Pariz i „post – kapitalističke“ Olimpijske igre 2024
  • 2017-10-09
  • Autor: Emir Junuzović


    Pariz, grad koji je zajedno sa Londonom izmislio pojam i organizaciju mega događaja glavni je konkurent Los Anđelesu za Olimpijske igre 2024. godine. Ove dvije kandidature koje se mogu posmatrati kao borba starog i novog svijeta za ugošćavanje jednog od najgledanijih, najposjećenijih, najskupljih, najcjenjenijih i najvažnijih mega događaja na svijetu. Oba grada su bila domaćini olimpijskih igara i prije, Los Anđeles 1932. i 1984. godine, Pariz 1900. i 1924. godine i za oba grada olimpijske igre su prilika da ostvare kontinuitet dominacije kao svjetske metropole sporta, umjetnosti, kulture, prosperiteta, ekonomskih kretanja, bogatstva i standarda života.

    Univerzalna izložba 1900. Palata nacija i Ajfelov toranj na lijevoj obali Sene. Na obali desno paviljoni Belgije, Norveške, Njemačke i toranj paviljona Monaka ©http://www.mediatheque-patrimoine.culture.gouv.fr/fr/archives_photo/images/expos_universelles/sap05_lcr00084_p.jpg

    Univerzalna izložba 1900. Palata nacija i Ajfelov toranj na lijevoj obali Sene. Na obali desno paviljoni Belgije, Norveške, Njemačke i toranj paviljona Monaka ©http://www.mediatheque-patrimoine.culture.gouv.fr/fr/archives_photo/images/expos_universelles/sap05_lcr00084_p.jpg

    Mega događaj je promjenjiva kategorija i kroz različite epohe se mijenjao i evoluirao. Mega događaji dobijaju i gube na značaju tokom vremena, potpuno nestaju ili se stvaraju drugi koji zamjenjuju stare ili se stvaraju potpuno novi događaji. Neke od definicija mega događaj definišu kao: „Posebni događaj, jedinstven momenat u vremenu slavljen ceremonijom i ritualom kako bi se zadovoljile određene potrebe“ (Anonymous 1) ili :„Posebni događaj, skup ljudi koji traje od nekoliko sati do nekoliko dana, stvoren da slavi, odaje počast, diskutuje, prodaje, uči, ohrabruje, proučava, ili utiče na ljudska nastojanja“ (Anonymous 1). Ono što je karakteristično za mega događaj, a što ga razlikuje od drugih „običnih“ događaja jeste da mora biti internacionalnog karaktera, biti globalno prepoznatljiv, ostvarivati dugoročne i kratkoročne benefite, mora se vremenski ponavljati, imati organizaciju, publiku i biti jedinstven. I sami mega događaji se mogu podijeliti na mnogobrojne kategorije bilo da je riječ o vremenskim intervalima održavanja (bijenale, trijenale, kvadrijenale), po karakteru (politički, sportski, kulturni) ili nekom drugom prepoznatljivom događaju, te svakako po prepoznatljivosti i teritorijalnoj rasprostranjenosti (globalni, regionalni, lokalni). Mega događaji nedvojbeno donose sa sobom infrastrukturne, kulturne i ekonomske pogodnosti gradu domaćinu koje grad, zavisno od organizacijskih kapaciteta i dugoročne vizije, može kapitalizirati kao pravac budućeg razvoja i identiteta, ali se nerijetko dešavaju i situacije gdje investicije poput mega događaja, a mega događaj je u 21. vijeku prije svega velika finansijska investicija, mogu dovesti do neželjenih efekata i gradove domaćine dovesti do većih infrastrukturnih problema i ekonomskih poteškoća koje se mogu protezati decenijama u budućnosti.

    Međutim, iz perspektive modernih globalnih kretanja, novih i ekonomija u rastu, globalizacije i ekonomskih nestabilnosti, postavlja se pitanje zašto je Parizu potrebna organizacija jednog događaja poput olimpijskih igara i koje bi to posljedice, negativne i pozitivne, trebalo ostaviti na grad Pariz, ali i budućnost olimpijskih igara i organizacije mega događaja općenito.

    Otvaranje Olimpijskih igara u Pekingu 2008. godine ©https://therealsouthkorea.files.wordpress.com/2008/08/fireworks-explode-over-the-national-stadium-during-the-opening-ceremony-for-the-beijing-2008-olympic-games.jpg?w=900

    Otvaranje Olimpijskih igara u Pekingu 2008. godine ©https://therealsouthkorea.files.wordpress.com/2008/08/fireworks-explode-over-the-national-stadium-during-the-opening-ceremony-for-the-beijing-2008-olympic-games.jpg?w=900

    Pariz je u prošlosti bio domaćin nekoliko važnih mega događaja poput svjetskih izložbi koje su u to vrijeme bile poznate i kao univerzalne ili internacionalne izložbe. Jedan od najpoznatijih svjetskih arhitektonskih simbola i svakako simbol Pariza, Ajfelov toranj, je zaostavština svjetske izložbe iz 1889. godine. Pored Ajfelovog tornja tu su i mnogi drugi prepoznatljivi simboli Pariza, a koji su nasljedstvo organizacije nekog od velikih događaja poput parkova na Marsovim Poljima (Champ de Mars) koji i danas postoje, a koji su izgrađeni oko Palate Omnibus (Palais Omnibus) za potrebe univerzalne izložbe iz 1867. godine. Za potrebe izložbe 1878. izgrađeni su Hôtel Continental, Théâtre des Nouveautés, Théâtre Marigny, a prvi puta su upaljene 32 svijetleće kugle na aveniji Opera, što je bila prva javna demonstracija električne energije. Za potrebe izložbe iz 1900 godine stara željeznička stanica Gare du Champ de Mars je zamjenjena novom željezničkom stanicom Gare d’Orsay koja je danas muzej, stavljen je u funkciju metro koji je danas jedan od najpoznatijih simbola Pariza, izgrađen je most Alexandre III, Grand Palais, Petit Palais. Za vrijeme univerzalne izložbe 1900. godine održavale su se i olimpijske igre, koje su okarakterisane kao potpuni promašaj (Mallon, 1998.), koje su imale popratni karakter, a u zvaničnom rasoredu Internacionale izložbe, na rasporedu sportskih događaja, nije ni pisalo olimpijske igre nego “Concours Internationaux d’exercises physiques et de sport” (internacionalno takmičenje fizičkih vježbi i sporta), a u medijima se često javljao naziv „Internacionalno takmičenje“, „Pariško takmičenje“ itd (Anonymous 2).

    Olimpijske igre 1924. godine u Parizu nisu donijele veliki uticaj na gradsku infrastrukturu, ali su značajne po tome što će pojava Olimpijskog sela, istina u slučaju pariške olimpijade samo baraka (Muñoz, 1997.), uticati na buduće organizacije i urbani aspekt olimpijskih igara. Pariz kao domaćin mega događaja Europska prijestolnica kulture, koji se organizuje godišnje u jednom ili više europskih gradova kandidata, a koje odobrava Vijeće Europske unije,  imao je nešto drugačiji pristup organizaciji ovoga događaja od prethodnih domaćina. Zasnivao se na kulturalnoj regeneraciji, a bio je pod uticajem programa „Grand Projets Culturels“ koji je uključivao obnovu i razvoj infrastrukture kao što je piramida ispred Louvre-a, Centre Pompidou i Opera La Bastille (Bianchini, 1993.; Evans, 2003.; prema Garcia 2004.).

    Pristupi kulturno vođene regeneracije su upravo kreirani u gradovima poput Barselone i Pariza, a koji su uvidjeli vrijednost korištenja velikih događaja kao katalizatora urbane obnove kroz 1980-te i 1990-te. (Garcia, 2004.). Pariz kao domaćin mega događaja  Europska prijestolnica kulture 1989. godine nije posebno zapamćen u historiji organizacije ovog događaja. Po tome su poznatiji neki drugi gradovi, posebno gradovi koji su bili domaćini Europske prijestolnice kulture od 1990-tih, u kojima je izgrađena nova infrastruktura, vođeni veliki projekti restauracije i revitalizacije kulturno-historijskog naslijeđa i sl. Iako Pariz nije vršio velike zahvate na gradskom tkivu, grad je iskoristio manifestaciju kako bi počeo sa regeneracijom određenih zona, a na kojima se proces regeneracije nastavio i poslije održavanja događaja. Kao jedna od zona čija je regeneracija počela sa organizacijom Pariz europska prijestolnica kulture 1989., Terrin (2008.) navodi Forum des Halles, čija je gradnja počela 1980. godine, a cijela zona je bila podvrgnuta velikim renovatorskim radovima.

    Jedan od najznačajnijih, i svakako najpoznatijih događaja u bližoj historji, a koji je ostavio značajan efekat na kulturno – historijskom , ekonomskom, sportskom, a posebno arhitektonsko – urbanističkom planu je organizacija Svjetskog prvenstva u fudbalu 1998. godine. Svjetsko prvenstvo je dakako uključivalo još nekoliko francuskih gradova, ali najjači efekat, koji se osjeća i danas, je ostavio u Parizu na prostoru Plaine Saint – Denis sjeverno od Pariza. Projekat urbane regeneracije, koji svoje korijene vuče od 1985. godine iz inicijative Syndicat Mixte Plaine Rainessance (Lecroat, 2008.), iskoristio je svjetsko prvenstvo u fudbalu kao akcelerator promjene, a jedan od najpoznatijih simbola je stadion Stade de France i okolna infrastruktura. Na temeljima ove zaostavštine i idejama urbane regeneracije Saint Denis-a se djelomično temelji kandidatura Olimpijskih igara u Parizu 2024. godine.

    Stade de France, Saint Denis ©http://www.intelligence-airbusds.com/en/5751-image-detail?img=39814#.WYeGJYiGMdU

    Stade de France, Saint Denis ©http://www.intelligence-airbusds.com/en/5751-image-detail?img=39814#.WYeGJYiGMdU

    Nesumnjivo da Pariz ima bogato iskustvo u organizacijama poznatih i manje poznatih događaja, međutim kod organizacije mega događaja, posebno kada je riječ o projektima poput olimpijskih igara i svjetskog prvenstva u fudbalu, potrebna su velika finansijska sredstva za izgradnju infrastrukture, bilo da je riječ o stadionima, koncertnim halama, sajmištima ili nekim drugim objektima za konkretnu namjenu događaja koji se organizuje. Takođe, često je potrebno dodatno uložiti i u popratnu infrastrukturu koja se prije svega odnosi na urbano tkivo grada, saobraćajnu infrastrukturu, mrežu javnog transporta, aerodrome, proširivanje ili novu gradnju smještajnih i putničkih kapaciteta, pa u nekim slučajevima i projekata koji nemaju velike poveznice za samim događajem  poput zgrade države televizije Kine u čijem slučaju su Olimpijske igre u Pekingu 2008. godine poslužile kao akcelerator završetka projekta. Prema Gold i Gold (2008.) prvi grad koji je namjenski iskoristio mega događaj, u ovom slučaju Olimpijske igre 1960. godne,  kao povod za urbanu transformaciju i urbanu regeneraciju je Rim, kada je dva lokaliteta na kojima je djelimično postojala infrastruktura: Foro Italico na sjeveru grada i EUR, četvrt u južnom dijelu grada koja je prethodno bila planirana za otkazanu univerzalnu izložbu Esposizione Universale di Roma 1924. godine, predložio za mjesto održavanja igara. Pored postojećih kapaciteta izgrađeni su namjenski objekti za potrebe održavanja olimpijskih igara što je doprinijelo sportskom i kulturnom životu Rima, a olimpijsko selo u Campo Paroli je pretvoreno u privatno stanovanje (Wimmer 1976., prema Gold i Gold, 2008.). Pored toga Rim je modernizovao aerodrom, telekomunikacije, te modernizovao gradske saobraćajnice koje su povezivale olimpijsko selo i olimpijska borilišta. Na primjeru uspjeha Rima, svaki budući grad domaćin nekog mega događaja je isti koristio kao povod za urbanu transformaciju. Minhen je regenerisao 280 hektara uništenog zemljišta, Montreal se fokusirao na gradnju sportskih kapaciteta (Essex i Chalkley, 2010.) dok je Tokio gradio infrastrukturne projekte poput dogradnje luke, „mono – rail željeznice“, vodovod i kanalizaciju ili Grenobl koji je proširivao aerodromske kapacitete, nove saobraćajnice, kulturne ustanove (Gold i Gold, 2008.) što je između ostalog za cilj imalo decentralizaciju regiona, proširivanje regionalne ekonomije, olakšavanje ekonomskog razvoja i transformaciju grada u kongresni i univerzitetski centar. (Essex i Chalkley, 2010.). Po nekom pravilu olimpijska sela su postajala urbani dio matrice i transformisana su u socijalno ili privatno stanovanje, a praksa se nastavila i danas. Najbliži primjer koji imamo kod nas je Sarajevo i Olimpijske igre 1984. godine. Za potrebe igara izgrađeni su mnogobrojni sportski i infrastrukturni kapaciteti, koji su čak do danas ostali jedini prostori pogodni za održavanje određenih događaja, ne samo u gradu nego i državi.

    Jedan od najeksploatisanijih primjera uspjeha organizacije mega događaja i benefita koje on može donijeti sa sobom na ekonomskom, kulturnom, političkom, urbanističkom i mnogim drugim aspektima je Barcelona. Organizacija olimpijskih igara je podrazumijevala urbanu i arhitektonsku obnovu postojećih kapaciteta na Montjuïc-u, izgradnju novih kapaciteta u Vall d’Hebron i ono što je simbol urbanističkog i arhitektonskog uspjeha Barcelone, transformaciju Parc de Mar koja je pretvorena u olimpijsko selo i javne gradske površine. Izgradnja je stvorila kontinuitet četvrti Eixample i otvorila grad prema moru sa šetnicom dugom 2,5 km (Essex i Chalkley, 2010.). 83 % sredstava Barselona je uložila u urbanu infrastrukturu umjesto u sport (Varley, 1992.; prema Gold i Gold, 2008.).

    Zone transformacije Barselone za Olimpijske igre 1992. godine ©http://media-edg.barcelona.cat/wp-content/uploads/2017/02/17114137/web-visita-dobres-1024x565.jpg

    Zone transformacije Barselone za Olimpijske igre 1992. godine ©http://media-edg.barcelona.cat/wp-content/uploads/2017/02/17114137/web-visita-dobres-1024×565.jpg

    I pored uspjeha mnogobrojnih gradova domaćina koji su pored obnove i valoriziranja sportske i kulturne infrastrukture uspjeli poboljšati i lokalnu infrastrukturu, raditi na urbanoj matrici, poboljšati javne gradske površine, izgraditi mnogobrojne javne objekte, postoje i oni gradovi kojima je organizacija mega događaja donijela više problema nego koristi. Šta više, takvi primjeri su poznatiji široj javnosti nego uspjeh Barcelone, koji je relativno ograničen na stručnu literaturu.

    Jedan od najpoznatijih „loših“ primjera je organizacija Olimpijskih igara u Montrealu 1967. godine. Igre su koštale 1,6 milijardi dolara, što je 13 puta više od planiranog, a procjenjuje se da je 1,1 milijarda potrošena samo na olimpijski stadion (Anonymus 3), što je čak u današnjim mjerilima značajna suma novca. Veliki troškovi organizacije doveli su do toga da je Montreal morao dići kredit koji je otplaćen tek nakon 30 godina, a za to vrijeme lokalni porezi su morali biti povećani kako bi se platio dug. Ukupni olimpijski dug se procjenjivao na 1,5 milijardi dolara, a da pri tome ni danas nije iskorišten potencijal sportske infrastrukture izgrađene za potrebe igara, a posebno stadion u koji su tokom godina uloženi milioni na obnovu i poboljšanja i pored kojih nije uspio postati funkcionalan, te se smatra projektnim promašajem od samog početka (Anonymus 3)

    I primjeri iz bliže prošlosti pokazuju na slične scenarije, posebno nakon finansijske krize 2008. godine, čemu svjedoče zapuštena igrališta u Atini. Prema Gold i Gold (2008.) Atina je svjedočila velikoj rekonstrukciji turističke infrastrukture, izgradnji arheološkog parka, investicijama u kulturni sektor i sektor javnog transporta, podignuti su danas prepoznatljivi objekti koje su projektovali arhitekti svjetskog glasa, objekti koji su trebali simbolizovati novu Atinu, međutim sportski kompleks na Maroussi-u je ostao neiskorišten, nedostupan javnosti osim u slučajevima fudbalskih utakmica na stadionu.

    I najnoviji primjer u Rio de Žaneiru dokazuje da bez planova održivosti,a uz loše procjene i loše planiranje, može dovesti do propadanja infrastrukture u roku od par mjeseci, čemu svjedoče članci u Time Magazine-u, Guardian-u ili Bussines Insider-u (Anonymus 4).  Poznati stadion Maracana je na djelomično devastiran, mjesta gdje su se održavala ostala takmičenja ili su zaključana ili su prepuštena zubu vremena. Projekat golf igrališta, koji je bio predmetom debata jer se gradi u prirodnom rezervatu, danas stoji napušten i devastiran, te je pokazatelj važnosti planiranja buduće namjene i samoodrživosti. Projekat golf igrališta je najviše simboličan, ne samo zbog toga što je „devastirao“ dio prirodnog rezervata, nego zato što je izgrađen u zemlji koja nema tradiciju ni običaj igranja golfa, a i tamo gdje postoji običaj igranja, golf je pristupačan samo bogatom dijelu populacije. Što se tiče sportskih infrastrukturnih projekata, igre u Rio de Žaneiru se gotovo pa sigurno mogu smatrati propalim.

    Olimpijski stadion za vodene sportove Rio de Janeiro nakon olimpijskih igara ©http://i.dailymail.co.uk/i/pix/2017/03/19/08/3E6C91FD00000578-0-image-a-12_1489912606682.jpg

    Olimpijski stadion za vodene sportove Rio de Janeiro nakon olimpijskih igara ©http://i.dailymail.co.uk/i/pix/2017/03/19/08/3E6C91FD00000578-0-image-a-12_1489912606682.jpg

    Svi ovi primjeri, kako negativni tako i pozitivni, nas uče da se pored permanentnog ulaganja u izgrađenu infrastrukturu, mora posvetiti pažnja planiranju kako u urbanističkom smislu, tako i ekonomskom, obzirom da u kapitalističkom društvu sve ono što ne donosi profit je osuđeno na propast ili je potrebno ulaganje javnog novca za njegov opstanak, što je u većini slučajeva teško održivo. U mega projektima simbioza urbanizma i ekonomije igraju vrlo bitan faktor. Tamo gdje postoji interes za izgradnju, infrastruktura mora biti građena na način da je dostupna populaciji, ali pored toga mora biti samoodrživa i za nju se mora stvoriti kritična masa koja će to koristiti.

    Imajući na umu prethodna iskustva gradova domaćina, kao i izazove XXI vijeka, Pariz je u organizaciju Olimpijskih igara krenuo drugačijim pristupom nego se to činilo do sada. Djelimično je to potreba i želja grada, a djelimično su to smjernice Međunarodnog olimpijskog komiteta (Anonymous 5). Posmatrano sa strane, može se pitati zašto to Parizu u uopće treba? Da li gradu kao što je Pariz zaista trebaju olimpijske igre? Da li gradu nedostaje infrastruktura, turisti, novac? Zaista, kada znamo da je Pariz jedna od najpoželjnijih svjetskih destinacija, jedan od najurbanijih centara na svijetu, jedan od gradova sa najboljim javnim saobraćajem i ukupnom saobraćajnom infrastrukturom, jedan od gradova koji je ugostio najviše svjetskih sportskih i kulturnih događaja i grad koji posjeduje gotovo sve što su prijašnji gradovi domaćini morali potpuno ili djelimično izgraditi, sa pravom se pitamo zbog čega kandidatura za Olimpijske igre 2024. godine?

    Zvanični logo kampanje za olimpijske igre u Parizu 2024. godine, Arc de Triomphe ©https://static.independent.co.uk/s3fs-public/thumbnails/image/2016/02/12/09/paris2024.jpg

    Zvanični logo kampanje za olimpijske igre u Parizu 2024. godine, Arc de Triomphe ©https://static.independent.co.uk/s3fs-public/thumbnails/image/2016/02/12/09/paris2024.jpg

    Grad Pariz 2024. godine slavi 100 godina od organizacije zadnjih olimpijskih igara u ovome gradu, te je to jedan od simbola zbog čega se krenulo sa kandidaturom. Pariz je i ranije bio grad kandidat, ali nikada tako ozbiljno kao do sada. Prema kandidatskom portfoliju ( Anonymous 6), Pariz ne želi da organizuje olimpijske igre, Pariz želi da bude olimpijske igre. Koncept igara je zamišljen tako da sami centar grada bude dio igara, da parkovi, kanali, rijeka, pored ostalih namjenskih borilišta poput arena i stadiona, budu borilišta i aktivno učestvuju u održavanju igara. Ukratko, Pariz ne želi da bude muzej posjetiteljima igara koje se održavaju „tamo negdje“ i  grad u koji posjetitelji dođu kada nisu na olimpijskim borilištima.

    Ovaj koncept se djelimično oslanja na strategiju Međunarodnog olimpijskog komiteta o olimpijskom pokretu budućnosti. Olimpijska agenda 2020, koju je Međunarodni olimpijski komitet usvojio, (Anonymous 5) je predstavljena kao putokaz za budućnost olimpijskog pokreta. Sastoji se od 40 preporuka koje se dotiču gotovo svih dijelova olimpijskog pokreta, a sve sa ciljem da mu se osigura budućnost. Kao ključni ciljevi Agende navode se mogućnosti pozivanja gradova da apliciraju, smanjenje cijene kandidature, pomicanje fokusa sa sportskog programa na događaj, jačanje 6 fundamentalnih principa olimpizma, uspostava olimpijskog televizijskog kanala, jačanje principa kvalitetnog upravljanja i etike, fokusiranje na sportiste.

    Sama činjenica da Agenda 2020 postoji, indicira da dosadašnja praksa olimpijskih igara, nakon godina napretka, počinje da gubi na svojoj sadržini, značaju i uticaju, te da je potrebna korekcija sa ciljem da se pokret kao takav  vrati na pravi put. Gubitak fokusa igara je najuočljiviji upravo u urbanizmu i arhitekturi, a samim tim i finansijama obzirom da su usko povezani.

    Prema do sada viđenom, samo  deset do dvadeset gradova na svijetu stiče uslove da se kandiduje za domaćina olimpijskih igara, jer drugi gradovi na svijetu ne posjeduju infrastrukturu, niti mogu pribaviti dovoljnu pozajmicu da istu izgrade. Čak i danas, većina gradova koja se kandiduje i koja dobija organizaciju igara su bogati gradovi Europe, Istočne Azije i Sjeverne Amerike. U globalnoj ekonomiji kao što je ova danas, „siromašniji“ i manje poznati gradovi nemaju niti šansu da prođu prve krugove kandidature. Gradovi poput Sarajeva, gradovi za koje su možda čuli rijetki, nemaju niti šansu kakvu su nekada imali Sarajevo, Albertville ili Calgary. Same igre su postale spektakl arhitekture, urbanizma i raskoša. Najpoznatija imena iz svijeta arhitekture su zadužena za dizajn stadiona, dvorana i arena. Izvode se veliki zahvati u prostoru i grade se veliki infrastrukturni projekti. Svakako, ovi projektu utiču na razvoj novih konceptualnih i dizajnerskih rješenja, primjene novih materijala, ali ono što je najuočljivije kod tih objekata jeste da većina populacije, pa u nekim slučajevima i struke, ne zna kako ti objekti izgledaju danas, godinama nakon igara. Da li se koriste, ko ih koristi, da li su ispunili svoju svrhu, da li su se mijenjali vremenom, da li su uopće još uvijek tu ili su možda srušeni?

    Arhitektura olimpijskih igara je postala spektakl, a igre mjesto gdje će se arhitektura iživljavati. Osim arhitektonsko – urbanističkog aspekta važan je i finasijski aspekt, a koji je pokazao da je gotovo neisplativo organizovati olimpijske igre ukoliko niste spremni premašiti zacrtani budžet i ukoliko nemate sigurne prihode koji će pokriti cijenu održavanja igara. Upravo je ovo jedan od najvažnijih aspekata Agende 2020. Međutim, ono što je interesantno u Agendi jeste naglasak na to da su igre skupe, da ih treba „pojeftiniti“ i da se fokus mora vratiti na događaj, na olimpijske igre i njihovu univerzalnu poruku. To bi se opet moglo protumačiti da istih ili sličnih deset do dvadeset gradova može organizovati olimpijske igre budućnosti jer imaju izgrađenu infrastrukturu, gradsku i sportsku, na koju neće mnogo potrošiti. Time se svi potencijalni „novi igrači“ izbacuju iz utrke, što se prije svega odnosi na gradove iz rastućih ekonomija Azije i Bliskog istoka. Svi ti gradovi bi morali potrošiti ogromne sume novca na kako sportsku tako i gradsku infrastrukturu da bi mogli organizovati olimpijske igre. Tako na primjer Indija ima male šanse da ugosti olimpijske igre jer niti jedan indijski grad ne posjeduje gradsku i sportsku infrastrukturu na visokom nivou, što bi značilo da bi morali potrošiti ogromne sume novca na izgradnju, a što se kosi sa principima Agende.

    Primjer kao što je organizacija Svjetskog prvenstva u fudbalu u Kataru 2022. godine bi bila potpuno neprihvatljiva za olimpijske igre jer Katar gotovo da nije imao izgrađenih velikih stadiona u vrijeme kada se kandidovao, iako je urbana infrastruktura Katara na visokom nivou. Pariz se savršeno uklapa u smjernice Međunarodnog olimpijskog komiteta, jer njegova kandidatura je asketska, a u isto vrijeme i spektakularna.

    Plan Pariza za održavanje olimpijskih igara je veoma jednostavan, a kandidatski portfolio naglašava četiri principa i to: 1. naglasak na postojećoj infrastrukturi kako bi se minimizirali troškovi 2. naglašavanje nasljeđa zbog posjetitelja, brenda i gledanosti 3. usaglašavanje sa postojećim planovima kako bi se maksimalno iskoristile mogućnosti za razvoj i gradnju 4. razumijevanje potreba zajednice kako bi se stvorilo značajno i dugoročno nasljeđe.

    Obzirom da je samim opredjeljenjem organizatora kandidature cijeli grad jedno veliko olimpijsko borilište, tako su i locirana mjesta održavanja igara, a u skladu sa gore navedenim principima riječ je o postojećim kapacitetima. Naime, sva olimpijska borilišta su smještena u dvije zone. Centralna zona Pariza koja se odnosi na historijsku jezgru i zona Grand Paris koja se poklapa sa konceptom izgradnje Grand Paris. Samo je jedrenje izvan Pariza i održava se u Marseju. Projekat Grand Paris je složen i kompleksan projekat koji svoje korijene vuče još od kraja prošlog vijeka, a za ideju ima povezivanje predgrađa i susjednih departmana sa Parizom i obratno. To je projekat koji podrazumijeva drastične promjene u urbanom tkivu, izgradnju novih naselja, izmještanje industrije, gradnju saobraćajne infrastrukture, javnog saobraćaja, stambeno – poslovnih naselja, stvaranje jedne nove aglomeracije sa svim karakteristikama moderne metropole .Projekte poput Grand Paris je teško vremenski definisati obzirom da izvođenje zavisi od finansijskih mogućnosti. Održavanjem Olimpijskih igara 2024. godine bi se određene investicije „pogurale“ i time bi se koncept Grand Paris približio više cilju. Ti ciljevi podrazumijevaju gradnju 1,5 miliona stambenih jedinica u narednih 25 godina, gradnja nove transportne infrastrukture sa naglaskom na željeznice i javni saobraćaj, što se prije svega odnosi na produžetak postojećih pravaca kao i gradnja novog automatizovanog metroa Grand Paris Expess, što bi u konačnici značilo 200 km novog metroa, 68 novih stanica,čime bi se postiglo da 90% stanovnika Île-de-France-a živi na manje od 2 km od stanice javnog saobraćaja. Takođe, Grand Paris podrazumijeva izradu dokumentacije i planova za 22 zone unutar Grand Paris projekta, a što predstavlja 8% teritorije regije, obuhvata 157 komuna; 4,4 miliona stanovnika ili 38 % stanovnika regije; 2,1 milion radnih mjesta ili 39% od ukupnog broja radnih mjesta u regiji. (Anonimus 7)

    Upravo ovo preklapanje sa projektom Grand Paris je srž čitavog koncepta kandidature. Ovo je djelimično i odgovor na pitanje kako Pariz misli iskoristiti potencijal olimpijskih igara i šta želi njima postići. Olimpijske igre su u slučaju Pariza akcelerator urbane promjene i za cilj imaju brže ostvarenje davno zacrtanih ciljeva.

    Grand Paris Express, metro „Velikog Pariza“ ©https://www.societedugrandparis.fr/wp-content/uploads/2017/07/170531_q3_tp_cartez_exe-001.jpg

    Grand Paris Express, metro „Velikog Pariza“ ©https://www.societedugrandparis.fr/wp-content/uploads/2017/07/170531_q3_tp_cartez_exe-001.jpg

    Pariz ne računa na to da će organizacija igara pomoći izgradnji većine zona predviđenih za gradnju Grad Paris projektom, ali uveliko računa na to da će organizacija igara ubrzati gradnju saobraćajne infrastrukture, sa posebnim naglaskom na javni saobraćaj. Tako su svom kandidatskom portfoliju navode da se koristi 70% postojećih sportskih kapaciteta, da je 25 % privremeno, a da se planira izgradnja samo dva nova objekat i to Centre Aquatique nedaleko od Stade de France-a i već planirana dvorana Bercy Arena II. Kao postojeći kapaciteti navode se Bercy Arena I, Stade de France i Roland -Garros, međutim najzanimljivija su privremena borilišta koja su smještena u samom historijskom jezgru grada. Tako je planirano da se takmičenja u jahanju održavaju u Versaju, odbojka podno Ajfelovog tornja, streljaštvo na Esplanade des Invalides. Na rijeci Seni je planirano održavanje maratona u plivanju i triatlona. Pored toga  rijeka bi trebala postati centar sportskih aktivnosti kroz konstantne događaje na obalama. Na ovaj način Pariz pokušava „oživjeti“ svoje historijske lokalitete i na kratko ih transformisati iz historijskih lokaliteta u aktivna i „živa“ mjesta događanja. Time kulturna baština ne bi imala samo ulogu spomenika, nego bi učestvovala u ukupnoj slici i ugođaju igara. Pored toga što su iskorišteni prostorni i turistički kapaciteti ovih mjesta, uvođenje sporta na historijske lokalitete predstavlja i odličan marketinški potez, obzirom da malo ko može reći da je gledao odbojku ispod Ajfelovog tornja ili takmičenje u kajaku sa pogledom na Notre Dame.

    Ovim konceptom 80 % borilišta bi se nalazilo na 10 km od Olimpijskog i Paraolimpijskog sela što znači da se na većini lokaliteta može biti za manje od 30 minuta. Ukupno je planirano korištenje 36 lokaliteta, od kojih 26 već postoji, uključujući i 8 za koje se planiraju poboljšanja i renoviranje poput vaterpolo arene, centra za vodene sportove, BMX staze, Grand Palais, Stade Yves-du-Manoir, Roland-Garros, Elancourt Hill i Marina.

    Predviđena gradnja Centre Aquatique će ugostiti plivanje, skokove u vodu i sinhronizirano plivanje, a nakon igara predviđena je transformacija u centar za takmičenje i odmor, te zadovoljenje potreba Francuske plivačke federacije kao i lokalne zajednice. Pored toga, kandidatura navodi da grad nema adekvatnog prostora za održavanje takmičenja na vodi, te bi se na ovaj način popularizirali sportovi na vodi i omogućilo buduće ugošćavanje svjetskih takmičenja, što sada nije moguće. Multifunkcionalna arena Bercy II će biti domaćin košarkaškim takmičenjima, a njena gradnja je planirana sa ili bez dobijanja organizacije olimpijskih igara.

    Netakmičarski lokaliteti podrazumijevaju gradnju olimpijskog i paraolimpijskog sela na obalama rijeke Sene i u potpunosti su usklađeni sa lokalnim razvojnim planovima, čime bi se lokaitet Cité du Cinema pretvorio u glavni restoran i kantinu, dok je Media Centre planiran u okviru postojećih kapaciteta centra Paris Le Burget. Na ovaj način postojeći kapaciteti bi se proširili dogradnjom i renoviranjem postojećih izložbenih paviljona.

    Planirana mjesta održavanja takmičenja za olimpijske igre 2024. godine ©https://www.lesechos.fr/medias/2017/03/30/1102488_paris-a-lassaut-des-jo-2024-web-tete-021705470360.jpg

    Planirana mjesta održavanja takmičenja za olimpijske igre 2024. godine ©https://www.lesechos.fr/medias/2017/03/30/1102488_paris-a-lassaut-des-jo-2024-web-tete-021705470360.jpg

    Kandidatura posebno ističe saobraćajnu povezanost lokaliteta sa Olimpijskim selom čime se i stvara direktna povezanost sa planom Grand Paris. Kandidatura navodi da je Olimpijsko selo pored Saint Denis Pelyel metro stanice koja je jedna u nizu novih stanica na ruti Grand Paris Express (transprtno čvorište koje povezuje linije metroa 13,14,15,16 i 17). Sam projekat Olimpijskog sela je usko vezan za ideje projekta Grand Paris. Lokalitet Olimpijskog sela je područje za koje je predviđen projekat urbane regeneracije, a gradu bi u nasljeđe trebalo ostati 50 hektara revalorizovanog urbanog zemljišta sa 3,500 stanova. Predviđena je gradnja stambenih objekata za smještaj sportista, koji bi po završetku igara trebali postati objekti kolektivnog stanovanja.

    Ovakva „sigurna“ kandidatura omogućava Parizu da potencijalno izbjegne sve moguće greške koje su činili gradovi domaćini u prošlosti. Na popisu nema velikih i grandioznih objekata, niti ima novih projekata sportske infrastrukture koji bi iscrpljivali budžet, a kojima se ne bi mogao naći korisnik nakon igara. Pariz ovim igra na sigurno. Čak i od svih predviđenih objekata za gradnju jedino je Centre Aquatique objekat za koji je izražena potreba, ali se ne nalazi u postojećim planovima. Arena Bercy II će se izgraditi sa ili bez igara. Lokalitet Olimpijskog sela i Cité du Cinema će u svakom slučaju biti predmet urbane regeneracije obzirom na svoj položaj i blizinu historijske jezgre grada. Projekat Grand Paris će se nastaviti u budućnosti sa ili bez olimpijskih igara jer za njim postoji realna potreba.

    U slučaju Pariza, olimpijske igre su sredstvo za finansijsku injekciju za ostvarenje već ranije planiranih projekata. Pariz nema probleme poput Atine ili Sidneja da su lokacije van grada i nedostupne javnosti obzirom na svoju koherentnu strategiju i uključivanje urbanog tkiva u koncept igara. Takođe nema problem zemalja trećeg svijeta poput Rio de Žaneira da se infrastrukturnim projektima stvara džentrifikacija i neprirodno koegzistiranje modernog – urbanog i siromašnog – bogatog. Pariz nema potrebu da gradi objekte „ikone“ jer ih već posjeduje. Prema svemu navedenom moglo bi se reći da će arhitektonsko – urbanistički gledano, Olimpijske igre u Parizu 2024. godine biti možda i najdosadnije igre u skorijoj historiji. Najvjerovatnije nećemo svjedočiti egzibicijama Santiaga Calatrave ili studija Zahe Hadid. Olimpijske igre u Parizu će biti kao održavanje nekog prvenstva u Louvre-u, romantični praznik za oči, a organizacija i ugošćavanje igara je izvor ponosa, prestiža i novca za grad kome, realno, niti prvog niti drugog niti trećeg ne nedostaje.

    Reference:

    – Mallon, Bill (1998) „The 1900 Olympic Games: Results for All Competitors in All Events, with Commentary by Bill Mallon“ (Jefferson, North Carolina and London: McFarland & Company, Inc., 1998). Reviewed by Garth Paton, University of New Brunswick, Fredericton, New Brunswick, Canada.

    http://library.la84.org/SportsLibrary/Olympika/Olympika_1998/olympika0701k.pdf

    – Muñoz, Francesc (1997) „Historic evolution and urban planning typology of Olympic Villages“, Universitat Autònoma de Barcelona

    http://olympicstudies.uab.es/pdf/wp091_eng.pdf

    – Garcia, Beatriz (2004) „Cultural Policy and Urban Regeneration in Western European Cities: Lessons from Experience, Prospects for the Future“, LEPU, South Bank University

    http://stellenboschheritage.co.za/wp-content/uploads/Cultural-Policy-and-Urban-Regeneration-in-Western-European-Citi.pdf

    – Terrin, Jean-Jacques (2008) „ A few factors in understanding French urban planning“ , Raumforschung und Raumordnung, Volume 66, Number 2, 168-177, DOI: 10.1007/BF03183126

    http://www.springerlink.com/content/ww02284k7w804g45/

    – Lecroat, Paul (2008) Plaine Saint-Denis an Paris North-East Project, Development Areas and Players, European workshop on Large Urban Projects, Paris-London

    http://www.iauidf.fr/fileadmin/user_upload/Enjeux/EN/european_workshops/documentation/PSD_PNE-Development_Areas___Players.pdf

    – Gold, John R.; Gold, Margaret M. „Olympic Cities: Regeneration, City Rebranding and Changing Urban Agendas“ 1,School of Social Sciences and Law, Oxford Brookes University 2 London Metropolitan Business School, London Metropolitan University

    http://citeseerx.ist.psu.edu/viewdoc/download?doi=10.1.1.463.5232&rep=rep1&type=pdf

    Essex, Stephen and Brian Chalkley (2010): Urban transformation from hosting the Olympic Games: university lecture on the Olympics [online article]. Barcelona : Centre d’Estudis Olímpics (UAB). International Chair in Olympism (IOC-UAB).

    http://ceo.uab.cat/download/essex_eng.pdf

    – Anonymous 1

    http://specialeventguru.blogspot.com/2007/11/seeking-definition-of-special-events.html

    – Anonymous 2

    http://www.worldlingo.com/ma/enwiki/en/1900_Summer_Olympics

    – Anonymous 3

    https://www.theguardian.com/cities/2016/jul/06/40-year-hangover-1976-olympic-games-broke-montreal-canada

    anonymous 4

    http://www.businessinsider.com/rio-olympic-venues-are-abandoned-just-6-months-after-games-2017-2

    http://time.com/4672303/rio-olympics-venues-pictures/

    https://www.theguardian.com/sport/gallery/2017/feb/10/rios-olympic-venues-six-months-on-in-pictures

    anonymous 5

    https://www.olympic.org/olympic-agenda-2020

    anonymous 6

    http://paris2024.org/medias/presse/paris_2024_candidature_file_part_1.pdf

    anonymous 7

    https://www.societedugrandparis.fr/projet#le-grand-paris

    Datum objavljivanja: 09.10.2017.

    Podijeli

    Iz arhive