Autor: Davor Senečić

Zvuk drvenog bata i mente je već dugo prestao, društvo s udaljenog stola se povuklo, i nastupi ničim

ometana tišina….

Gotova priča, nije dugo trajala?

upita on.

Žena šuti i gleda ispitivački:

Nisi valjda to bio ti? Nisi ti?

Da, to sam bio ja, i samo nebo zna zašto nema tog djeteta,

odgovori on,

netko je spriječio.

Netko te je spasio,

odgovori ona pragmatično i hladno, pozove konobara, pruži karticu…

Živeći u Beču od 1987. godine do danas, a pogotovo u ratno doba 1992. – 1996., svjedočio sam protoku ljudi koji bježeći, i sklanjajući se od rata traže novu priliku ili, jednostavno, novi život. Neki su pokušavali, pa i uspjeli ostati u Beču, a mnogi su, prije ili kasnije odlazili dalje. Opterećeni statusom izbjeglica nisu imali nimalo lagan zadatak. Jer “izbjeglištvo” je u stvarnosti nepodnošljivo opterećenje.  Životna dob ipak je donekle olakšavala prilagodbu novoj sredini, novim radnim iskušenjima koja su tražila ljude od 30 – 35 godina, ovisno o različitim sposobnostima pojedinca. Reik (tako smo ga zvali na našem Institutu) imao je ravno deset godina više od ove kobne starosne granice u trenutku kada se pojavio u Beču. Zašto je otišao iz ratnog Sarajeva, ispričao je kao anegdotu:

 Znaš da smo Sabina i ja živjeli na Grbavici. (Grbavica je dio Sarajeva koji je u vrijeme rata bio pod srpskom opsadom.). Ni ja (Židov) niti Sabina (Muslimanka) nismo bili baš dobrodošli, ali, eto, nekako smo preživ-ljavali. Jednog dana, međutim, na krovu naše zgrade niklo je ’snajpersko gnijezdo’ sa snajperistima koji su ubijali ljude na drugoj strani rijeke. Ubrzo mi je jedan od njih, kada me vidio kako izlazim iz kuće i idem po vodu, rekao da mu idem ’na kurac’, bez obrazloženja zašto. Drugi dan mi je s krova dobacio da ga živcira način moga hoda (Reik je šepao i hodao je, rekli bismo, ’neobično’).

 Sljedeći put me opomenuo da ne hodam tako, nego kao i ’sav ostali, normalni svet’. Posljednje upozorenje je stiglo dan prije našeg bijega: ’Ako te vidim još jednom da tako hodaš, ubit ću te’. Naravno da sam ozbiljno shvatio takvu prijetnju, i to od čovjeka koji na dan ubije nekoliko ljudi. Sutradan smo Sabina i ja ponijeli samo nekoliko osnovnih stvari u plastičnoj vrećici (nitko nije smio pomisliti da je posrijedi bijeg) i preko jevrejske veze napustili Sarajevo. Bez osobnih stvari, garderobe, knjiga, i svega onog sto čini dom, mi smo jednostavno otišli, nestali… 

Reik mi se javio jednoga dana i pozvao me na kavu na Tehnički fakultet u Beču, odjel za arhitekturu. Nakon ispričane “anegdote” opisao je da su bili neko vrijeme u Beogradu kod obitelji, nekako se pribrali od svega proživljenog i otišli u Prag. Javio sam se tu, u Beč, i dobio sam semestralni predmet na katedri za prostorno planiranje. ‘Migracije’, jednostavno je rekao. Gledao sam ga diveći mu se. Divio sam se čovjeku koji s takvom lakoćom i smirenošću prihvaća vlastiti status – nemati baš ništa osim one plastične vrećice. U Beču. Osim vlastitog znanja; koje se ne može podcijeniti. Završio je studij Politehnike u Lausannei, doktorirao negdje, je li Sorbonne ili Heidelberg svejedno, govorio je tečno sve važne svjetske jezike. Njemački je govorio i pisao. Imao je prirodno nasmijano i na neki diskretan način superiorno lice, oči koje su znale i slušati i govoriti, pomalo slabašno tijelo; tijelo intelektualca. Ne znam kako je dobio izvanrednu profesuru na bečkom Tehničkom fakultetu, ali je to ostvario vrlo brzo. Neskriveno sam mu se divio. Kretao se po fakultetu jednostavno i opušteno, odjeven u skromno, ali intelektualno odijelo (stari, ali vrhunski sako, samt-hlače, pristojna košulja), u razgovoru je bio dorastao mrzo-voljnim bečkim profesorima. Fantastičan primjer ubrzane prilagodbe “novoj” sredini. Kroz Beč je tih godina prošla duga i tužna kolona ljudi, izbjeglica iz Sarajeva. Sretao sam i ispraćao nijeme, uplakane, histerično nasmijane, žene s djecom ili bez njih, izgubljene muškarce, potpuno izbezumljene tinejdžere… ali nitko nije bio ni približan Reiku. Završio je semestar i, koliko se sjećam, još jedan, a onda prešao u Prag, na tamošnji fakultet, gdje je dobio puno bolje uvjete. Svidjela mu se tema moje disertacije. I posve nesebično želio je pomoći. On je bio iskusni “sveučilišni mačak” kojem je sve bilo jasno. Sve ono što je meni bilo potpuno nejasno. Cijeli splet zakulisnih radnji vezanih za mentorski rad i s tim povezana ignorancija nastavnog osoblja. U odlučnom trenutku napisao je kolegi-jalno pismo Ginckeu (drugom mentoru), koje mi je nevjerojatno pomoglo.

Razgovarali smo o mojoj temi i Reikovi savjeti su se odnosili na sociološka razmatranja, na načine utjecaja društvenih promjena na urbanizam grada i prostornog planiranja uopće. Nakon preseljenja u Prag čuli smo se telefonski svakih nekoliko mjeseci. Idući tjedan sam u Beču, nosim ti nešto što će ti možda koristiti. Javim se kad dođem, rekao je kratko. Izgledao je loše; vrlo mršav, manje nasmijan nego obično. Najprije mi je dao tekst od 26 stranica na njemačkom jeziku, bez naslova, ali složen po poglavljima: predgovor, uvod, istraživanje industrijske ere, novog informatičkog doba, i ekspoze. Evo ti ovo, pripremio sam ti nešto od materijala koji radim za moju novu knjigu; nešto će ti sigurno koristiti, rekao je, smijući se. Nazovi kad pročitaš, zanima me što ćeš reći. Preko nasmijanog lica prešla mu je tamna sjena: 

Nisam dobro, nalazi mi nisu baš najbolji, bojim se da nije dobro, rekao je. Pogledao sam ga upitno, shvaćajući da je ozbiljan. 

Pa, ne mogu ti ništa reći, nastavio je, ali valja se nadati najboljem. Sabina je zabrinuta, ali sam i ja zabrinut za nju; no to ne znači da ne možemo popiti kafu i malo protračati sarajevsku raju, reče, nasmijavši se na kraju.

Tekst je bio odličan. Bolje rečeno – zarazan, jer je postojala mogućnost da najprije mene inficira svojim odličnim tezama, a potom i da njegova sociološko-filozofska stajališta posve oboje moju disertaciju. Dolazio je u Beč sve rjeđe i rjeđe. Čuli smo se telefonski, zanimalo ga je što je s mojom disertacijom, jer ona je bila završena 1996. godine, ali je čekala nešto što nitko nije mogao razumjeti. Čekala se obrana rada, koju zakazuje dekan. Odlučio sam strpljivo čekati. Reik je bio nervozniji od mene. Gotovo da sam zaboravio na njegove zdravstvene tegobe, dok me on nije na njih u jednom razgovoru podsjetio:

Imam loše vijesti, nisam dobro, nalazi opet nisu dobri…

Sljedeći put pri telefonskom razgovoru:

Imam bolove, odlučio sam prepustiti stvar prirodi, rekao je tiho. 

Pusti prirodu, idi u bolnicu, molim te, danas već imaju lijekove za to, odgovorih mu nesigurno.

Nema ti tu lijeka, dragi prijatelju, protiv genetike nema spasa; svi moji umrli su na isti način, rak debelog crijeva. To nam je loša točka, obiteljski; i ne baš rijetka kod Aškenazi Jevreja. Ne, ne idem u bolnicu…

Zvao sam ga, Sabina reče da spava, i da nije dobro, i da je “pod lijekovima”; i nekoliko dana kasnije stiže vijest:

“Reik je umro. Umro je doma, u svom krevetu”.

Nekoliko kolega iz Beča i ja otišli smo na pogreb u Prag.

Izgubio sam prijatelja. Na kraju sam mu neki “sveučilišni” dužnik. Srećem neka poznata i polupoznata lica iz Sarajeva, a arhitektura krematorija ispunjava me ravnodušnošću. Ne sjećam se ni jednoga kompozicijskog dijela zgrade, fasade, krova, prozora, ništa. Ali se sjećam fantastičnih detalja vrata, dovratka, prozora, ne sjećam se poda, ali se sjećam klupa na kojima smo sjedili i lošeg ozvučenja. Ne sjećam se govora, ali se sjećam kako je Reik otišao u svojem kovčegu, uz zvuke fine glazbe, ali se, zapravo, ne sjećam koje.

Praški krematorij, korektna, pomalo neartikulirana, ali ipak dovoljno deprimirana arhitektura. Na izvjestan način slična Asplundovom krematoriju u Stockholmu, ali ne previše. Čudno je da je prva kuća koju sam doživio u Pragu bio krematorij. Sahrana je bila, čini mi se, u 12 sati, i mi smo ujutro krenuli iz Beča, i otišli najprije ondje, prije ulaska u sam grad. Ne sjećam se uopće objekta, sjećam se osjećaja pri ulazu u njega. Sjećam se praznine koja me ispunjavala, i ravnodušnosti koja ni sa čim nije bila opravdana.

Pogrebi su tužni, pogotovo oni u tuđini. Emigrantski. Ili izbjeglički.

No, Reik nije bio ništa od toga; bio je jednostavno “migrant”, o čemu je pisao gotovo cijeli život. Još jednostavnije, bio je “expatriot”. Upravo je tako i otišao; jednostavno, zauzeo je jedno mjesto na jevrejskom groblju u Pragu, navodno jedinom većem u Europi od sarajevskog.

Davor Senečić je autor knjige “Sex, skijanje i arhitektura” – Od privremene arhitekture do arhitekture informatičkog doba. “Seks, skijanje i arhitektura prati dvoje ljudi, ili preciznije govoreći tri para koji putuju i provode skijaški i ljubavni vikend, ali većim dijelom umjesto onoga o čemu ljubavnici obično pričaju, oni vode polemike o teoriji arhitekture, novim arhitektonskim tendencijama, ali naravno vode ljubav, i skijaju”

Davor Senečić, izvor: http://www.vecernji.hr/media/cache/9c/85/9c85051ea28191e3bae27138f52f1e80.jpg