“What design can do” je internacionalna platforma nastala 2011. godine kao odgovor na situaciju i društvene probleme u svijetu. Platforma promoviše dizajn kao katalizator promjena i obnove, i kao način adresiranja društvenih pitanja našeg doba. Nosioci platforme su fokus razmišljanja prebacili na dizajn odnosno na način na koji dizajnerska rješenja mogu pomoći u rješavanju određenih problema, pri tome ne ograničavajući individualno shvatanje pojma i pojave dizajna. Kroz veliki broj inicijativa, primarni cilj je uvijek provokacija individue u potrazi za idejom, vizijom, kroz interdisciplinarni diskurs. Rezultat radionica je pokazatelj snage uma i dizajna, pokazatelj da dizajn nije samo shvatanje lijepog. Organizovanje radionica je pokrenuto radi podsticanja dizajnera da se pokrenu, preuzmu odgovornost i učine svojom sposobnošću nešto za društvo.
Konkurs za 2016. godinu bavio se problematikom koja pogađa veliki broj ljudi, što je uzrokovalo učešće preko 600 dizajnera iz cijelog svijeta. Tema su izbjeglice i problemi nastali uslijed velikih migracija. Uslovi i ograničenja u konkursu: nema ih! Cilj je provokacija dizajnera, arhitekata, slikara, pisaca, ali i ljudi kojima opis zanimanja nije vezan za dizajn. UNHCR je u saradnji sa dizajnerskim timom sa MIT-a postavio program za razvoj strategija po pitanju problema izbjeglica na način da ljudi sami riješe svoj problem radije nego oslanjajući se na rješenja agencija koje se tom vrstom problema bave. Konkurs je zahtijevao razvoj ideje i predstavljanje iste na jednostavan način na web stranici What design can do.com gdje je nakon zatvaranja konkursa postojao određen period u kojem su učesnici konkursa međusobno razmjenjivali ideje, pridruživali se jedni drugima, spajali i poboljšavali ideju. Nakon zatvaranja drugog ciklusa konkursa, tim od više od 30 stručnjaka iz raznih oblasti je izabrao 25 najboljih ideja, od čega je u Amsterdamu na WDCDLive konferenciji izabrano 5 najboljih ideja. Ono što ovaj konkurs čini zanimljivim jeste da je tek nakon proglašenja 5 najboljih ideja počeo glavni dio konkursa gdje je svaki tim dobio novčana sredstva u iznosu od 10.000 Eura za daljnji razvoj svog rješenja, kreiranje biznis plana i finalno predstavljanje potencijalnim investitorima i partnerima.
Kada je riječ o tretiranju problematike izbjeglica, najveći izazov u samom startu je identificiranje s izbjeglicama. Kako naučiti ljude da ne budu uplašeni i udaljeni od ljudi koji su izbjeglice i kako učiniti da se isti ne percipiraju prvenstveno kao izbjeglice? Poznato je da ljudi mogu biti uplašeni i uvredljivi kada se suočavaju sa skupinom ljudi s kojima se ne identificiraju. Kako bi to postigli bitno je upoznati pozadinu problema i duštveno kulturni okvir kojem pripadaju.
Kampovi za izbjeglice se obično organiziraju na način da zadovoljavaju “osnovne ljudske potrebe” za određeni vremenski period. Međutim, šta je to što spada u kategoriju “osnovnih ljudskih potreba”? Da li se stavljanjem tijela u kontejnere s malim ili nikakvim prozorima zadovoljavaju standardi “osnovnih ljudskih potreba”? Kada se problem svede na puko preživljavanje onda čak i ovi spremnici (koji inače služe za prijevoz robe, često mesa, ironično) zadovoljavaju osnovne potrebe – krov nad glavom. Ali, ko se bavi psihom ljudi i potrebom da povrate ono najvažnije što su izgubili, a to nije materijalno, već njihova potreba za dostojanstvom i identitetom? Kako može dizajn pomoći da se opet osjećaju kao ljudi? Trenutačna situacija u kampovima nas navodi na zaključak da postoji snažna potreba da se organizira kamp koji daje neke sadržaje koji prevazilaze “osnovne”. Prema izvještaju iz kampa Calais vidimo da je svaki oblik socijaliziranja obeshrabren kroz organizaciju prostora, kao i kroz pravila koja npr. zabranjuju kuhanje (hrana je osigurana od strane udruge na drugom mjestu, nekoliko stotina metara udaljena) ili prakticiranje bilo koje druge aktivnosti unutar kampa. Prema riječima volonterke Sanje Vrzić, situacija u kampu Idomeni je bila takva da se unatoč ovakvim ograničenjima socijalizacija događala zato što postoji potreba, a to je osnova baš kao i krov nad glavom. Umjesto ignoriranja te činjenice, možemo je unaprijed uzeti u obzir pri planiranju kampa.
U nastavku predstavljamo pobjednička rješenja:
1. AGRISHELTER
AGRIshelter je rješenje koje se bavi problemom nedostatka smještaja za izbjeglice, a uzimajući u obzir društvene, urbane, ekološke i ekonomske faktore. Jedinica je građena od biorazgradivih materijala, koji su izdržljivi, pružaju dobru izolaciju i koji su lako dostupni u svakom gradu. Jedinica od 35 m2 može biti podignuta u nekoliko sati, a posao mogu obaviti ljudi s minimalnim vještinama. Također ju je lako demolirati. Prefabricirani drveni okvir podržava zidove izrađene od slame a vrata i prozorski okviri su izrađeni od drveta. Krov je izrađen od savijenog platna. Cisternom na sjevernoj strani se sakuplja voda. AGRIshelters se može izgraditi na praznim gradskim mjestima kako bi se spriječilo formiranje geta na rubovima gradova.
Narges Mofarahian (Italija) (http://www.whatdesigncando.com/challenge/project/fast-housing-around-the-city/)
2. THE WELCOME CARD
Welcome Card bi se izdavala svakome ko se prijavio za dobijanje azila u državama EU. Radio-frequency identification technology (RFID) omogućuje izbjeglicama da provjere svoj status aplikacije, a pruža službene informacije od nadležnih imigracijskih agencija i srodnih organizacija. Privremena iskaznica pruža informacije o kursevima jezika, saobraćaju i relevantnim događajima. Štoviše, dajući mogućnost osobama koje imaju karticu da planiraju svoje živote, značajno se doprinosi i vraćanju dostojanstva pojedincima.
The Green Card Team(Španija, Italija) (http://www.whatdesigncando.com/challenge/project/easy-access-to-essential-info/)
3. EAT AND MEET
Hrana je izvrstan katalizator za upoznavanje i kulturne razmjene. Eat and meet koristi hranu za poticanje odnosa, predstavljajući izbjeglice kao neizostavni dio moderniteta. Projekt pretvara renovirane gradske autobuse u kamione za prehranu, gdje izbjeglice mogu kuhati i prodavati hranu iz njihove kulinarske tradicije, a svi prihodi idu radnicima kao i za projekat integracije. Sedmični recept ponudio je kupcima povod za prezentaciju kulture i hisorije izbjeglica. A ‘društveni prostor’ u stražnjem dijelu autobusa djeluje kao mjesto susreta i autobus vrlo lako može postati brand i orijentir u gradu koji se miče i povezuje ljude, bez obzira na udaljenost.
Jennifer KInnunen, Marie Legleye, Camille Marshall, Elias Sougrati (Kanada, Francuska, Maroko) (http://www.whatdesigncando.com/challenge/project/1524/)
4. MAKERS UNITE
Makers Unite je ideja o povezivanju izbjeglica i lokalnih mještana određene EU zemlje ili grada kroz dizajniranje zanimljivih priča i proizvoda. Jedna od prvih ideja je prikupljanje prsluka i čamaca za spašavanje sa grčkih obala. Platforma nudi prvi korak ka vraćanju dostojanstva izbjeglicama, za povezivanje i upoznavanje mještana te za izgradnju novih konekcija i na kraju prilika za započinjanje novog života. Pruža se mogućnost novim stanovnicima (izbjeglicama) i EU građanima da razviju značajnu vezu tokom izrade kretivnih proizvoda koji podržavaju kruženje ekonomije.
Makers Unite Team (Holandija) (http://www.whatdesigncando.com/challenge/project/a-joint-journey-of-makers/)
5. FOTOGRAFSKA AGENCIJA KOJU VODE IZBJEGLICE
Fotografije izbjeglica koje se pojavljuju u medijima su uvijek iste i prikazuju izbjeglice uvijek u očajnim i nemoćnim situacijama. Digitalna platforma Reframe Refugees pomaže svijetu u shvatanju da su izbjeglice upravo ljudi sa istim snovima i ambicijama kao i svi ostali. Reframe je platforma sa fotografijom kao pokretačem ideje gdje izbjeglice, od kojih više od 90% posjeduje smartphone sa kamerom, mogu podjeliti svoju priču i kroz fotografiju pokazati šta upravo oni žele da svijet vidi.
Marie-Louise Diekema, Tim Olland (Holandija) (http://www.whatdesigncando.com/challenge/project/photo-agency-run-by-refugees/)
Prijedlog koje su poslale arhitektice Dizdar Sanela, Durmišević Nejra i Vrzić Sanja (BiH):
Glavni aspekt socijalne integracije za izbjeglice jeste očuvanje osjećaja dostojanstva, a za ljude oko njih da ne razvijaju predrasude. Mišljenja smo da je rješenje za ovo međusobna razmjena kultura i navika. Kako bi pružili efikasnu pozadinu za kulturnu razmjenu, predložili smo koncept Jedinica za kulturnu razmjenu (Cultural Exchange Units) kao šestougaone jedinice napravljene od prefabrikovanih elemenata koji se mogu rastaviti po potrebi. Jedinica je projektovana na način da se može povezati sa drugim jedinicama, kako bi se, po potrebi, pravili veći prostori ili stvarali poluzatvoreni prostori sa unutrašnjim dvorištima. Jedinice bi bile smještene na različitim lokacijama u gradu i oko grada kako bi okuražila izbjeglice da koriste javni prevoz ili da prošetaju kroz grad kako bi se upoznali sa istim. Takav stav je nastao zbog mišljenja da je teško spojiti dva društva ukoliko se ona kao skupine razdvajaju kako fizičkim barijerama tako i psihološkim. Unutar jedinica bi se organizovale izložbe, radionice, sportska dešavanja kako za izbjeglice tako i za lokalne stanovnike. Učenici osnovnih i srednjih škola bi jedinice mogle koristiti za predstavljanje svojih radova izbjeglicama i obrnuto. Uz to, moguće bi bilo organizovati radionice za učenje jezika, kulinarstvo, prekvalifikacije i učenje izbjeglica o načinima zapošljavanja u određenoj zemlji i samim tim bi se stvarala mogućnost za socijalnom integracijom.
Dizdar Sanela, Durmišević Nejra, Vrzić Sanja (Bosna i Hercegovina)
