Pritzker 2021
  • 2021-03-19
    • Autorica: Alma Huremović
    • Novosti

    “Arhitektura izvan forme”, “građenje iznutra prema vani”, “nekada je najbolji odgovor – uraditi ništa”, “nikad ne ruši”, “prilagodi se” su samo neke od jednostavno rečenih smjernica i filozofija u projektovanju ovogodišnjih 49. i 50. laureata / pobjednika Pritzkerove nagrade – LACATON & VASSAL. Ove godine Pritzker nas je ponovo obradovao i usmjerio našu pažnju prema ovom snažnom dvojcu. Veliki iskorak i prvijenac je to da je počasna arhitektonska nagrada dodijeljena studiju najpoznatijem po adaptacijama i praksi koju rijetko slave velike svjetske nagrade. Anne Lacaton (1955, Saint-Pardoux, Francuska) i Jean-Philippe Vassal (1954, Casablanca, Maroko) su takođe dobitnici i Mies Van Der Rohe nagrade u 2019. godini. Njihovo stvaralaštvo je karakteristično po brojnim transformacijama diljem Francuske i po vrlo nenametljivom i okrepljujućem pristupu u arhitekturi socijalnog stanovanja. Svaka realizacija, koja je bez premca u novom arhitektonskom pravcu, odiše vrlo pažljivom namjerom a to je rješavanje problema i nasuprot tome stvaranju snažne emocije, osjećaja ličnosti i individualnosti krajnjeg korisnika. Ono što nas definitivno oduševljava i ono čemu se trebamo radovati i nadati je novi pravac koji nam LACATON & VASSAL, pored brojnih pozitivnih vrijednosti, donosi – razmišljanje o životu zgrade nakon njenog nastajanja, naročito u kontekstu urbanog stanovanja. Samim tim definiran je novi arhitektonski pristup koji obnavlja modernističko naslijeđe, koji je usklađen sa klimatskim, ekološkim i na kraju socijalnim hitnostima našeg vremena.  Kontekstualni pristup arhitekturi je takođe snažan motiv u ovoj priči, kao što to možemo vidjeti i na samom nagrađenom primjeru “530 stanova u Bordeaux-u. Transparentnost i postojanje visoke etike je vrlo očigledna, ali i intencija da se zamisli kretanje ljudi u prostoru i kako će živjeti u njemu.

    Anne i Jean-Philipe Upoznali su se krajem 1970-ih tokom svog arhitektonskog obrazovanja u École Nationale Supérieure d’Architecture et de Paysage de Bordeaux. Nakon diplome  ključno iskustvo koje je obilikovalo njihove poglede je život u vrlo siromašnoj zemlji u Africi. Tamo je započela geneza njihove arhitektonske doktrine, jer su na njih duboko utjecali ljepota i poniznost štedljivih resursa u pustinjskim krajolicima zemlje. Prva realizacija je skromna kuća od slamnatih elemenata (rižine slame i slamnatog krova) izgrađene na pijesku uz rijeku Niger 1984. godine. Kako Anne navodi u svom intervjuu iz časopisa Oris no. 24“Tamo smo proveli 5 godina. To je dugo razdoblje u kojem smo imali vremena razmišljati o svom radu. Jean Philippe nije projektirao, jer tamo nema posla za arhitekte, već je radio u urbanizmu. Kad se tamo organizira nova gradska četvrt, novi dio grada ili predgrađe, ne izrađuju se planovi, već se odlazi na lice mjesta s važnim osobama kao što su gradonačelnik, dužnosnici i ljudi iz ministarstva. Uvijek je s njima i jedan starac koji poznaje lokalne prilike; on zna kad i s koje strane kiša dolazi.. Izravno se na tlu iscrtavaju ulice, gradilišta – parcele za pojedinačne obitelji. Sve se to radi s nekom vrstom inteligencije situacije. Nakon takvog iskustva potpuno smo promijenili smisao svog rada. Smatramo da se posao arhitekta ne sastoji u tome da pokaže kako zna projektirati prelijepe građevine već da inteligentno odgovori na postavljeni problem.”
    Kuća u Africi je imala svoju priču i borbu sa vremenom, jer je odlučivanje o lokaciji i načinu rada trajalo šest mjeseci, izgradnja je trajala dva dana, a vjetru je trebalo dvije godine da je uništi

    Njihov cilj je da svojim radom služe ljudskom životu, pokazujući snagu u skromnosti i negujući dijalog između starog i novog, proširuju polje arhitekture. A od samih početaka Lacaton & Vassal traže načine za smanjenje troškova, ali veliki interes polažu i u pronalaženje najučinkovitijih načina za smanjenje emisije ugljika u arhitekturi. Odgovor je u radikalnostima: radikalno smanjenje rušenja, radikalno smanjenje nove gradnje, radikalno poboljšanje energetske efikasnosti postojećih zgrada.

    Dobra arhitektura je otvorena – otvorena za život, otvorena za unapređenje slobode bilo koga, gdje svako može učiniti ono što treba. Ne bi trebalo biti demonstrativno ili impozantno, ali mora biti nešto poznato, korisno i lijepo, sa sposobnošću da tiho podrži život koji će se odvijati u njemu. ” Anne Lacaton

     

    Kjučna tačka pored definiranja unutrašnjosti, je istraživanje i usavršavanje projekta materijalima. „Previše je rušenja postojećih zgrada koje nisu stare, koje još uvijek imaju život ispred sebe, a koje se ne koriste. Smatramo da je to preveliko rasipanje materijala. Ako pažljivo promatramo, ako stvari gledamo svježim očima, uvijek se može uzeti nešto pozitivno iz postojeće situacije., navodi Lacaton. Važnost onog što ovaj dvojac zagovara je se pokazala na djelu i u okolnostima pandemije u kojima je se čovječanstvo našllo prošle godine, kada je čitav svijet bio primoran da provede najveći dio vremena u svojim kućama.


    U nastavku pogledajte projekte ovogodišnjih pobjednika:

    Pôle Universitaire de Sciences de Gestion, Bordeaux

    Transformation of 530 dwellings, Bordeaux

    Day care centre, Bègles

    Latapie House, Floirac

    FRAC Nord-Pas de Calais, Dunkerque


    Student and social housing, Ourcq-Jaurès, Paris 19

    Nantes School of Architecture, Nantes

    23 Semi-collective Housing Units, Trignac


    Polyvalent Theater, Lille

    Opsesije novitetom i hvaljenje dizajnera koji su “avangardni, suvremeni, konceptualni, vrhunski..” će postati neka druga sfera, koju naravno ne treba dezintegrirati. Ali je potrebno ostaviti negdje iza i raditi ono što je bitno. Entuzijazam se snažno provlači kroz riječi ovog članka, ali postoji validan razlog i opravdanje za takav vid optimističnosti. Zar nije uzbudljivo to da je čin najviše arhitektonske časti dodijeljen timu koji je pokazao put čitavoj generaciji novih arhitekata i samim tim nagrađivanja istih? Zar nije dobro da slavimo upravo ono što bismo trebali raditi manje – graditi od nule? Zar nije ohrabrujuće činjenica da prestajemo biti zavedeni sjajem novih zavijenih pompeznih građevina, već slavimo ono što je vrlo bitno za društvo i njegovu dugotrajnu brigu?

    Drago nam je da svjedočimo ovom pomaku u vrijednostima naše struke i kulture.

    Podijeli

    Iz arhive