Autor: Dario Kristić

Izložba: Nova namjena starih industrijskih objekata (Sarajevo 24.10 – 7.11.2016) – Izvještaj

Intro/

Grb Socijalističke republike Bosne i Hercegovine činili su dva tvornička dimnjaka iz kojih je veselo sukljao, tada se to još nije znalo, gust, kancerogeni dim zaslužan za efekte staklenika, kongenitalne defekte i niz drugi pošasti. Zaslužan, također, i što naša zemlja nije ostala nerazvijena zabit. U podnožju dimnjaka su dva snopa (nekog) žita a dimnjaci su bili uokvireni grančicama bjelogorice i crnogorice koji simboliziraju šumsko bogatstvo BiH. Ako sad zguglate ovaj grb vidjet ćete i neki neodređeni oblik iza dimnjaka. To je silueta grada Jajca kao simbola državnog kontinuiteta BiH. Iskreno, nisam to znao sve donedavno. Sve u svemu, jedan dobar primjer socrealizma u umjetnosti. Drag ali, subjektivno, ne baš lijep. Vratimo se na dimnjake.

Ti dimnjaci, koji simboliziraju bazno-energetsku ulogu u planskoj ekonomiji bivše države, zaslužni su za stotine industrijskih objekata od kojih su danas mnogi uništeni (to znamo) ratom i kriminalnom privatizacijom i leže neiskorišteni sa tendencijom daljeg ležanja u neiskorištenosti.

Možemo ih:
1) dodatno devastirati pa privatizirati za bizarne iznose poput 1,00 KM
2) pretvoriti u nešto korisno
3) ostaviti da se priroda pobrine za njih

Malo je teško povjerovati da se danas u BiH može desiti bilo šta drugo osim prve opcije. No hajdemo se praviti na momenat da, ako, recimo, neke dvije individue, iz čistog entuzijazma, dovedu u Sarajevo izložbu jednog od vodećih svjetskih stručnjaka iz oblasti zaštite industrijskog naslijeđa, da će nešto pametno ostati u nečijoj glavi pa će početi drugačije razmišljati. To je, tako… diskutabilno, kao i konstrukcija prethodne rečenice. Ovaj predugačak uvod konačno nas dovodi do razloga postojanja čitavog teksta, a to je:

/Izložba

Šta nam je to pametnoga donio g-din Axel Föhl, autor izložbe “Nova namjena industrijskih objekata” koja je do 7.11.2016. godine postavljena u Historijskom muzeju BiH, a koju su u BiH doveli Dr Sabina Tanović i moja malenkost?

Pred otvaranje © Dario Kristić

Šezdesetih godina, kada se g-din Föhl počeo zanimati za napuštene tvornice u Njemačkoj, ljudi su mu govorili isto što bi mnogi danas u BiH. Da zašto on to slika i gleda, da to ništa ne vrijedi, da to treba srušiti i napraviti nešto lijepo, a ne te hale, željezo… Danas se Njemačka može pohvaliti velikim brojem sačuvanih i prenamjenjenih industrijskih objekata. Neki od njih ostvare broj turističkih posjeta veći nego Sarajevo. Zasluge za to djelomično pripadaju i gospodinu Föhlu koji je dugo godina radio na promjeni društvenog odnosa prema industrijskim građevinama u SR Njemačkoj. Čitav koncept, koji je danas poprilično ustaljen – tvornice prenamijene u galerije, urede ili dvorane za koncerte potekao je od grupe entuzijasta poput Axela Föhla i Njemačkog saveznog fonda za zaštitu spomenika na čijem je bio čelu. Rezultat tih napora je i ova izložba na kojoj je predstavljen niz industrijskih objekata i kompleksa, koji su kroz godine korištenja dokazano uspješno restaurirani i prenamijenjeni. Širok je raspon objekata koji su obuhvaćeni izložbom, od klasičnih tvorničkih hala i elektrana do delikatnijih restauracija vodotornjeva, pumpnih stanica i mlinova.

Btw, ako je neko mislio da ću vas daviti sa klasičnim izvještajem sa izložbe, ko je bio i šta se tu moglo vidjeti – neću. Izložba stoji do 7.11. Otiđite i pogledajte je u miru. Galerija Historijskog muzeja je jako lijepo mjesto. Ipak, moram se i na ovom mjestu zahvaliti Njemačkoj ambasadi, fondaciji Kulturno naslijeđe bez granica (CHwB) i Historijskom muzeju sa komplet osobljem što su pomogli da se izložba održi.

Predavanje Axela Föhla © Dario Kristić

Atmosfera sa otvaranja © Dario Kristić

Neočekivano puno ljudi se zanima za industrijsko naslijeđe © Dario Kristić

U vrijeme 3D prikaza, interaktvnih izložbi, holograma itd… izložba izgleda poprilično jednostavno, 34 panoa, kaširana na forex sa primjerima prenamjena i adaptacija je nešto što se danas može s dva searcha u googlu puno lakše i preglednije pogledati nego u muzeju. No nije izgled nego substanca poenta sve te priče. Hajdemo malo se zaustaviti nad činjenicom da se država koja je toliko bogata da predstavlja četvrtu ekonomiju po veličini u svijetu, odmah iza USA, Kine i Japana, odlučuje za prenamjenu starih industrijskih građevina jer joj je to POVOLJNIJE nego graditi novo. (Ok i zato što su prepoznali njihovu nenovčanu vrijednost kao spomenika. Ali opet…) Pogotovo, ne prodaju te tvornice za jednu marku kako bi bile srušene. U ovom trenutku 115. na toj listi, Bosna i Hercegovina, pored svih ostalih stvari koje pogrešno čini, dopušta da joj bivše tvornice u najboljem slučaju leže zapuštene. Kažem, “najboljem”, jer sve ono što se u BiH radi sa starim tvorničkim kompleksima je puno gore nego ih pustiti natrag majci prirodi. Od domaćih priučenih ekonomista često se čuju floskule o neperspektivnim, neprofitabilnim objektima koje, zaključak je, treba srušiti ne bi li se na njihovom mjestu stvorilo nešto što stvara profit. To nešto najčešće su stambeni objekti diskutabilne kvalitete ili tržni centri u kojima bivši radnici tih istih tvornica rastežu mizerne plate na potrošačku korpu. U tom slučaju, bivši industrijski prostori ne služe kao potencijalno javno dobro nego kao poligoni za špekulacije nekretninama na kojima se gradi ne ono što je gradu potrebno nego ono što će investitorima omogućiti kratkoročnu dobit. Tako nekako kaže, a ja ga parafraziram, nizozemski teoretičar, Maarten Hajer, selektor bienala arhitekture u Rotterdamu. No, stvari mogu teći znatno drugačije.

/Potencijali

Ta ideja o mnogobrojnim poluzaraslim objektima skrivenim duboko u bosanskohercegovačkim planinama čini se vrlo poetičnom. Stare hale razbijenih prozora kroz koji prolazi svjetlo na kojem igra prašina, odložene alatke, stari socijalistički murali i novi grafiti. Ako se mogu poslužiti svojim rudimentarnim znanjem LOTR universea, nešto poput onih napuštenih gradova koje su gradili patuljci, vrijedni ljudi koji su tu živjeli nekad davno i gradili stvari kao pruga Brčko-Banovići za manje od sedam mjeseci. (Ovu prugu samo još negdje spominjao. Znam, ponavljam se.) Hodate u tišini, negdje se čuje lepet krila i odjek nečeg željeznog što je palo. Onda ugazite u govno. Kažem, vrlo poetično.

Uzmimo dva primjera.

Mostar je nedavno izgubio vrlo važne svjedoke svoje industrijske prošlosti rušenjem rudarskog tornja i pretvaranjem rudnika u stambeno poslovnu zonu. Hej da, za vas mlađe, Mostar je rudarski grad sa rudnicima uglja i svime što ide uz to.

Nedavno srušeni toranj. Upravo u ovakvim objektima Nijemci vide ogroman potencijal © Martina Penava

Baš ima sličan primjer kod čika Föhla na izložbi.

Rudnik Lehesten – Park škriljevca, Okno IV (original foto: V. Billeb. Berlin – iz izložbe ” Neuer Nutzen in alten Industriebauten ” © Dario Kristić)

Pazite sad ovaj naziv “Thürinški park škriljevca i tehnički objekat za razgledanje sa hotelom i apartmanima za goste i turiste”.
Ljudi u Njemačkoj se zabavljaju tako što ne odu na, recimo, koridu nego u: P a r k. Š k r i lj e v c a.
Roditelji kažu djeci: “Ako budeš dobar i slušao, vodit ćemo te u park škriljevca i tehnički objekat za razgledanje.” I mali sve petice u školi dobije. One slabije vode možda da vide prstenastu peć za ciglu koju je restauriralo “Društvo prijatelja cigle Mainz”.

Rudnik Lehesten – Park škriljevca, iz izložbe ” Neuer Nutzen in alten Industriebauten ” © Dario Kristić

Primjer drugi

Željezara Sayn; iz izložbe ” Neuer Nutzen in alten Industriebauten ” original foto: Landesmedienzentrum Koblenz © Dario Kristić

Ovo nije katedrala.
Ovo je željezara u Saynu.

Željezara Sayn, stanje prije rekonstrukcije ;Original foto: LAD, iz izložbe ” Neuer Nutzen in alten Industriebauten ” © Dario Kristić

Uporedite stanje prije sanacije sa stanjem, recimo, željezare u Varešu. Skrivena u uskoj riječnoj dolini, okružena šumom i jedinstvenim Neidhardtovim ansamblom kuća za rudare jedan je od možda najljepših i najtragičnijih primjera našeg odnosa prema industrijskom naslijeđu. Kombinirajući je s obližnjim umjetnim jezerom – bivšim površinskim kopom i svim ostalim ljepotama Vareša, koji, samo malo drugačije uređen,  ne zaostaje ni za jednim austrijskim ili švicarskim planinskim gradićem. Ta građevina nema nijedne prepreka postati muzej BH rudarstva i metalurgije čiji počeci u ovim krajevima sežu još u rimsko doba.  Takođe, samo još jedna stvar iz Vareša: kovačnice pogonjene vodenim točkom. Ja na to ne bih više ništa dodavao. Toliko je to dobro.

Željezara Vareš © Ibrica Jašarević

Stambeni objekti željezare Vareš, djelo Juraja Neidhardta © Paul De Vries

Unutrašnjost tradicionalne kovačnice – vodenice © Paul De Vries

Bitno je reći, da koji god se primjer sa izložbe uzme, moguće je povući paralelu sa BiH. Takođe, stanje objekata prije restauracije u Njemačkoj nije bilo ništa bolje nego što je sada u kod nas. Što znači, da se prvo: može; drugo: isplati; treće: #treba. Nije problem u financijama i ekonomskoj isplativosti. Potrebno je samo imati volje i znanja. Nažalost, mi toga dana u BiH, realno, nemamo baš previše.

BiH je puna takvih primjera. Ja ne mogu izdržati a ne pomenuti još Ostbahn – bivšu prugu uskog kolosijeka koja je vodila od Sarajeva prema istočnoj Bosni i Srbiji prolazeći kroz kanjone i preko planina. Treba reći, vrlo glupo i nesretno demontirana krajem sedamdesetih godina. Danas su njeni ostaci već organski srasli sa krajolikom a na njenoj trasi su napuštena sela, stare željezničke stanice obrasle u bršljan, čelični mostovi, tuneli isklesani u živoj stijeni, mnogobrojni izvori pitke vode i vodopadi. Sve je to vrlo romantično, ostaci propaloga carstva… Svojim blagim nagibom, prilagođenim vozovima, uz vrlo mala ulaganja, bila bi idealna, lagana, rekreativna staza za brdske bicikle. Umjesto toga, danas se koristi za krađu šume a stanice poput onih na Bistriku i Ilidži svojim izgledom dovoljno govore o odnosu prema tom bogatstvu.

Ostbahn danas © Dario Kristić

Ostbahn danas © Dario Kristić

Željeznička stanica Dovlići 2011. © Dario Kristić

Panorama pruge © Dario Kristić

Ovi primjeri iz BiH koje sam naveo su razlog zašto smo odlučili dovesti ovu izložbu i gospodina Föhla u BiH. Iako je autor odradio odličan posao prezentirajući objekte, nije poenta bila da se vidi kako su to lijepe zgrade u Njemačkoj niti da ja vama pišem kako je željezara Thyssen jako ukusno prenamijenjena nego da se pokrene pitanje našeg odnosa prema našem industrijskom naslijeđu. Nemamo mi nekih iluzija da će sad ova izložba pokrenuti neku revoluciju pa će ministar prostornog uređenja evo već sutra lično trčati do kakve tvornice kako bi je spasio od daljeg propadanja. Nadamo se, u najboljem slučaju, makar pokrenuti ovu temu s mrtve tačke i da će nekom ko je prisustvovao svemu tome nešto ostati u glavi.

No, turistički i ekonomski i sav ostali potencijal na stranu. Ti spomenici su svjedoci jednog vremena. Katedrale koje nam je ostavila prošla generacija nisu katedrale pasivne molitve nego aktivnog rada za bolje sutra. (Ok, nije to sutra uvijek bilo bolje, bilo je grešaka na tom putu ali da ne kvarim sad sentiment.) Rušeći njih, rušimo ostavštinu jedne generacije koja je stvorila temelje svega onoga što mi danas imamo.

Jedna od besmislenijih floskula koje se mogu čuti od komentara na društvenim mrežama pa sve do centralnih informativnih emisija je o potrebi izgradnje novih tvornica kako bi se ljudi zaposlili. Da se ljudi trebaju zaposliti to niko ne osporava. No, kako sad stvari stoje, vrijeme tvornica kakve su se gradile nekad u Bosni i Hercegovini je bespovratno prošlo, a što više stasava automatizacija i 3d printanje bit će sve dalje i dalje. Iz dimnjaka na grbu dim više nikad neće poteći no šta će ih zamijeniti, to je pitanje.