju dati izuzetno precizan, smislen komentar. Ponekad i na samom gradilištu neki komentari laika pomognu da se projekat unaprijedi. Na primjer, kad smo radili tržni centar „Džananović“, na samom gradilištu smo kroz razgovor shvatili da treba promijeniti trase instalacionih kanala, što se pokazalo dobrom odlukom. Kako Zec kaže: “Najveće greške su isprojektovane.”
Neki na fakultetu uče studente da treba da nametnu investitorima da grade njihove ideje. Zašto bi neko gradio nečije ideje? Arhitektura je kao tango. Mi ne trebao da se svađamo sa nekim. Mi treba da pokažemo investitoru da nam je stalo do projekta. On mora da osjeti da arhitekta želi taj projekat, a ne samo da je zabrinut za plaćanje. Treba pokazati incijativu, reći investitoru: „Hajde, kada ćemo ono graditi?“ Škola pogrešno usmjerava arhitekte, da budu u nekom sukobu, takmičenju sa investitorom. Trebao bi biti predmet: Odnos sa investitorom! Najvažnije je da investitor osjeti da je tebi stalo do projekta, on će onda preći i preko svoga mišljenja. Sve to dolazi od toga što predavači na AFS imaju malo iskustva u praksi. Zato ja cijenim Zeca. Jer je on sve prošao sam. I odbijao je projekte, jer je imao svoj stav, kako treba da bude. Ne bi se složio sa temom zadnjih Dana arhitekture: arhitektura ispred investicije. Znam šta se htjelo reći, ali loše je formulisano. Zar može arhitektura biti ispred investicije, zar to ne ide zajedno? Možda je naslov trebao biti Arhitektura i Investicija.

PSC Kamberovica polje ©Projektni studio Bostjančić

Da li vi imate jednu bitnu temu sa kojom počinje projekat?

Meni je trenutno najzanimljivija tema arhitekture prije crtanja, šta se dešava prije crtanja. Zašto nešto radimo. Danas je bitno šta je ko napravio, a ne da li to valja ili ne. Zašto bi se neko trebao takmičiti? Kada smo radili sportsku dvoranu u okviru tržnog centra na Kamberovića polju, na jednu dobru stvar skrenuo mi je jedan profesor, koji je kao ekspert za sportske dvorane učestvovao kao savjetnik. Pitanje je bilo da li da bude arena, sa tribinama na sve četiri strane ili da budu dvostrane tribine. Kako smo mi htjeli da bude arena, pokazivali smo takve primjere. Takvi primjeri postoje. A on je rekao ako postoje, to ne znači da je dobro. Često arhitekti kažu to ima, tako može. To ne znači da je to dobar primjer. Nekako, naš posao je proizveo loše ljude, koji se prije svega takmiče.
Zato bi tema za Dane arhitekture mogla biti: „Prije arhitekture“. Ili recimo, „Predgovor arhitekturi“. Inače, DA su odlični, zapravo nevjerovatni.
Zapravo, najljepši dio arhitekture su te vizije i ideje. Da li je hidroizolacija postavljena na ovaj ili onaj način, to je onaj dio posla koji moramo raditi da preživimo. Arhitektura je samo način prikazivanja, na prvom mjestu je čovjek. Arhitektura je jezik. U tome i jeste stvar da se nađe balans, između svakodnevnih problema, koji bi bili neizdrživi da nema svijeta ideja, da nismo i arhitekti filozofi. Primijetio sam da kad je ideja čista, kad je dobra ideja, ona se lako može materijalizovati, može se izgraditi.

I može da traje bez promjena?

Ne slažem se sa konceptom autorstva. Ako sam nešto napravio da se ne smije mijenjati. Sam autor bi mijenjao nakon nekog vremena. Problem je kada neko ko interveniše na postojećem objektu ne razumije prostor u koji ulazi, kada ne može da osjeti o kakvom djelu se radi. Nedavno sam sa investitorom obišao hotel u Travniku. To je odlična zgrada, ostarila je, ali dobro je postavljena. Pitanje je bilo da li treba srušiti i ponovo graditi. Mislim da ne treba, da su stvari odlično postavljane. Sve još uvijek vrijedi. Projekat u kojem bi prvo srušili ovaj objekat ne bi ni radio.

Škola nas ne uči da postavljamo ova pitanja?

Kad sam studirao, radio sam na privrednim zgradama projekat željezničke stanice u Zenici. I tad sam dosao do zaključka da stanice postoje, jer vozovi kasne. Da ne kasne, ne bi trebala biti stanica. Voz dođe i uđeš. Zato sam u razgovoru sa profesoricom na temu analize sarajevske stanice, shvatio da je pogrešno postavljena. Ne vidiš voz koji čekaš. Iz stanice ne vidiš ni grad u koji dolaziš. Zar ne bi bilo bolje da je stanica samo nadstrešnica , otvorena prema gradu, i velikim parkom povezana sa Marijinim Dvorom? Da to bude prvi susret sa gradom. A oni koji čekaju presjedanje, dobili bi nenametljivi paviljon u parku. Tada mi je profesorica pročitala iz skripte neke upute kako se projektuju privredne zgrade. Navodno, sa istim žarom kao i stambene itd. I tad mi je Zec rekao: “Eto vidiš, naši profesori još uvijek misle da u knjigama piše kako treba projektovati.” To je ono što kažem; potreban je predgovor, ono što dolazi prije arhitekture.

Na AFS-u se jako malo pažnje posvećuje konceptualizaciji projekta?

Možda se to ne može ni naučiti. Jer to je kao meditacija, kada ne radiš ništa. Tako je i arhitektura u praznini, prostor između, na primjer, dva stuba, ono „ništa“ između. Da nema stubova, ovo ništa ne bi bilo, ne bi se moglo ni objasniti. Zato je to teško podučavati. Pravi učitelj ti pomaže da sam vidiš. Pomaže ti da se suočiš sa prostorom, da sam osjetiš  jedno mjesto, izlaže te tom uticaju. Zato sam na kraju studija želio da diplomski rad radim kod Ugljena. Tako da sam se prijavio protivno standardnoj  proceduri, jer trebao sam biti kod Božovića, ali uspio sam ipak upasti kod Ugljena.
Ja imam dva pitanja za arhitekte, na koja ne mogu da odgovorim. Zašto projektujemo nove, a idemo uvijek u stare gradove? Ili, kada me investitor pita da li bi sebi tako projektovao.
Da, i treće pitanje. Ima raznih projektnih zadataka. Na primjer neka klinika, neki poseban projektni program. Kod stanovanja, to je poznato, to je poznat program. Kada tako nešto radimo, zašto sebe ne postavljamo u taj projekat, zašto sebe ne zamišljamo u toj situaciji. Mislim da bi bili puno iskreniji da uvijek sebi radimo. Autentičnost nedostaje u arhitekturi. Naši odgovori na situacije su pretežno isti.
Zato su  mi interesantni ljudi koji su izvan sistema. Kao onaj Bernard Kouhry na zadnjim Danima orisa. On je autentičan, on budalaštine radi, vjerovatno ja ono nikad ne bih nacrtao, ali je svoj i ja to cijenim. Tek vrijeme pokaže šta je ispravno. Kako Zec kaže: “Mi ćemo po Borbinim nagradama vidjeti kako ne treba raditi.” Kad je nešto autentično, iako se ne slažemo sa tim, to ostaje, to se vidi.  

Više učimo posredno, iz drugih oblasti?

Da, na primjer iz filma, kod Fellinija. Preporučio bih knjigu o matematici Malba Tahan – Čovek koji je brojao. Kad čujem riječ matematika, već sam nasekiran, ali on to tako objašnjava, da bih upisao matematiku da sam to tada pročitao. Arhitektura izgleda strašno kad treba napraviti velike objekte. Zato nekako treba osmisliti, objasniti arhitekturu na jednostavan i zanimljiv način i na jedan poetski način.
Često je i problem u načinu na koji objašnajvamo projekte. Koliko dobro znamo da opišemo projekat. Jednom sam dao prijatelju, profesoru književnosti da mi napiše tekst objašnjenja za konkurs. To je zanimljivo, samo predati rad na posmatranje sa strane i vidjeti kako će biti opisan. To je bilo odlično iskustvo.

Svaki projekat ima svoja posebna ograničenja, možda upravo to potiče projekat?

Jedan klijent mi je tražio projekat kuće, bez programa, veličine, samo sa jednim uslovom, da sve bude od cigle. Taj zahtjev kao da mi je svu školu poništio. Kad tako počneš od jednog elementa, potpuno nove mogućnosti se otvaraju. Shvatis da je cigli prirodno smicanje, da joj ne odgovaraju pravi uglovi. Smicanje cigle, uvodenje rasvjete kroz porozni zid, kao da se sve izmiče pravom uglu.

Kako sada gledate na vaše prve realizirane projekte?

Prvi projekat je bio „Zenica – Vizija 2000“. Vedad Šestić, Maid Alispahić, Adin Salković i ja u toku rata smo napravili izložbu sa našim projektima za grad Zenicu, drveni most, gradski bulevar itd. To je tada izgledalo daleko, kao da se mnogo stvari može desiti. U početku smo radili puno enterijere. Vidi se u tim ranim radovima velika posvećenost, možda i nepotrebna u nekim stvarima, koje i nisu tako bitne. Neke stvari bih sad promjenio na starijim projektima. Mada restoran Dubrovnik smo radili 2001. godine i evo i sad izgleda kao nov. Ništa nije promjenjeno i sve funkcioniše kao i na početku.

Zenica – Vizija 2000, gradski bulevar ©Projektni studio Bostjančić

Zenica – Vizija 2000, Željeznička stanica trg ©Projektni studio Bostjančić

KULTURA PROSTORA – razgovori o arhitekturi i prostoru

U narednom periodu AABH će uraditi razgovore sa arhitektima aktivnim u različitim domenima profesije širom BiH o relevantnim temema vezanim za arhitekturu i prostor.

Datum objavljivanja: 10.05.2017.